Zašto u Hrvatskoj ne postoji specijalizirani centar koji bi osobama s poremećajem spolnog identiteta (transseksualcima) pružio medicinsku i psihološku skrb, te zašto hrvatsko zdravstvo koje teži onom europskom ne pokriva troškove operacija promjene spola – pitanje je koje je, potaknuta razgovorom s transseksualnom osobom, predsjednici Vlade Jadranki Kosor prije 15-ak dana službeno uputila saborska zastupnica Mirela Holy. Iako procjene stručnjaka govore da se u “krivom tijelu” rodi jedan od 30.000 muškaraca i jedna od 150.000 žena (što znači oko 200 osoba godišnje), njihova sudbina ovisi isključivo o stavovima psihijatara.
Naime, transseksualnosti se u nas pristupa isključivo kao psihijatrijskom problemu, iako najnovija istraživanja govore da se radi o urođenom poremećaju. Posljedica takvog stava je da u hrvatskim bolnicama ne postoje timovi stručnjaka koji uključuju endokrinologe, psihijatre, psihologe i kirurge koji bi transseksualcima omogućili da operacijom promijene spol.
Žena u muškom oklopu
Naš zdravstveni sustav, tvrde stručnjaci, već godinama tjera hrvatske transseksualce da na operacije odlaze u Beograd ili Sloveniju, gdje sami plaćaju troškove liječenja i operacija koji ponekad dosežu i 10.000 eura.
– Od rođenja sam znala da sam drukčija od ostalih dječaka, no da sam transseksualna shvatila sam tek sa 16 godina – baršunastim, dubokim, ali ženskim glasom rekla je Aleksandra (19) iz Osijeka, koja će u travnju, nakon sedmomjesečne hormonske terapije, otputovati u Beograd, u Kliniku za spolni identitet, gdje će operacijom koja će je stajati 3.500 eura konačno “postati” prava žena. Čim je shvatila da je djevojka “zarobljena” u muškom tijelu rekla je majci da je odlučila promijeniti spol.
– Nije se protivila, no i danas, kada nakon hormonske terapije izgledam kao prava žena, ona mi se obraća u muškom rodu i na nos nabija da nisam normalna i da nikada neću biti žensko – otkriva Aleksandra.
Kada je počela uzimati ženske hormone iz Zagreba je “pobjegla” u Osijek, gdje je nitko nije poznavao, i počela živjeti kao djevojka.
– Najgore je bilo kada su hormoni tek počeli djelovati, jer sam izgledala ni muško ni žensko, pa su mi na ulici vikali ‘pederu’ – prisjetila se i dodala da je to nije pogađalo jer “seljačine” sve što im je čudno poistovjete s riječju “pederčina”.
Od rođenja su joj se sviđale djevojke (podgrupa transseksualaca koja ima homoseksualne sklonosti), a dok je izgledala kao muškarac imala je veze i s heteroseksualnim curama, no ni jedna takva veza nije uspjela.
– One nisu bile zadovoljne jer su u meni tražile muškarca kakav ih je fizički privukao, a pronalazile su ženu – ističe Aleksandra. Danas ima djevojku i živi u lezbijskoj vezi.
– Uskoro idem na operaciju kojom će mi liječnici ukloniti penis, a kada to završi priču o transseksualnosti želim zakopati i ostaviti daleko iza sebe – priznaje Aleksandra i dodaje da jedino želi živjeti kao svaka druga djevojka. Iako se Aleksandrina priča o promjeni spola čini jednostavnom, ono s čime se u Hrvatskoj suočavaju rođeni u “krivom tijelu” nije jednostavno.
Život sa stigmom
– Psihološku podršku zatražilo je 10-ak osoba – kaže prof. Nataša Jokić Begić iz Centra za kliničku psihologiju, koja u Zagrebu održava grupu psihološke pomoći za šestero transseksualaca.
– Problemi do operacije promjene spola počinju kad pacijentu treba prepisati hormonsku terapiju koja će ublažiti ili potpuno ukloniti fizička obilježja spola u kojem je rođen. Stav većine naših endokrinologa jest: “Zašto ću zdravoj osobi davati hormone”, pa ako i pristanu prepisati terapiju, daju im je “od oka”, a sličan je i stav kirurga, koji se svodi na to da se pozivaju na medicinsku etiku i tvrde da ne mogu ukloniti zdravu maternicu i jajnike ženi, ili prostatu i penis muškarcu – objašnjava prof. Begić.
U grupi koju ona trenutačno prati transseksualne osobe su odrasli ljudi visokog stupnja obrazovanja, dvoje 19-godišnjaka, a po savjete dolazi i jedna majka 5-godišnjeg djeteta koje negira spol u kojem je rođeno. – Velik broj djece koja pokazuju simptome poremećaja pod utjecajem odgoja i sredine u kojoj žive odraste u netransseksualne osobe – ističe prof. Begić. Oni u kojih transseksualnost ipak nadvlada boje se razotkrivanja i stigme.
– Većina ih odustaje od operativnih zahvata i pomiri se da će život provesti u “tuđoj koži” – upozorila je mjerodavne prof. Begić.
