Četrdeset nas godina dijeli od uspona i pada hrvatskog reformnog pokreta, razdoblja koje se kod nas od 1990. godine mete pod tepih uz utješnu sintagmu „Hrvatskog proljeća“, naziva što se nakon Karađorđeva uvriježio u emigraciji. Poslušna hrvatska obljetnička kultura i dogovorni establišment više ne rabe sintagme poput „maspoka“ ili „euforije“, omiljene kod karađorđevskih pobjednika iz 1971., ali se ipak ne vraćaju na to razdoblje, koje kod mnogih još uvijek pobuđuje osjećaje postiđenosti i nelagode. Tako i ove obljetničke godine i nema ozbiljnijih pogleda unatrag, pa čak ni pristojnih komemoracija.
Reformno vodstvo hrvatskih komunista, instalirano nešto promijenjenim hazardom titoističkog kadroviranja u opreznu bakarićevsku zabit nakon pada Rankovića, nije imalo za cilj poljuljati odnose u Jugoslaviji ili preskočiti ograde dopuštenih promjena. To je bio učinak samog hrvatskog društva, posebno intelektualne elite, pa i širih slojeva, pripadnika one druge Hrvatske koja se sve manje mirila s represijom. Ti su ljudi od 1966. godine širili prostore slobode i svoju spontanu djelatnost pokrivali partijskim parolama. Optužbe koje su dolazile sa strane dogmatskih unitarista poput Miloša Žanka sve su manje djelovale, a sve više obvezivale vodstvo na dosluh s narodnim očekivanjima. Stvorila se atmosfera velikih nada koje vladajući sustav unutar Titove diktature nije mogao ispuniti. Studentska demokratska traženja, pozivi na gospodarsko samoodređenje, djelatnost Matice hrvatske – sve je to izazivalo dogmatski otpor u trenutku pojačanog sovjetskog pritiska. Tito je 1.-2. prosinca 1971., na XXI. sjednici Predsjedništva SKJ, proveo odluku na koju se odlučio već mnogo prije – smijenio je hrvatsko reformno vodstvo i omogućio prevlast Bakarićeve ekipe, spremne na svaku moguću politiku, pod uvjetom da je svima jasno kako promjena nema i ne može biti.
Pad jedne političke garniture, jedine u dugom razdoblju hrvatskog komunizma koja je svoju legitimaciju tražila u narodu – zato i paradoksalna optužba za masovni pokret, što bi i na ovakvoj ljevici inače bilo pohvalno – zapravo je iscrpio potencijale jedne politike. Nakon Karađorđeva nije više bilo riječi o tome hoće li vladajući titoizam pasti, nego kad i pod kojim okolnostima. Zato je vrlo važno još jednom pogledati razloge brutalne čistke reformnog pokreta te otkriti putanje Titova razmišljanja što je lančanim učincima unazadilo jugoslavensku evoluciju prema nekom odgovornijem sustavu. Moje je mišljenje kako je taj proces vezan uz ustupke sovjetskoj politici, za Tita jedinoj sistemski relevantnoj od samog početka njegove vlasti.
Jugoslavensko-sovjetski odnosi od prekida sukoba i Beogradske deklaracije iz 1955. godine prošli su kroz razne faze. Ipak, sasvim je sigurno da su ti odnosi pretrpjeli vrletan pad nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. godine. Jugoslavenski diplomat Veljko Mićunović, veteran ranijih sukoba s Moskvom, zapisao je da su „dolaskom na vlast novog partijskog i državnog rukovodstva, na čelu sa L. I. Brežnjevom, riješene sve dileme u pogledu daljeg razvitka SSSR-a.“ Negiranje inovatorskih zasluga svrgnutog N. S. Hruščova mnogo je govorilo o retrogradnom karakteru nove sovjetske vlasti, koja je 1968. okupirala Čehoslovačku kako bi suzbila alternativni model komunizma. Povratak na staljinističku praksu odigrao se u trenutku kad SSSR-u nije više bio potreban jugoslavenski laissez-passer za djelovanje na široj međunarodnoj sceni.
