Američki milijarder John Paul Getty, svojedobno najbogatiji čovjek na svijetu, imao je jednostavnu formulu za uspjeh u životu – “ustani rano, radi dokasno, pronađi naftu”. U okvirima bivše Jugoslavije čovjek sam nije mogao pronaći naftu, ali je zato velik korak k životnom uspjehu bio zaposliti se u Ini, državnoj naftnoj kompaniji.
Zbog specifičnosti svog djelovanja, ali i statusa koji je uživala, ta tvrtka godinama je funkcionirala kao svojevrsna država u državi – podjednako učestalo karijerno utočište za odabrane partijske moćnike, kao i za najtalentiranije mlade kadrove koji su pristizali. Utoliko ne čudi da je raspadom Jugoslavije i uspostavom neovisne Hrvatske upravo Ina bila jedan od glavnih kadrovskih bazena za ključne društvene pozicije u novostvorenoj državi. Tri hrvatska premijera, deseci drugih državnih dužnosnika i stotine raznih poduzetnika, menadžera i ljudi na bitnim društvenim pozicijama potekli su iz kompanije, no ako je Ina bila važan dio supstancije od koje je suvremena država izgrađena, njezin elitni dio svakako je bila InterIna.
Golemi prihodi
Inina trgovačka predstavništva osnovana u inozemstvu još 60-ih godina prošlog stoljeća, pored sličnih predstavništva trgovačkih tvrtki poput Astre ili Bemexa, predstavljala su najviši mogući karijerni doseg tadašnjih socijalističkih menadžera. Uz mogućnost višegodišnjeg života na Zapadu i, za tadašnje prilike, ogromne prihode, posao u InterIni često je podrazumijevao i prvu stubu prema karijeri u privatnom poduzetništvu ili poziciji u nekoj od zapadnih naftnih kompanija. Mnogi hrvatski poznati naftaši, ali i poduzetnici iz drugih sektora dio svoje karijere bili su vezani za InterInu.
Naftni biznis – industrija u kojoj se vrte milijarde, a o kojoj šira javnost ne zna puno – uvijek je bio plodno tlo za razne teorije urota, sumnje o malverzacijama i nezakonitostima, a InterIna, kao vjerojatno najmisteriozniji dio kompanije, često predmet takvih nagađanja. Brojne priče o InterIni periodično su tijekom protekla dva desetljeća kolale u domaćoj javnosti, no nikad uz bilo kakve konkretne zaključke.
InterIna, ona londonska, u središte javnog interesa opet je došla nakon što se u domaćim medijima počela razvijati priča o Josipu Jaguštu, predsjedniku uprave Petrokemije. U javnost su isplivala i druga imena povezana s nekadašnjim poslovanjem InterIne iz Londona koja se, među ostalim, godinama samostalno brinula o prodaji gnojiva i nabavi sirovina te određivanju cijena.
Dakako, ključni poslovi InterIne bili su vezani uz nabavu nafte za potrebe domaće kompanije. InterIne su postojale u desetak gradova diljem svijeta, no najveća, najvažnija i najstarija bila je ona londonska. Osnovana je 60-ih kao posljedica toga što se cijeli niz transakcija nužnih za funkcioniranje kompanije nije mogao obavljati preko tadašnjih banaka u Jugoslaviji. London, kao središte svjetske, ali i financijske naftne industrije, bio je stoga logična destinacija za otvaranje takvog predstavništva, a djelatnici su često bili ljudi s jakim političkim vezama, poput Milana Ujevića, sina nekoć moćnog generala JNA.
Osim nabave nafte, InterIna se bavila poslovima poput nabave opreme za Inu i Inina postrojenja koja nije mogla biti nabavljena u Jugoslaviji. Primjerice, druga faza gradnje kutinske Petrokemije realizirana je preko InterIne koja je bila kupac postrojenja temeljenih na tehnologiji jedne engleske tvrtke. Također, InterIna se bavila trgovanjem naftom, naftnim i petrokemijskim derivatima na slobodnom tržištu, a upravo takvi poslovi često su se navodili kao ishodište navodnih nelegalnih aktivnosti.
Ipak, ni jedna od tih tvrdnji nikad nije dokazana na sudu, već se radilo isključivo o indicijama. Zbog takvih indicija i enigme o porijeklu novca kojim je Jagušt kupio vrijedni stan u Londonu InterIna je opet postala predmet interesa domaće javnosti. A kad je priča krenula, oni koji su dobro poznavali Jagušta i s njim surađivali, odjednom su isključili bilo kakvo poznanstvo s njim.
No, nije bilo teško doći do uvida u način poslovanja jer bilo je i onih koji nisu prihvaćali igru, ali su bez pitanja morali obavljati posao. Neki od bivših čelnika dobro upućenih u tadašnje poslovanje kažu nam da se nikada u ugovorima predočenim Kutini nije vidio ni jedan podatak vezan za cijenu dogovorenu u Londonu. Poslovalo se, navode, uz dobre provizije. A tada je najviše sirovina za gnojivo uvezeno iz Maroka.
Nos za dobro vino i hranu
Ideju o predstavništvu u Londonu inicirao je Nikica Valentić poručivši tada “da je potreban novi način rada, preko jednog centra”. Zanimljivo je da je Jaguštov stan u Jurkovićevoj ulici u kojem je prijavljen njegov sin dio zgrade koju je gradila Valentićeva Niva. Zanimljivo je i to da je vlasnik stana postao u vrijeme kada je prvi put odstupio iz Petrokemije – 2001. godine, a te je iste godine obitelj Josipa Jagušta u Velikoj Britaniji registrirala tvrtku Hemworth Limited.
