Uposljednjih petnaestak godina u hrvatskome ekonomskom i političkom životu djeluje posebna vrsta interesnih skupina kakvih nema nigdje na svijetu. Riječ je o stožerima za obranu različitih privatnih i javnih tvrtki i ustanova. Čine ih skupine zaposlenika koji se organiziraju kako bi branili goli opstanak svojih tvrtki ili opstanak pod uvjetima koji se njima čine pravednima. „Neprijatelj" koji ih ugrožava pojavljuje se u dva oblika: kao država i kao privatni vlasnik.
Država se pojavljuje kao „neprijatelj" onda kada tvrtke kojima je potpuni ili većinski vlasnik pokuša privatizirati ili poslati u stečaj zbog dugogodišnjega lošeg poslovanja i „proizvodnje gubitaka".
Danas je država neprijatelj kutinske Petrokemije, riječkog brodogradilišta „3. maj", splitskog Dalmacijavina i brodogradilišta u Kraljevici, a sutra će to biti u nekim drugim poduzećima. Privatni su vlasnici neprijatelji kad pokušaju kupiti neku tvrtku, kad je pokušaju prodati, kad je žele likvidirati ili kad žele prestrukturirati njezino poslovanje.
Danas su neprijatelji privatni vlasnici Diva, Diokija, Bilokalnika i Jadrankamena, a sutra će se pojaviti neka nova lica i imena. U tim i sličnim slučajevima obično se organiziraju novi ili mobiliziraju stari pričuvni stožeri za obranu od neprijateljskih nasrtaja javnoga ili privatnog vlasnika na ono što je „naše".
"Ničije i svačije"
Teško je i nabrojiti koliko je stožera dosad osnovano i gdje su sve nicali. Bilo ih je u poljoprivredi i industriji, u javnim i privatnim tvrtkama, na kopnu i na priobalju. Proteklih je dana na velika vrata u naš javni život opet ušao jedan od najdugovječnijih i najmilitantnijih stožera – stožer za obranu kutinske Petrokemije – koji djeluje još od davne 1998. Na škrte naznake mogućnosti da se kutinska Petrokemija privatizira taj se stožer aktivirao kako bi dao do znanja svima da se to neće dogoditi mimo njegove volje. Svoj čin smatra potpuno legitimnim zato što je uvjeren da je strateški interes države – da posjeduje tvornicu umjetnih gnojiva.
Socijalizam je formalno nestao, ali je ostala socijalistička svijest o tome da su „tvornice radničke, a zemlja seljačka". Nije stoga čudo što svaki pokušaj da se to nepisano pravo dovede u pitanje izaziva otpor. A najvidljiviji oblik otpora upravo su obrambeni stožeri.
Obrambeni stožeri posve su devijantna pojava u ekonomskome i političkom životu zemlje. Ponajprije, riječ je o skupinama koje su se u mirnodopskim uvjetima ustrojile, organizirale i imenovale kao da smo u ratu. I „stožer" i „obrana" pojmovno i terminološki pripadaju ratnome, a ne mirnodopskom stanju. Izravno su preuzeti iz prakse Domovinskog rata u kojemu su gotovo svako selo i svaki grad imali svoje stožere za obranu od napada strane neprijateljske vojske ili domaćih pobunjeničkih paramilicija.
>>Cijelu analizu pročitajte u Obzoru u tiskanom izdanju Večernjeg lista
,,,u ovoj zemlji ljudi su prevareni,pokradeni i izigrani