Niz incidenata i sukoba pratilo je opadanje odnosa, s time da je sovjetska strana redovito optuživala Jugoslaviju za poticanje protusovjetskih osjećaja. Primjerice, rujna 1968. general A. A. Jepišev, šef političke uprave sovjetske armije i bivši ambasador u Jugoslaviji (1961.-1962.), napao je jugoslavenskog vojnog izaslanika zbog primjedbe da SSSR koncentrira snage prema jugoslavenskim granicama. Jepišev je bjesnio: „To je provokacija, izmišljotina i sramota što radite i pričate. To ste radili oko Čehoslovačke, a sa tim i sada produžavate. Sve to ozbiljno dovodi u pitanje naše dosadašnje odnose i celokupnu saradnju. Ja ne znam ko je kod vas pokrenuo celokupnu antisovjetsku propagandu i ratnu histeriju, ali ona ima takve razmere kakve nema ni u jednoj drugoj zemlji.“ Jednako tako, Brežnjev je u pismu jugoslavenskom vodstvu od 17. listopada 1968. upozorio kako je jačanje sovjetsko-jugoslavenskih odnosa „nespojivo sa antisovjetskom kampanjom koja se širi u SFRJ“.
Nixonov posjet
Posjet sovjetskog ministra vanjskih poslova A. A. Gromika Jugoslaviji u rujnu 1969., u trenutku kad se Mićunović spremao preuzeti svoju staru ambasadorsku dužnost u Moskvi, djelomice je popravio loše odnose. No, razmirice su se nastavile. Nešto manje od pola godine kasnije, u lipnju 1970., sovjetski premijer A. N. Kosigin održao je predavanje svom pretpostavljenom, gostujućem jugoslavenskom premijeru Mitji Ribičiču, s porukom da Sovjeti, kao u slučaju Čehoslovačke, neće dopustiti povratak kapitalizma u Istočnu Europu. Naglasio je da će Sovjeti biti solidarni „u borbi i odbrani celog socijalističkog sistema i da neće nikome, ni pojedinim licima, ni ovima unutar zemlje, dozvoliti da istupa protiv toga.“
Prijetnje ovakve vrste pratile su potraživanja za vojnim ustupcima i prihvaćanjem jugoslavenskih informbiroovskih emigranata u SSSR-u. Tijekom razdoblja 1971.-72. Beograd je sovjetskoj strani predao čak pet diplomatskih predstavki o djelatnosti emigranata i drugim povredama diplomatskog ponašanja. Sa svoje strane Sovjeti su u isto vrijeme podnijeli pedesetak prosvjeda, uglavnom u vezi s neugodnim člancima u jugoslavenskom tisku.
Loši odnosi sa SSSR-om poticali su jugoslavenske pokušaje približavanja Rumunjskoj i Albaniji, susjednim zemljama što su također bile pod sovjetskim pritiskom, ali ponajviše Zapadu. Pri tomu su diplomatske djelatnosti američkog predsjednika Richarda Nixona bile od posebne pomoći. Ipak, jugoslavensko vodstvo nije ni pomišljalo na protusovjetski savez s Washingtonom. Smisao jugoslavenske politike prema SAD-u postao je jasan za dugoočekivanog Nixonova posjeta Jugoslaviji koncem rujna 1970. Nixonovi razgovori s Titom 30. rujna u Beogradu, dva dana nakon smrti egipatskog predsjednika Nasera, usmjereni su na Bliski istok. Ipak, Tito se potrudio kako bi Nixona uvjerio da Sovjeti nemaju namjeru suprotstaviti se SAD-u na Bliskom istoku.
Premda nije bilo suglasja u vezi s Indokinom, Nixon je uzvratio pohvalama Titovoj umjerenosti. No, prava vrijednost američke karte postala je jasna na nižoj razini, za razgovora između Mirka Tepavca, saveznog sekretara za vanjske poslove (SIP), i Henryja Kissingera, Nixonova savjetnika za nacionalnu sigurnost. Na Kissingerovo izravno pitanje ugrožavaju li Sovjeti Jugoslaviju, Tepavac je, suprotno Titovu pristupu, odgovorio kako će logika širenja bliskoistočnog sukoba “dovesti do sovjetskih zahtjeva za vojne ustupke sa strane Jugoslavije. Stoga je korisna svaka pomoć s američke strane u prilog regionalnom miru.” Potom je nastupio ključni trenutak u artikulaciji američke politike prema Beogradu. Tepavac je zamolio Kissingera da protumači nedavnu izjavu državnog tajnika Williama Rogersa kako SAD vjeruje da će Sovjetski Savez biti obazriviji u primjeni Brežnjevljeve doktrine na Jugoslaviju. Tepavac je zaključio da ovakva formulacija implicira mnogo manji stupanj zanimanja za jugoslavensku sigurnost nego što su Amerikanci prije pokazivali. Želio je izričito znati daju li oni interno takve izjave i Sovjetima:
“Kisinger izjavljuje da je poznato kako oni ‘ne bi ravnodušno posmatrali’ bilo kakav sovjetski vojni potez prema Jugoslaviji.
