Predsjednik Vlade Zoran Milanović odlučio je poslati svoje ministre na desetodnevni godišnji odmor. Vruće je, vrelina je pritisnula i zemlju i ljude, pa se teško diše, a još teže misli i radi. Ovu zemlju moraju voditi “zdravi ljudi”, poručio je premijer javnosti, a ljudi ne mogu biti zdravi ako se ne odmore. On sam će, dodao je, provesti godišnji odmor na nekome “nepretencioznom mjestu” u Hrvatskoj. Bio je to još jedan, i to blaži, prilog projektu na kojemu Milanović posljednjih mjeseci, svjesno ili nesvjesno, sve ustrajnije radi: na dekonstrukciji javnoga političkog diskursa čiji su elementarni standardi u proteklih dvadesetak godina u ovoj zemlji uspostavljani teškom mukom.
Neprilično premijeru
Mogao bi se napisati cijeli jedan poveći esej o tome kako sve premijer dekonstruira javni politički diskurs. On, recimo, s praga Banskih dvora šalje poruke hrvatskim građanima na engleskom jeziku, upućujući pritom novinarku koja je s njime razgovarala da gledateljima televizijske kuće za koju radi sama prevede na hrvatski ono što je on rekao na engleskome. Time, doduše implicitno, poručuje da bi televizijskim i radijskim kućama ubrzo mogli ustrebati simultani prevoditelji razgovara hrvatskih novinara s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske u Hrvatskoj. On, nadalje, sve češće i sve drastičnije briše granicu između javnog i privatnog diskursa te se javnosti obraća riječima, doskočicama, sintagmam i metaforama koje su prikladnije dnevnoj sobi ili kakvoj restoranskoj niši nego javnom prostoru. Ima u tom načinu komuniciranja s javnošću nešto neozbiljno, neugodno, uvredljivo, a povremeno i gotovo infantilno i šarlatansko.
Ako su se retorička neformalnost, neobičajnost i drskost i mogle tolerirati prvaku opozicije koji je vodio nesmiljeni retorički rat s HDZ-ovom vlašću, posve su neprilični premijeru Vlade koja je najavljivala da u svemu želi biti bolja od svoje prethodnice. Nakon što je politički i retorički izvrsno odradio izbornu kampanju i smjenu vlasti, Milanović nije na jednako visokoj razini uspio odraditi prijelaz iz uloge vođe opozicije u ulogu predsjednika Vlade, dakle najmoćnije, najodgovornije i najsavjesnije političke osobe u državi. Godišnji odmor dobro će stoga doći i premijeru i ministrima iz SDP-a kako bi predahnuli i ostali - kako oni to formuliraju u medicinskim terminima koji su im postali svojstveni - “zdravi ljudi” koji vode “zdravu državu”. No ni na odmoru neće moći pobjeći od bjelodane činjenice da su im i stranka i Vlada u krizi. Kriza je zasad pretežno latentna, ali ne mora zadugo ostati tako.
Nijedna velika stranka nije ideološki i politički potpuno homogena organizacija. U svakoj se nalaze zameci različitih struja koje mogu prerasti u ideološke, političke i osobne frakcije. O vodstvu stranke bitno ovisi hoće li umjeti te struje integrirati u stranačku organizaciju ili će im omogućiti da se “raspojasaju”, oblikuju u frakcije i upuste u sukobe koji razdiru stranku. Iluzorno je misliti da je premoćna pobjeda na posljednjim predsjedničkim i parlamentarnim izborima zatrla sve ideološke razlike u SDP-u, trajno izbrisala politička razilaženja i utrnula osobne ambicije. Ona ih je samo privremeno prigušila i potisnula onako kako vlast obično “stvara jedinstvo” u gotovo svakoj stranci i obeshrabruje otvoreno nezadovoljstvo i pobunu protiv vodstva koje je tu vlast “donijelo”. Tako je bilo i u SDP-u do posljednje stranačke konvencije. A onda je Milanović načinio jednu od kardinalnijih grešaka u svojoj dosadašnjoj političkoj karijeri.
SDP je upozorio Milanovića
Najprije je isforsirao promjenu statuta kojom su uvedeni izravni izbori predsjednika stranke, pokazujući tako da je zaplivao na nepromišljenom valu “inkluzivističke politike” ili, preciznije rečeno, apsolutiziranja inkluzivnosti na račun ostalih vrijednosti demokratske politike. Kako statut propisuje samo izravne izbore predsjednika i nijednoga drugog stranačkog dužnosnika ili tijela, jasno je bilo da Milanović želi ekskluzivni plebiscitarni mandat članstva kako bi suvereno upravljao strankom. Njegova izravna komunikacija s članstvom - nalik na izravnu komunikaciju kakvoga neizbornog ili izbornog monarha s “dragim narodom” - zaobilazi cijelu stranačku organizaciju, gura je na sporedni kolosijek i svodi na servisnu službu koja obavlja samo tehničke poslove: otključava i zaključava stranačke prostorije u kojima se glasuje, nabavlja glasačke kutije, formira odbore koji će prebrojiti glasove i visoko podiže stranačke zastave.
