Tisuću devetsto devedeset i prva. Pamtit će je Dušica Sabadoš. Bio je mjesec siječanj kada joj je suprug poginuo u prometnoj nesreći na Slaviji i kada je postala udovica u 20. godini života. Utjehu je pronašla u sinu, trogodišnjaku, možda pomalo i u spoznaji da suprug nije dočekao vjetrove rata koji tek što nisu zapuhali. Nju su zatekli u rodnom Vukovaru, nespremnu, još obamrlu žalošću za mužem. Kada je u rujnu shvatila da je rat neizbježan, kroz kukuruzište izvela je majku i sina put Vinkovaca, odakle su nastavile prema Njemačkoj. Dušica se vratila na Mitnicu, braniti svoj grad.
– Majci sam povjerila dijete i nisam razmišljala hoće li mi se nešto dogoditi. Samo sam ih željela skloniti i samo sam željela ostati u Vukovaru, pod svaku cijenu. Zašto? Jer sam smatrala da mi je mjesto upravo tu – priča Dušica koja je iz autopraonice na rubu grada, na samom izlazu iz Vukovara nedaleko Vodotornja, gledala tenkove kako kroz šumu nadiru iz smjera Negoslavaca.
Iz Vukovara u konvoju
Kuća u kojoj je boravila svakim danom sve je više vrvjela braniteljima. Njezin je privremeni dom preko noći pretvoren u logističku bazu, u kojoj je Dušica kuhala, pretrčavajući užarene ulice i noseći hranu po položajima. Ironično, bilo je primirje krajem listopada kad ju je geler ranio u lijevu natkoljenicu. Odvezli su je u bolnicu, primila tetanus ni trenutka ne razmišljajući o bijegu. I tako sve do pada grada. Bio je 18. studenoga kad je izišla u konvoju.
– Muškarce s oružjem odvojili su na jednu stranu, nas na drugu, i tako je počelo moje pet dana dugo putovanje u slobodu – prisjeća se Dušica. Lica priljubljena uz prozor autobusa svjedočila je kako četničke horde naoružane noževima pljačkaju hrvatske domove. Dvije noći Dušica je probdjela u autobusu, treću noć provela je u sportskoj dvorani u Srijemskoj Mitrovici. Preko Bosne stigla je do Orašja, pa je u kamionu prebačena do Đakova sve dok, naposljetku, autobusom nije stigla u Zagreb. Ondje se prvi put javila majci i sinu pa im se uskoro pridružila u Njemačkoj.
– Ali nisam imala mira tamo. Izdržala sam mjesec dana i odlučila vratiti se. Silno sam željela znati gdje su moji suborci – kazala je Dušica i zato je život u Njemačkoj radije zamijenila životarenjem u prognaničkim barakama u Zagrebu. Ali ne zadugo. Prijavila se u bazu Rakitje i prišla 204. vukovarskoj, poslije 5. brigadi. Počinje raditi kao satnijski dočasnik u bojni, ubrzo prelazi u izvidničku satniju pa s njom nastavlja ratni put diljem Hrvatske, uključujući i Bljesak i Oluju, sve do 1996. kada ostaje u drugom stanju s drugim suprugom.
Duboki ožiljci rata
Poslije povratka u izvidničku satniju nevoljko sjedi u uredu, gladna je izazova pa s veseljem odlazi na hodnje i vojne vježbe, od kojih pamti onu u Belgiji 2005. gdje je svakoga dana prelazila 32 kilometra u punoj ratnoj spremi, vježbala spuštanje konopom, prelazak rijeke sajlom. Rezultat: samo jedan žulj i raspadnute gojzerice. Međutim, iza djetinjeg lica te mladolike bake (već dvije godine!) kriju se duboki ožiljci rata koji više nije mogla ni znali skrivati. A i drugi joj je brak završio porazom.
– Pomoć psihijatra potražila sam 2010. godine. Sve sam lošije spavala, mislim da su neke traume došle na naplatu, sve se u meni akumuliralo, a depresija prerasla u PTSP. Sve me više opterećivao odlazak na posao, osjetila sam zasićenje i rekla sebi: ne mogu više – priča Dušica koja je nakon 20 godina aktivne službe u Hrvatskoj vojsci, u lipnju ove godine otišla u mirovinu s činom narednice. Kad je vojsci rekla zbogom, nije prošlo mnogo prije nego će pronaći i svoju intimnu sreću. Sudbonosan je bio susret prije godinu dana s čovjekom koji je izgubio sve. Gotovo sve. Susrela je Franju Šoljića, unuka Kate Šoljić, simbola vukovarskog stradanja koja je pokopala četiri sina. Rodila se ljubav zbog koje nikada u životu nije bila mirnija.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.
