– Apsolutno sam užasnut – kaže nam Robin Harris, britanski povjesničar i bliski suradnik nekadašnje premijerke Margaret Thatcher s kojom je i napisao njezinu autobiografiju. Film "Željezna dama" ostavio mu je gorak okus u ustima, govori nam u Zagrebu gdje predstavlja novu knjigu i gdje djeluje kao član uprave Centra za obnovu kulture.
Eksploatacija zbog zarade
– Riječ je o snažnom filmu koji tek naznačuje važne događaje u životu Margaret Thatcher. No kontekst je neprimjeren. Eksploatacija žive osobe, zarađivanje novca na mentalnoj bolesti je gnjusno – decidiran je Harris.
Dva mučna dana, slabe, dementne žene, većinom provedena u poluzamračenoj sobi u Londonu, nasuprot deset godina pod svjetlom reflektora, u oku javnosti na adresi 10 Downing Street, poruka je filma. Baš kao što film Željezna dama polarizira život barunice Thatcher, tako je i sama premijerka polarizira naciju. Onima koji su je voljeli, film djeluje ponižavajući, onima koji nisu i koji posljednjih godina pripremaju zabave na dan njezine smrti – film je apologetski, pretvara je gotovo u feminističku heroinu te u osobu koja tu i tamo, eto, ima i emocija.
Film nije biografija kakvu su mnogi očekivali – fokus joj je stara, dementna žena. Privatni život i politička karijera, kraj Hladnog rata, štrajkovi, zatvaranje rudnika... samo su iscjepkani flashbackovi. Ili je možda njezin unutrašnji kaos paralela sa stanjem nacije, države dok ju je vodila u čak tri mandata, od 1979. do 1990.
– Nemam ništa protiv da film bude kritičan, no bezosjećajno je i moralno krivo te ponižavajuće prikazivati bolesne ljude – kaže. Kao da je pila okrenuta naopako – Thatcher, thatcherizam sinonim su kod mnogih baš za neosjećanost. Masovni otkazi, tri milijuna nezaposlenih, jaz između siromašnih i bogatih, rat za Falklande, činjenice su koje su generacijama duboko u svijesti ljudi u Britaniji.
– Da se Maryl Streep za 20 godina razboli od raka s neugodnim popratnim pojavama, bi li željela da njezin život bude središte filma? Mislim da ne bi. Duboko ljudski, ne sviđa mi se film – objašnjava Harris.
No, s druge strane, kaže kako je M. Streep točno portretirala M. Thatcher.
– Na to nemam primjedbi, ali imam primjedbe na opsesiju suprugom Dennisom – kaže Harris te dodaje:
– Ni njihov odnos nije prikazan realno – suprug nije bio neozbiljna osoba, nije prosipao šale, a nije imao ni ključni utjecaj nad njom. Ne smeta mu umjetnička sloboda, no neke stvari su krive, primjerice, scena koja otvara film – Thatcher kupuje mlijeko (nije slučajno što su uz nju u tom trenutku dva muškarca, kupac i prodavač – oba tamnoputa) te biva užasnuta koliko je poskupjelo.
– To je smiješno. Uz nju je naoružani čuvar – govori. No, mlijeko ima jaku emotivnu asocijaciju s Thatcher. Dok je bila ministrica obrazovanja, velikom broju školske djece ukinula je besplatan mliječni obrok. "Thatcher, the milk snatcher" (Thatcherica, kradljivica mlijeka), postao je popularan slogan. Dan danas, generacije se samonazivaju Maggina djeca. To su oni koji su kroz mlijeko – a poslije i kroz otkaze roditeljima – svoje djetinjstvo upamtili kao doba odricanja, očaja i bezosjećajnosti države.
– Trebalo je kresati troškove pa se plaćanje mlijeka uvelo, ali samo za one koji su to mogli priuštiti. Mislim da nije bilo vrijedno, vrlo se rijetko isplati uvesti tako malu trošarinu. K tomu, razjari mnoge ljude – kaže.
Rezanje troškova, velika državna administracija, kriza – slika je Velike Britanije 1979., ali – u grubim crtama i Hrvatske danas.
– Britanija je bila u mnogo gorem stanju od Hrvatske. Nitko nije mogao upravljati državom bez dogovora sa sindikatima. Bili smo "europski bolesnik". Hrvatska ima probleme, no Hrvatska je mala država i o njoj ne ovisi mnogo stvari – govori.
