U ponedjeljak se u Westinu nije dogodilo samo obilježavanje 20 godina postojanja Hrvatske udruge poslodavaca i Dana poduzetnika. Okrugla obljetnica sama je po sebi značajna, kao i godišnje formalno okupljanje jakih poduzetničko-menadžerskih snaga, ali ove godine možda nikad jasnije nije bila vidljiva, pa čak i javno izrečena te precizno formulirana, nepremostiva razlika između hrvatskih poduzetnika i političara. Postalo je potpuno prozirno zašto još dugo nećemo imati šansu povezati politiku i ekonomiju u uspješno i konkurentno društvo.
Milanović pristojan, ali...
Premijer Milanović je, sudeći prema komentarima poslodavaca, pripremio zanimljiv govor, čak s potencijalom. Za razliku od prijašnjih, već uobičajenih svađalačkih istupa, ponudio je okupljenoj poduzetničko-menadžerskoj eliti pomirljive tonove, prihvatio je kritiku, ali i zatražio razumijevanje te apelirao na očuvanje stabilnosti. Iako su se u Milanovićevu nastupu nazirali elementi državništva i odgovornosti, ipak su premijer i potpredsjednik Vlade Branko Grčić na više načina poručili gospodarstvenicima (pa tako i svima nama) da do kraja mandata nećemo vidjeti nužan nastavak bolnih reformi.
I to su na razočaranje poslodavaca učinili na više načina. Primjerice, na samom početku premijer je “snalažljivo” odgovorio na opasku predsjednika HUP-a Ivice Mudrinića da se već dvadeset godina vozimo kružnim tokom i da ne znamo iz njega izaći, i to zapažanjem kako je nedavno bio u inozemstvu te se čudio brojnim kružnim tokovima te je shvatio kako oni jamče sigurnost.
Prvo, premijer je morao znati da nije morao u inozemstvo da vidi veći broj kružnih tokova. Mogao se, recimo, voziti od Poreča prema Novigradu, odnosno razvijenijim krajevima Hrvatske. Možda bi mu ranije sjelo da nije isto usporediti vožnju jednim kružnim tokom s vožnjom cestom koja obiluje kružnim tokovima. Prvo je aluzija na opsjednuto, disfunkcionalno ponašanje države, a drugo je, jednostavno, dobro prometno rješenje. Ipak, svi okupljeni poduzetnici shvatili su kako je premijer želio reći da se mnogima čini sigurnije voziti kružnim tokom jer se neki iracionalno boje (političari, ovisni o državnim jaslama...) izaći iz kružnog toka pa se svi skupa vozimo – kružnim tokom. Nema veze što je gospodin Mudrinić najvjerojatnije mislio na kružni tok poput onoga na jugozapadnom ulazu Zagreba, a koji je poznati strah i trepet neiskusnih vozača te na kojem se opasne prometne nezgode događaju – svakodnevno.
Zbog privida “prometne sigurnosti” Milanovićevoj vladi prihvatljivo je voziti stalno u opasnom krugu iako je to suludo i zapravo hazarderski. Pogotovo jer mu neki sa zadnjeg sjedala još podvikuju da nagazi na gas (čitaj: poveća potrošnju).
Da bi potkrijepio opasnu tezu o kružnim tokovima, premijer je jasno poručio poduzetnicima i menadžerima kako se državom ne upravlja i neće upravljati kao korporacijom te da se uspjeh ne mjeri korporativnim mjerilima. Pri tome nije objasnio koja su mjerila uspješnosti te nije razjasnio što to nedostaje općeprihvaćenim makroekonomskim parametrima koji u pravilu jako dobro odražavaju i stanje ekonomije i stanje općeg društvenog blagostanja/siromaštva.
Ono što se nakon Milanovićeva istupa moglo čuti u poduzetničko-menadžerskim kuloarima opći je zaključak kako je jasno da mu nije lako, kao što neće biti lako ni budućoj vlasti, ali nikome nije bilo jasno opsjednuto uspoređivanje Hrvatske sa superuspješnim nordijskim zemljama. To što je premijer zaključio kako svatko treba tražiti svoje rješenje te je zaključio da se ne možemo uspoređivati sa superbogatim Norvežanima zaista ne znači bilo što iz čega se može izvesti bilo kakav poučak. Milanovićeva lamentacija o Švedskoj, za koju je, ugrubo prepričano, rekao da je vukla snažne reformske zahvate te da je stoga znatno smanjila udio javne potrošnje u BDP-u, ali da sada baš zato ima nerede i palež u predgrađima Stockholma, samo je pojačala prevladavajući dojam poslovne zajednice da premijer samo djelomično razumije ono o čemu govori.
Naime, da Švedska, za razliku od Hrvatske, nije davno odlučila staviti javnu potrošnju pod kontrolu, danas bi imala nerede kakvi se viđaju na ulicama Atene ili Madrida i više ne bi imala fiskalnih kapaciteta za bilo kakav zaokret. Ne bi bila uspješna i prevladavajuće sretna zemlja. Milanović je prije “poučavanja” poduzetnika trebao dobiti informaciju da je od 1994., kada je u Švedskoj deficit dosegao ne previše dramatičnih 60 posto BDP-a, Švedska angažirala svu svoju političku energiju kako bi izgradila i održala fiskalnu disciplinu. I uspjeli su, što premijer Milanović očito nije znao, petnaest godina imati proračunske suficite. Samo zahvaljujući tome su nakon ulaska u krizu mogli smanjiti teret poreza i stimulirati ekonomiju te već u 2010. realizirati gospodarski rast od fantastičnih 5,5 posto, a godinu kasnije čak 4,6 posto. U deficit su pali samo krizne 2009. godine, a oprezni Šveđani već su 2011. bili u proračunskom suficitu. Švedski parlament određuje plafone proračunske potrošnje kao svojevrsna godišnja obećanja građanima.
