Na 50. obljetnicu potpisivanja Elizejski je sporazum slavljen kao jedinstven primjer načina na koji se neprijatelji mogu pretvoriti u bliske prijatelje. Osamnaesta je godina od Oluje i od završetka rata između Hrvata i Srba: osim te podudarnosti, što je još slično, a što različito u ova dva primjera iz dva posljednja europska rata?
Poljubac za mir
Francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer u četiri godine uoči potpisivanja sporazuma sastajali su se 15 puta, proveli stotinjak sati u intenzivnom razgovoru o sadržaju sporazuma i razmijenili 40 pisama. U Reimsu su 1962. održali prvu zajedničku vojnu paradu i zatim se pomolili u katedrali u kojoj su okrunjena 33 francuska kralja i na koju je u Drugom svjetskom ratu palo 300 njemačkih granata.
I onda su jednog zimskog dana, 22. siječnja 1963., nakon četiri godine pripremanja terena, sjeli za stol ispod velikih kristalnih lustera u svečanom salonu Murat u Elizejskoj palači u Parizu, potpisali sporazum, ustali se, poljubili u oba obraza i proglasili jednom za svagda: stoljeća neprijateljstva su iza nas, od sada smo prijatelji i partneri. Francuska je bila ta koja je pružila ruku pomirenja. I u tom i u mnogim drugim primjerima pomirenja u svijetu uvijek je pobjednik taj koji prvi potiče takvu gestu. Gledano po tom kriteriju, Hrvatska bi trebala biti ta koja čini gestu oprosta i pruža ruku pomirenja.
Ali pomirba među bivšim zaraćenim stranama jednadžba je s dvije nepoznanice. Potrebna je potpuno iskrena isprika i kajanje onoga tko je bio agresor i gubitnik da bi onaj tko je bio žrtva i pobjednik mogao iskreno vratiti povjerenje i bez straha učiniti svoju prvu gestu oprosta. Kako uočava Žarko Puhovski, razlika između francusko-njemačke situacije nakon Drugog svjetskog rata i hrvatsko-srpske situacije nakon Domovinskog rata i rata u BiH jest u tome što je Njemačka nakon 1945. bila opće prezrena država u čitavom svijetu. Nije bilo nikakva spora o tome da je Njemačka kriva. Srbija je tome blizu, ali nije potpuno u takvoj situaciji, kaže Puhovski, s kojim smo komentirali sličnosti i razlike u ovoj temi.
– Mislim da u našoj konkretnoj situaciji sama isprika nije važna. Nama treba da netko uime Srbije jasno kaže: nikad više Srbija neće tražiti ništa izvan granica koje sada ima. Nije dovoljno reći "mi priznajemo Hrvatsku u njezinim granicama" jer može se dogoditi da danas netko priznaje, sutra netko drugi ne. Potrebno je jasno reći da nikad više Srbija neće pokušavati mijenjati svoje granice silom – kaže profesor Puhovski.
Francuska je komforno mogla pružiti ruku pomirbe jer je Njemačka bila okupirana i natjerana da se suoči sa zlom iz svoje vlastite prošlosti, dok Srbija danas ima predsjednika Tomislava Nikolića koji, doduše, priznaje da je Srbija izgubila, ali smatra da se to nije trebalo dogoditi.
– To u Njemačkoj naprosto nitko nije mogao javno reći – kaže Puhovski. I u tome je jedna od razlika koja sprečava mogućnost da se poučak Elizejskog sporazuma lako primijeni na Balkan. Na 40. obljetnicu potpisivanja sporazuma, 2003. na svečanosti u muzeju Mimara u Zagrebu, predsjednik Stipe Mesić govorio je o tome da bi "zemlje jugoistočne Europe morale potražiti inspiraciju u inicijativi predsjednika De Gaullea i kancelara Adenauera".
Desetljeće poslije, na 50. obljetnicu Elizejskog sporazuma, o tome u Hrvatskoj nitko ne govori. U susjednoj BiH njemačka veleposlanica ipak spominje nešto takvo.
– Njemačko-francusko prijateljstvo nastalo je u posebnim uvjetima. Ono nije model koji se jednostavno može prenijeti. Ipak sam uvjerena da ono može biti inspiracija za zemlje zapadnog Balkana – rekla je veleposlanica Ulrike Knotz u intervjuu za magazin Dani.
Tadić kao Brandt
U vrijeme dok je Srbijom vladao predsjednik Tadić dogodili su se pokušaji primjene francusko-njemačkog modela pomirbe na područje zahvaćeno posljednjim europskim ratom.
– Moja je namjera bila riješiti sve konflikte u koje je bio uključen srpski narod devedesetih. Namjera mi je bila riješiti srpsko-bošnjački konflikt, srpsko-hrvatski konflikt i srpsko-albanski konflikt. Možda sam riješio dva konflikta na neki način, ali srpsko-albanski nisam uspio riješiti – rekao je Boris Tadić kad je u listopadu 2012. u Bruxellesu dao intervju za Večernji list.
Bilo je to na dan kad je s Ivom Josipovićem dobio europsku nagradu za toleranciju i pomirbu, a iz te izjave (iako možda nedovoljno jasno sročene: nije rekao "sve konflikte koje je izazvao srpski narod", nego "sve konflikte u koje je bio uključen srpski narod") vidjelo se da je imao namjeru biti neka vrsta srpskog Willyja Brandta. Njemački kancelar učinio je veliku gestu kad je 1970. kleknuo pred spomenikom žrtvama u varšavskom getu, a Tadić je bio prvi srpski predsjednik koji je odao počast žrtvama koje su srpske snage masovno poubijale u Srebrenici i Vukovaru.
U Tadićevo vrijeme predsjednici Mesić i Ivo Josipović pokazali su se kao lideri koji su spremni poduzeti odgovarajuće geste s hrvatske strane. Ali poslije Tadića Srbija je za predsjednika izabrala bivšeg radikala s titulom četničkog vojvode koji snove o Velikoj Srbiji ni danas ne doživljava kao nešto apsolutno zločinačko čega se treba sramiti, nego samo kao snove koji se "nažalost nisu ispunili". Ali Žarko Puhovski, analizirajući sličnosti i razlike između francusko-njemačke pomirbe i hrvatsko-srpske normalizacije odnosa, upozorava na još jednu prepreku, široj javnosti ne toliko vidljivu.
– Najveća prepreka srpsko-hrvatskim odnosima nisu ni Nikolić ni Ivica Dačić, nego EU. Mi smo otišli, više nismo u regiji. Srbija nije bila nikad manje važna Hrvatskoj nego što je to danas. Ne možete imati ozbiljno partnerstvo koje bi rješavalo uzajamne probleme a da pritom zanemarujete činjenicu da smo mi u EU, a oni nisu. Francuska i Njemačka imale su ravnopravnu poziciju pa su mogle potpisati sporazum koji je institucionalizirao njihovo zajedništvo. Hrvatska i Srbija to nemaju – kaže prof. Puhovski.
NIKAD! Srbin