[…] Pitam ga šta to znači ‘ne bi ravnodušno posmatrali’. Da li to znači da bi se ‘ljutili’ ili da bi se suprotstavili?
Kisinger precizira da bi nam oni pružili ‘svaku moguću pomoć’ ako bismo se i mi sami borili.
Odgovaram mu da bismo se mi bezuslovno borili protiv svakog ko nas ugrozi, bez obzira da li bi nas neko drugi pri tome pomagao, da se uzdamo pre svega u svoje odbrambene sposobnosti. Medjutim, ne radi se o tome da se mi borimo nego da ne budemo ni ugroženi. Jaka i stabilna Jugoslavija je najpouzdanija garantija da se niko ne upusti u bilo kakve kombinacije protiv nje. U tom pogledu nismo uvek nailazili na dovoljno razumevanje onih koji inače ističu zainteresovanost za našu nezavisnost i vanblokovski položaj. I Sovjetski Savez takodjer nam tvrdi da je zainteresovan za našu bezbednost. Jednostavno ne želimo da budemo predmet ni nadmetanja ni popustljivosti u odnosima izmedju velikih sila i njihovih paktova.
Kisinger ističe da bi, bez obzira kako je formulisana Rodžersova izjava, Rusi morali znati da bez teških posledica ne bi smeli nešto preduzeti protiv Jugoslavije.
Završavam time da bi to morali znati svi. […]
Kisinger ističe tvrdnju da je nezavisna Jugoslavija njihov /američki/ interes, da ne žele da nas menjaju i kad bi mogli. Oni nas ne ugrožavaju ali će – dodaje – verovatno morati jasnije dati na znanje da ni drugi ne smeju to da čine. Nixonova poseta, zaključuje, ima takodje za cilj da i to učini jasnijim. Ne bi im bilo nimalo svejedno ako bi se Jugoslavija, na račun žrtvovanja svoje nezavisnosti, približavala Sovjetskom Savezu iako, inače, u tu mogućnost ne veruju.”
Titov prioritet je čuvanje režima
Kissinger je dotaknuo ključnu dilemu u jugoslavensko-sovjetskim odnosima. Amerikanci sasvim sigurno nisu imali nikakvih „sistemskih“ nakana prema Jugoslaviji. Davali su prednost Titovim vlastima da urede vlastite ideološke prioritete, dakako, pod pretpostavkom da će ideološke inovacije promicati jugoslavensku neovisnost o Sovjetskom Savezu. No Titov je vrhovni prioritet bio čuvanje režima, što se moglo postići varijacijama na temu ideoloških novotarija. Na kraju krajeva, stabilnost režima mogla se kupiti ideološkim ustupcima Istoku, nešto što je bila ustaljena praksa prije rascjepa 1948. Možda Kissinger nije ni pomislio da bi se politička neovisnost Jugoslavije mogla promicati žrtvovanjem ideološke neovisnosti.
Zapravo, u drugoj polovini 1960-ih godina Jugoslavija je bila u središtu ideološkog sukoba između reformatora i raznih konzervativaca. Pad Aleksandra Rankovića i čistka tajne policije predstavljali su poraz za centraliste, ali i za srpske hegemoniste, posebno zbog otpora kojim se Srbija uvijek suprotstavljala decentralizaciji. Poremećena je ravnoteža u prilog periferije, osobito naprednijeg sjeverozapada – Slovenije i Hrvatske, ali i dotadašnjih meta centralizma – bosanskohercegovačkih Hrvata i Muslimana, Albanaca i drugih manjina. Novo partijsko vodstvo Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar u Hrvatskoj je već predstavljalo prepreku centralizmu, a zalagalo se i za najširu samoupravu. Pozornica je razmještena za rasplet pitanja limesa republičke autonomije, što je ujedno predstavljalo i granicu reforme. Pod utjecajem JNA i umjerenijih centralista Tito je vodio pokerašku igru za vlastiti primat. Što se Moskve tiče, nikada i nije bilo dileme oko sovjetskih favorita.