A mi u Hrvatskoj?
Socijaldemokratska korporacija
Mala i otvorena švedska ekonomija (50 posto čini izvoz) može imati fantastično visoka socijalna davanja ne zato što se vodila idejama Keynesa i izdoktriniranih lijevih populista nego baš zbog toga jer su i socijaldemokrati i njihova umjerena desnica upravljali Švedskom baš kao korporacijom! Nisu kao Milanović rekli da se zemljom NE upravlja kao korporacijom. Općenito to vrijedi za uspješne nordijske zemlje.
Nema sanacije “nacionalno bitnih” biznisa novcem poreznih obveznika. Nitko nije spašavao Volvo od bankrota, a ni Saab. Ne samo da se u nordijskim zemljama mjere učinci tijela javne vlasti kao u korporacijama nego je stvorena atmosfere koja diskreditira zloupotrebe javnog bogatstva. Švedski političari ne voze se kao Milanović biciklom samo na godišnjem odmoru ili u slobodno vrijeme, ali zato u Švedskoj možete plaćati porez SMS-om. U cijelom nordijskom svijetu postoje neoliberalni “bauci” poput vaučera za školovanje koji omogućuje natjecanje privatnih i javnih škola, a privatne tvrtke vode javne (!) bolnice. Usto, svi Nordijci inzistiraju na reformama, inzistiraju na tržišnim mehanizmima u socijalnoj državi.
Reforme su im svete. Ne podliježu pritiscima ni sindikata ni interesnih skupina. Kad je u pitanju ekonomija, ne žele pristati na Milanovićeve kružne tokove.
U nordijskim zemljama 30 posto radne snage angažirao je javni sektor, ali svi su svjesni da ovise o kompetentnosti, marljivom radu, privatnoj inicijativi i visokim vrijednostima individualizma nasuprot kolektivizmu. I o štedljivosti.
Ta štedljivost se vidi u strogoj fiskalnoj disciplini. Stoga imaju neprijeporni AAA rejting i nižu cijenu zaduživanja. Ta štedljivost vidi se na svakoj ulici Stockholma, u svakom stockholmskom hotelu...
Sol na ulicama više nalikuje jeftinijem krupnom šljunku, a u hotelima s četiri zvjezdice nema stolnjaka na stolovima tijekom doručka, dok je praktično nemoguće naći kupaonicu sa zastorima i kadom. Samo gole pločice. Ukratko, Nordijci, kao svaka dobra korporacija, kontroliraju svoje troškove i smatraju da je “welfare state” super, dok si je mogu priuštiti.
Grčićev fijasko
Dok se premijer još nekako držao pred poslodavcima, njegov potpredsjednik Grčić se o pitanju kontrole troškova i reformi na otužan način u potpunosti razišao s HUP-ovcima.
Prvo je Grčić ponovio po tko zna koji put kako hodamo po rubu (njegov izraz za odgađanje novih bolnih rezova u potrošnji), a potom je zaključio kako je jedno istraživanje zaključilo da je birokracija (htio je reći država i njena politika) tek peta na rang-listi poduzetničkih briga. Ne treba ulaziti u (psiho)analizu i upozoravati gospodina Grčića da stalno hodanje po rubu ne spada u kategoriju normalnog ponašanja. Racionalni ljudi i zdrave ekonomije pokušavaju se što prije odmaknuti od ruba. A kontrola javnog troška prvi je i najlogičniji korak.
To je Grčiću pokušalo reći više sudionika istog panela na Danu poduzetnika. Međutim, Grčić je sve nasmiješeno odslušao pa otišao odmah nakon završetka panela. Požurio se, valjda, nastaviti Vladin hod po rubu. Grčićev hod po rubu asocira na ponašanje glavnog junaka filmskog hita čije ime dobro opisuje hrvatsku ekonomiju – “Les Miserables” (Jadnici). Russell Crowe u bistrenju žandarskih moralnih nedoumica doslovno hoda po rubu pariških krovova i mostova. I neuvjerljivo pjeva. Možete pretpostaviti kako je završio. U ponoru. Uzalud mu je prvi čovjek Zagrebačke banke Franjo Luković pokušao smireno objasniti kako ni Zaba kao financijska kuća ne bi bila uspješna da ne rade vrlo predano na kontroli troškova.
Oni koji godinama znaju lidera Zagrebačke banke naučili su da je riječ o ugodnom i smirenom čovjeku koji nije gubio živce ni na vrhuncu bankarske krize ni pod raznoraznim pritiscima. No, reagirajući na Grčića, čovjek hladan kao špricer, čini se, prvi se put u javnosti zacrvenio od napetosti iako je zadržao svoj smireni takt i ton. Nakon Lukovića na Grčića je reagirao s istom pričom o nužnoj kontroli razine troškova i iskusni, lukavi Branko Roglić, pa Emil Tedeschi.
Svi su dobili pljesak. U hotelu Westin konačno je postalo jasno da su se hrvatska politika i ekonomija razišle još kad je većina predstavnika Vlade sat prije početka panela napustila dvoranu. Političari su otišli za politikom, a poduzetnici i menadžeri ostali su govoriti o politici i ekonomiji dok ih preostali političar, Grčić, nije slušao ili nije želio čuti.
>>Poslodavci: Nudimo pomoć jer Vlada ne zna sama