Nijedna ozbiljna i velika stranačka organizacija ne podnosi, međutim, tu vrstu marginalizacije. Svaka ozbiljna i velika stranačka organizacija uzvratit će udarcem onome ili onima koji je žele marginalizirati. Udarcem je uzvratila i organizacija SDP-a na izbornoj konvenciji koja je uslijedila nakon izravnih izbora predsjednika stranke. Djelomice spontano, a djelomice vrlo organizirano, utjecajni pojedinci i veći stranački ogranci na konvenciji su kaznili Milanovića onako kako su ga jedino mogli kazniti – birajući na najviše stranačke dužnosti ljude koji mu nisu po volji i spuštajući palac onima koje je on najviše želio vidjeti uz sebe. Koliko god se šutjelo o tome, na najviše su dužnosti došli Milanoviću nebliski Zlatko Komadina i Rajko Ostojić, a iz dobitne su kombinacije ispali njemu bliski Vojko Obersnel i Ranko Ostojić. Milanović je želio biti sam na čelu stranke, pa je u nekome pervertiranom obliku dobio to što je želio. On, naime, nije više samo sam nego i osamljen na čelu stranke i, posredno, Vlade. I to se ne može više skriti.
Kad je već stranački statut otvorio vrata inkluzivističkoj politici, onda su se njezini stvarni i potencijalni negativni učinci mogli makar donekle ublažiti. Moglo se, primjerice, statutom propisati da izbori predsjednika stranke moraju biti kompetitivni, to jest da se za tu dužnost moraju natjecati najmanje dva kandidata. Ako se ta iznuđena kompetitivnost smatra nepoželjnom i nefunkcionalnom, moglo se propisati da se na jednak način i istog dana izravno biraju predsjednik i potpredsjednici stranke. No predsjednik je htio “ukrasti cijeli show”, pa se naposljetku inkluzivistička stranačka politika pretvorila u demokratsku parodiju.
Kako je SDP stožerna stranka vladajuće koalicije, odnosi u njoj nužno bi se morali održavati i na rad Vlade. No, začudo, obrazac odnosa u stranci Milanović nije preslikao na Vladu. Dok se u stranci nastojao pozicionirati kao neupitni “vladar”, u Vladi se postavio kao prvi ministar koji djeluje kao nekovrsni koordinator petnaestak samostalnih ministara, trojice “drugih” potpredsjednika i jednoga i jedinstvenog prvog potpredsjednika Vlade. Posljedice su takva obrasca odnosa bile katastrofalne. Prve tjedne mandata nove Vlade obilježili su nekontrolirani istupi većine ministara koji su se natjecali u iznošenju nerealnih “programa”, pogrešnih procjena i neostvarivih obećanja. Koliko god riječi bile teške, povremeno se činilo da su se neki ministri natjecali u političkom lupetanju.
Nije to bila samo posljedica djelovanja koncepta ministarske vlade nego, ponajprije, posljedica nepripremljenosti većine ministara za resore u koje su zasjeli. Gotovo svi ministri osobe su “od formata”, stručnjaci na svojim područjima rada, mnogi su društveno priznati i ugledni, nitko nije opterećen korupcijskim ili kakvim drugim velikim aferama i skandalima.
Ministri dolaze nepripremljeni
No nisu svi bili ni stručno ni politički pripremljeni za ministarski posao koji su prihvatili. I nakon pola godine na prste jedne ruke mogu se nabrojiti ministri za koje se može kazati - ili koji makar u javnosti ostavljaju takav dojam - da imaju potrebna stručna znanja i umijeća za obavljanje posla koji su preuzeli i da u tom poslu pokazuju neke početne rezultate. To su, ponajprije, ministar zdravlja Rajko Ostojić, ministar turizma Veljko Ostojić, ministar financija Slavko Linić i bivša ministrica za zaštitu okoliša i prirode Mirela Holy. Rajko Ostojić zna “sve” o zdravstvu, Veljko Ostojić zna “sve” o turizmu”, Mirela Holy je znala “sve” o zaštiti prirode i okoliša, a Slavko Linić zna “sve” ili, u najmanju ruku, mnogo o financijama. Nipošto nije slučajno što su se svi oni godinama, pa i desetljećima prije nego što su postali ministri bavili svojim resornim poslovima.
Takvo stanje otvara dva važna pitanje. Prvo, kako se biraju ministri? Moraju li oni znati makar nešto o resornom području koje preuzimaju? Drugo, što radi parlamentarna opozicija u Hrvatskoj?
Nakon dvadeset i dvije godine i četiri smjene stranaka na vlasti – 1990., 2000., 2007. i 2012. godine - očito je, naime, da opozicija svaki put dolazi na vlast uglavnom nepripremljena za poslove koji je čekaju i izazove s kojima će se suočiti. Šefovi stranaka trebali bi mnogo prije izbora planirati podjelu resora i pripremati kandidate da ih preuzmu. I sami bi se zastupnici već u klupama parlamentarne opozicije morali svojim radom i istupima profilirati kao vjerodostojni kandidati za određene ministarske položaje, pa javnost ne bi bila zabezeknuta kad sazna tko je sve postao ministar ili ministrica.
Važno je zbilja da se premijer i ministri dobro odmore, da ostanu zdravi i da vode zdravu državu. U protivnome bismo, valjda, svi poludjeli.
Vecina ministara u ovoj vladi nije zasluzila godisnji odmor. Bolje bi bilo poslati ih na skolovanje i usavrsavanje u inozemstvo.