Tako je siječnja 1971., u svojim oproštajnim posjetima Titu, Kardelju, Ribičiču i članovima IB Predsjedništva SKJ, sovjetski ambasador I. A. Benediktov postavljao neugodna pitanja o tome hoće li „doći do raspada Jugoslavije ... kakvi su odnosi republika sa federacijom, da li sadašnje promene u Jugoslaviji neće postaći nacionalizam“. Na oproštajnom ručku s Tepavcem Benediktov je rekao „da se uverio u ‘pravi internacionalizam’ Srba i Crnogoraca, što ne bi mogao, medjutim, da kaže za Hrvate i Sloveniju“. A 23. travnja 1971. M. S. Zimjanin, urednik Pravde, rekao je Savi Kržavcu, gostujućem uredniku tjednika Komunist, da „imperijalisti čekaju da se raspadne Jugoslavija, kako bi svatko dočepao svoj planirani deo. Planovi Čerčila i Ruzvelta još žive.... Opstanak Jugoslavije kao jedinstvene socijalističke države nije više samo unutrašnja stvar Jugoslavije.... Njeno raspadanje moglo bi imati veoma tragične posledice na stanje odnosa na Balkanu, u Evropi, pa i celom svetu.... Mi ne možemo ostati ravnodušni prema onome što se dogadja danas u Jugoslaviji i pogotovo prema onome što bi moglo doći kao posledica sadašnjih odnosa i nacionalističkih trvenja. [...] Nije slučajno ni to da grupe i struje koje čine opoziciju Titu predstavljaju i glavna uporišta antisovjetizma.“
Sovjeti nisu jedini tražili prostora u jugoslavenskim sukobima. Aktivirali su se i dijelovi hrvatske emigracije, nekad po svom nahođenju, a nekad po potrebi raznih obavještajnih službi. Tako je Dragutin Haramija, predsjednik Izvršnog vijeća (vlade) SR Hrvatske, 2. prosinca 1970. poslao pismo Mitji Ribičiču, predsjedniku SIV-a (savezne vlade), u kojemu je optužio obavještajnog operativca Đuru Pintarića iz jugoslavenske vojne misije u Berlinu kako širi insinuacije da je hrvatsko vodstvo u dosluhu s emigrantskim liderom dr. Brankom Jelićem, predsjednikom Hrvatskoga narodnog odbora (HNO), koji je živio u Berlinu te navodno uspostavio kontakte s Moskvom. U perspektivi ovih „kontakata“ bila bi neovisna Hrvatska, pod komunističkom upravom, od Trsta do Drine, unutar sovjetskog lagera i sa socijalizmom sovjetskog tipa. Za uzvrat, SSSR bi dobio vojne baze u Mostaru i Rijeci. Izvor ovih tvrdnji bio je Jelićev pomoćnik Velimir Tomulović, zapravo agent jugoslavenske obavještajne službe. Haramija je tražio istragu i kazne za odgovorne. Sovjeti su bili iznimno osjetljivi na ovakve afere. Tako je samo tjedan dana kasnije službenik sovjetskog poslanstva u Beogradu Smirnov predao primjerak Jelićeve Hrvatske države ministarstvu vanjskih poslova (SIP), uz napomenu kako je to na adresu poslanstva stiglo iz SRNj, kako su upoznati da je zabranjeno te „im je želja da nas sa ovim upoznaju, da se ne bi stvorio utisak da se ambasada pretplaćuje na ove publikacije.
SR Hrvatska i emigracija
Rusi su znali do koje je mjere pitanje suradnje s emigracijom podijelilo jugoslavenski vrh. Ni komisija SIV-a, koja je bila zadužena ispitati činjenično stanje vezano uz „aferu“, kako su se hrvatske optužbe o pokušaju diskreditacije zagrebačkog vodstva sve učestalije nazivale, nije uspjela usuglasiti svoja stajališta. Tijekom sjednice na Brijunima 23. travnja 1971. zaključila je „da savezni organi uprave, njihove službe ili pojedinci u njima nisu učestvovali u bilo kakvoj vrsti zavere ili iniciranju, i širenju političke intrige o navodnoj povezanosti neprijateljske emigracije sa političkim rukovodstvom SR Hrvatske.“ Zaključak nije potpisao hrvatski član SIV-a Nikola Pavletić, a nisu ga prihvatili ni drugi hrvatski ministri: Mirjana Krstinić i potpredsjednik SIV-a Jakov Sirotković.
Kako bi se pitanje ipak riješilo, 28.-30. travnja došlo je do XVII. sjednice Predsjedništva SKJ na Brijunima. Atmosfera je bila napeta i puna očekivanja. Na sastanku IK Predsjedništva Edvard Kardelj tražio je da se javnost umiri, a Budislav Šoškić (Crna Gora) da se istraga prepusti državnim organima. Upravo zbog podvojenih mišljenja o „aferi“ donesen je sljedeći zaključak:
“Predsedništvo je ocenilo da je došlo do pojačane spoljne neprijateljske subverzivne delatnosti, koja je koristila naše unutrašnje teškoće i oslanjala se u svom delovanju na neprijatelje u zemlji. U sklopu te neprijateljske – antijugoslovenske i antisocijalističke delatnosti – organizovana je akcija za diskvalifikovanje političkog rukovodstva SR Hrvatske sa ciljem da se izazove politička nestabilnost, medjurepublička trvenja i nepoverenje, da se oslabi jedinstvo i oteža samoupravni socijalistički razvoj zemlje. // Predsedništvo je prihvatilo zaključak Saveznog izvršnog veća da savezni organi uprave, njihove službe i pojedinci u njima, nisu učestvovali u bilo kakvoj vrsti zavere.”