Iako se priča samo o Jaguštu i njegovim nekretninama, ima još ljudi koji su ili radili u Londonu ili preko Zagreba, odnosno Kutine bili upleteni, a danas također posjeduju nekretnine ili u Londonu ili njih nekoliko u Hrvatskoj.
Jedna od prvih osoba koja je počela posao u Londonu, danas umirovljena, bio je, kažu nam sugovornici, Tomislav Supek, a kako komentiraju, dobro je svoje nasljednike uputio u način života na visokoj nozi. Komentirajući Supekove sposobnosti, bivši suradnici ističu dobro poznavanje jezika te dobrog vina i hrane. Svi su često bili na relaciji Zagreb – London jer osjećaj za trošak nisu imali pa im nije bio stran ni odlazak na elitna mjesta na večere, uključujući i druge kontinente.
Izvori koji su upućeni u tadašnje plaće govore da je Jaguštova bila oko tri tisuće funti, a iz toga proizlazi da prikupiti ili pak vratiti banci 1,8 milijuna funti, koliko ga je stan devedesetih koštao u Londonu, nije mogao od posla koji je radio, bio to državni ili privatni posao, tvrde upućeniji.
Jer život u Londonu nije jeftin, a on je tamo poveo i svoju obitelj, tamo su se školovala i njegova dva sina. Zanimljivo je da je Jagušt kredit dobio od banke Barclay, iste one koja je uz EBRD uložila u sadašnju tvrtku Andrije Kojakovića, dugogodišnjeg Jaguštova prijatelja i suradnika. Svojevremeno je i Kojaković vodio InterInu, ali bio je i veleposlanik, prvo u Pekingu, pa Londonu, a zatim se zaposlio u EBRD-u.
Nisu realizirali ni dolar
– Smisao karijere u Ini, u čijem je sastavu tada poslovala i Petrokemija, bio je odlazak u London – tvrde naši sugovornici.
Nakon svih napisa o “dečkima iz Londona” Kojaković je odustao od intervjua za Večernji, samo je napomenuo da njegova tvrtka CEOC ima ured u Hrvatskoj, a unatoč višegodišnjim nastojanjima nisu uspjeli realizirati ni dolar od planiranih 150 milijuna dolara ulaganja u proizvodnju nafte i plina u Hrvatskoj.
Kojaković uz stan u Londonu ima i, kažu sugovornici, nekoliko nekretnina po Dubrovniku, gdje je i rođen, a navodno je dio nekretnina i naslijedio. Neosporno velika imovina bivših dužnosnika InterIne činjenica je koju će mnogi vidjeti kao dokaz nezakonitih malverzacija koje su se u toj tvrtki provodile.
Ipak, iako se zadnjih dvadesetak godina više afera vezalo za poslovanje InterIne, ni jedna od njih nikada nije dobila i službeni sudski epilog. Razlog je vjerojatno to što je poslovanje InteIne, barem u novijoj povijesti, bilo precizno definirano unutarkompanijskim pravilima. Tvrtka je samostalno kupovala naftu za Inu, ali samo temeljem prethodne odluke iz vrha kompanija te uz precizno utvrđene marže koje su iznosile između 20 i 25 centi po barelu. Usto je InterIna često služila i kao svojevrstan jamac za nelikvidnu Inu koja često nije bila u stanju ispoštovati uobičajeni rok plaćanja nafte od 90 dana. Posebno važnu ulogu InterIna je imala za vrijeme Domovinskog rata. Naime, sve do sklapanja Daytonskog sporazuma Hrvatska je bila faktički financijski izolirana od ostatka svijeta, a domaće banke nisu mogle izdavati akreditive potrebne za sklapanje ugovora o nabavi nafte. U tim vremenima InterIna je imala zadatak vlastitim metodama osigurati sigurnu opskrbu naftom.
Sinekura uz plaćen izlet
– Mogu danas svi govoriti što hoće, ali Hrvatska tijekom rata ni jednog dana nije bila suočena s nestašicom nafte ili švercom, što je inače uobičajeno u ratom zahvaćenim državama. To je izravna zasluga InterIne i sposobnosti ljudi koji su ondje radili – kaže jedan od bivših djelatnika tvrtke.
Doduše, tako velika odgovornost bila je i bogato nagrađena, i to ne samo za one koji su InterIni radili. U Nadzornom odboru kompanije kao “neizvršni” direktori tijekom godina sjedili su mnogi visoki dužnosnici Ine. Sinekura bez bitnijih odgovornosti nosila je bogatu naknadu, plaćen izlet u London dva puta godišnje i kompanijsku karticu koju su mnogi, pokazat će kasniji slučaj Tomislava Dragičevića, učestalo koristili.
Nekima su te povlastice predstavljale najviši karijerni doseg, neki su ugled i imetak nastavili graditi u privatnim vodama, neki i učestalo poslujući upravo s Inom, poput Vanje Špiljka, sina nekadašnjeg komunističkog moćnika i vjerojatno najbogatijeg hrvatskog naftnog poduzetnika. Koju je ulogu u tom poslovnom usponu imala InterIna, vjerojatno se nikada i neće moći s punom sigurnošću utvrditi, naročito s obzirom na to da je tvrtka prije nekoliko godina praktički ukinuta.
Još nije ugašena
Iako formalno i dalje postoji, InterIna se više ne bavi nabavom nafte za Inu. Te važne poslove danas obavlja MOL Trade, tvrtka iz sastava mađarske naftne kompanije MOL, Inina strateškog partnera sa sjedištem u Budimpešti. Njegovi menadžeri danas slobodno kupuju naftu za potrebe Ininih rafinerija, trguju njezinim derivatima te nabavljaju potrošnu robu i materijale koje Ina potražuje. Svaka sličnost s InterInom zasigurno je posve slučajna.