No obje vlade – Thatchericina, ali i hrvatske imale su – i imaju – pred sobom veliki zalogaj – brodogradilišta.
– Otpustili smo mnogo ljudi. Brodogradilišta su dobivala potpore, no srezali smo ih. Dali smo im velike otpremnine za edukaciju, preusmjerenje – ističe Harris, no je li realno očekivati da 50-godišnji radnik u tome uspije?
– Trebao bi moći. Ako mu date novac i ponude za edukaciju, ali i ako ima poslova. No ako ih nema, ako je ekonomija zapletena u regulacije, imate problem. Svi mlađi od 50 godina moraju natrag na tržište rada – sumira osnovu ekonomske politike. U stvarnosti je to bilo drugačije, dio ljudi je jedva preživljavao, mnogo ih se iselilo iz zemlje – poput medicinskih sestara jer su zbog rezanja troškova uvjeti rada u bolnicama bili nemogući – drugi dio obogatio, korporacije dobile moć. Često je bilo duboko ironično i gorko, baš kao u pjesmi Shipbuilding Elvisa Costella. Da, zatvorili su brodogradilišta, no – evo – ponovno ih otvaraju. Gradit će u njima brodove za Falklandski rat. Jesu li novi kaput ili dječji bicikl vrijedni poginulih, pita se Costello.
– To je samo propaganda. Nije bila nevoljena, nezadovoljan je bio manji dio ljudi. Uostalom, birali su je tri puta za premijerku. Imali smo tri milijuna nezaposlenih, no od sredine 80-ih stvorili smo milijun novih poslova. Do M. Thatcher nitko nije rješavao probleme. Thatcher je natjerala ljude da se suoče sa stvarnošću koja je često bolna te da se oslone na sebe. Prijašnje vlade su održavale industriju poticajima i tiskali novac kad zagusti. Prividno je bilo dobro – kaže.
Vjerovala u rad i disciplinu
– Nije M. Thatcher bila jedina koja je znala kako riješiti problem, samo – jedina se usudila, kaže. Odgojena u metodističkoj obitelji, kćer vlasnika dućan, bila je uvjerena da je jedino rješenje da se čovjek osloni na sebe i radi. No, mogu li to svi?
– Ako je ona mogla iz tako, objektivno, lošeg položaja doći na vrh, mogu i drugi. Vjerovala ju u rad i disciplinu. Ne očekuj pomoć, pomogni sam sebi – kaže. No je li suosjećala s ljudima koji su izgubili posao. Ili, kako bi rekao Adran Mole, odnosno autorica Sue Townsend koja je kroz lik tada tinejdžera oštro kritizirala premijerku: Plačete li, gospođo Thatcher, u snu? Budite li se noću s tri milijuna ljudi na pameti? – Jest, suosjećala je. Naročito zato što je vjerovala u rad i radnu etiku.Uvijek je govorila da bi joj najgore u životu bilo ne raditi. Cijelo je vrijeme radila, zato je i mrzila kad je otišla s premijerske pozicije. Nezaposlenost demoralizira ljude, tvrdila je – kaže.
Film je donekle prikazuje kao feminističku heroinu.
– To je pogreška. Ako ste jedina žena u vladi, prirodno je da će svi primjećivati. Voljela je biti jedina žena. I to joj je bila prednost. Zato što je dobro izgledala i bila je toga svjesna. Da, koristila je svoj izgled, ali ne na neprikladan način – kaže. Muškarci su je nagovorili i da u svom govoru, na kojem je radio i Harris, parafrazira skeč o mrtvoj papigi Montyja Pythona. – Nije znala tko i što su oni – kaže Harris. Bila je nesigurna, je li to zaista smiješno, dvojila je, ali je pred mnoštvom ljudi, prije izbora, ipak citirala Johna Cleesa. «Laburistička stranka je mrtva papiga. Bivša papiga. Uginula, otišla u nebesa, gleda ljubičice odozdola...», izašlo je iz njezinih ustiju. No, laburisti su pobijedili. Papiga, ispostavilo se, ipak nije bila mrtva.
Film je zamišljen kao obračun s Maggie. I njenom ostavštinom. Politička agenda redateljice.