Druže Brežnjev, to su laži
Pri kraju brijunskog sastanka, 31. travnja 1971., upravo kad se „afera“ pomela pod tepih, Brežnjev je telefonom nazvao Tita sa sjednice sovjetskog Politbiroa u Kremlju, sazvane isključivo „radi Jugoslavije“. Tito je na svoj nemušti način ovako izvijestio o razgovoru:
“Drugovi, ja sam ovu pauzu upotrebio da idem na ručak, išao je i Bakarić sa mnom. Za vreme ručka je došao moj sekretar i kaže da me zove Brežnjev na telefon. Pošto su ti razgovori sa Moskvom veoma retki, možda dve godine jedanput, to je mene začudilo da baš sada kad mi održavamo taj sastanak. Dugo vremena nisam mogao dobiti vezu da bi se nešto čulo. Ja sam čuo samo neki glas i što je njegov sekretar, Sergejev, tražio i nismo mogli da se sporazumemo. Onda sam išao na spoljni telefon na kome ne možeš sve da razgovaraš. Pozdravio se i pitam Brežnjeva u čemu je stvar. Kaže, druže Tito, prenose se svakakve glasine. Postoje informacije da se kreću neke vaše trupe prema Beogradu, da je situacija kritična itd. On nije baš tako rekao, rekao da situacija je očen ...... To znači da nije dobra. Ja sam rekao – druže Brežnjev, mi smo tri dana razgovarali, sada smo pri završetku. Sve te informacije što ste vi čuli to su dezinformacije, to nije tačno, to je laž. Nikakve trupe se ne kreću, niti mi trebamo neke trupe da upotrebljavamo prema unutra, hteo sam reći i prema vani ali nisam rekao, na vanjskoj liniji. Rekao sam, naši su razgovori dobri, radimo na učvršćenju naše partije, jer imamo pred sobom dosta krupnih pitanja koja moramo rešiti a to može samo partija. Pravilno (rekao je). Rekao sam mu – budite uvereni da mi imamo dosta snage da sve to mi rešimo sami bez ikakve pomoći bilo od koga. U tom smislu. Kratko je bilo. Kaže, ja ponjimaju, obema rukama pozdravljam. Ja, doduše, nisam video ruke. Pozdravljam ja tu vašu inicijativu i tu energiju da zbilja treba svim neprijateljima socijalizma dati pravilan odgovor. Rekao sam, to mi i radimo i mi ćemo lako rešiti te naše probleme i hvala vama za brigu. Samo, mi smo sami dovoljno snažni. Kaže, ja se izvinjavam što nisam do sada imao mogućnost da dodjem pa da sa vama malo porazgovaram. Rekao sam, i meni je isto žao što niste došli. Brežnj: No, posle praznika možemo naći vremena pa da se sastanemo negde i da porazgovaramo. Rekao sam, hoću i očekujem to da porazgovaramo..... […] Sad bih hteo da kažem da se obistinilo ono što sam ja rekao ujutru, u početku, tj. da to nije mala stvar, da se krupne spletke oko nas pletu, i da ne znam gde je tačno zavezan taj čvor. Radi se o tome da mi taj čvor ipak jednog dana presečemo, i to ne dugo nego da ga sad počnemo seći i da odlučno onemogućimo sve te spletke, obaveštajne centre da nam dalje pletu omču oko vrata. Zbog toga vas upozoravam, drugovi i drugarice, da ćemo morati preduzimati izvesne oštrije mere prema nekim ljudima vani za koje znate svi, za koje već znamo, pa ćete vidite da pronadjemo i one koje još sada dobro ne znamo, koji igraju tu jednu igru, makar i piona.”
Pet dana kasnije, 5. svibnja 1971., Branko Jelić preživio je u Zapadnom Berlinu pokušaj atentata, unatoč činjenici da je pretrpio više od stotinu rana od nagazne mine postavljene pod pragom svoje ordinacije. Dok se oporavljao u bolnici, 7. svibnja pretrpio je još jedan pokušaj atentata. Jelić je od posljedica umro godinu dana kasnije, koncem svibnja 1972. godine.
UDBASE u Jasenovac,ahahahahahh