Devetero djece pokojnoga hrvatskog branitelja Jove Filipovića živi u selu Blatnici u krajnjoj bijedi i jedva da znaju da dolazi Božić. I to svega sedamdesetak kilometara od Zagreba, obasjanog blagdanskim blještavilom.
Za osmero malodobne braće i sestara, nakon što im je tata prošle godine poginuo u prometnoj nesreći, a majka završila u zatvoru zbog krađe, bez ičije pomoći, napose mjerodavnih institucija, stara se Josipa (20). Osim stalne brige za braću Josipa (17), Marka (16), Hrvoja (14) i Silvija (7) te sestre Sandru (13), Božicu (11), Jovanu (9) i Silviju (5), najstarija Josipa kao samohrana majka skrbi se i za svoju jednogodišnju kćer Lukreciju.
Žive u maloj kućici zemljanih zidova, stisnuti u sobici u kojoj se griju, spavaju na podu, peru se hladnom vodom iz bunara, pišu zadaće. Barem ona djeca koja mogu ići u školu jer se, primjerice, Marko (16), koji je išao u srednju ugostiteljsku školu, nastavka obrazovanja morao odreći.
Krumpir jedina hrana
– Nemamo novca za autobusnu kartu. Marko će pauzirati školsku godinu. Ako nam se poprave prilike kad nam mama iduće godine izađe iz zatvora, bit će škole i za Marka – priča najstarija Josipa dok se oko nje okupljaju njezina mlađa braća i sestre, prljave odjeće i nepočešljanih glavica.
Josipa priznaje da daje sve od sebe da bi održala obitelj, unatoč teškoj egzistenciji. A vesela dječica dobacuju – Josipa je najbolja.
– Svaki dan jedemo krumpire – otkriva nam svoje “kulinarske tajne” Josipa, dok Jovana i Silvija trče prema ostavi u kojoj jedna na drugoj leži najmanje desetak vreća s krumpirima da bi im spravila večeru.
– Nađemo kilu krumpira za jednu kunu pa si kupimo zalihe – priznaje skrbnica obitelji koju život ne mazi.
Filipovićima nedostaje gotovo sve osim osmijeha i vedrine. Znaju da se bliži Božić, da je to vrijeme darivanja. Ali svi zajedno složno poručuju – mi za Božić želimo da nam barem na jedan dan dođe naš tata.
– Mi nikada nismo imali previše, uvijek smo bili siromašni, ali tata Jovo i mama Božica dobro su se slagali. Svi se volimo, pazimo jedni na druge. Otkad je tata poginuo, a majka završila u zatvoru jer je našoj teti posudila kombi kojim je ona prevozila ukradenu robu, što mama nije znala, sve se promijenilo – priča nam Marko, koji najviše pomaže Josipi oko djece. Posebice kada Josipa, koja boluje od dijabetesa te oštećenja pluća, ode na preglede u Zagreb.
Prosi u Zagrebu
– Nakon pregleda često prosim na Zrinjevcu, ali u dva do tri sata prošnje dobijem oko 50 kuna. Ljudi prolaze, okreću glave od mene, a novac mi treba da mogu svojoj Lukreciji kupiti pelene jer ima jak osip – žali se samohrana majka Josipa, priznajući da ju je sram što mora prositi, ali nema izbora.
Filipovići žive od 4600 kuna socijalne pomoći, a na upit kuca li itko na njihova vrata – svi jednako energično niječu.
– Jednom mjesečno dolazi nam socijalna radnica Sandra. Pogleda što radimo i ode – priznaju nam djeca željna gotovo svega. A najviše, kažu, čokolade.
Tata Jovo, dok je bio živ, svima je pomagao, a otkad je poginuo, nitko i ne pita za nas. Mama je pisala i Jadranki Kosor, ali ništa. Mi živimo kako živimo, sliježe ramenima skrbnica Josipa.
Spušta se još jedna zimska noć, Filipovići štedljivo ubacuju drva u peć i poručuju – mi nemamo puno, ali se držimo skupa. Barem je tako toplije kad spavamo, kažu.
Napuštenu djecu Filipović nedavno je obradovala prva susjeda kad im je poklonila gusku. Nije to obična guska, opisuju djeca. To je guska koju će pripremiti za Božić, raduju se jer tjednima nisu okusili meso.
– Skuhat ćemo juhicu, a svatko od nas dobit će mali komad mesa. Uz krumpir, evo nama božićnog ručka – nabraja blagdanski jelovnik Josipa, priznajući da su gusku ostavili kod susjede do Božića jer je nisu imali čime hraniti.
O slučaju Filipović očitovala se i v.d. ravnateljice Centra za socijalnu skrb Bjelovar Tanja Bedeković, upozoravajući kako će svakako netko otići i provjeriti o čemu je riječ. Skrb za djecu preuzela je najstarija Josipa, potvrdila je ravnateljica, ali nije odgovorila smatraju li normalnim da se 20-godišnjakinja sama brine o tolikom broju djece u osobito teškim životnim uvjetima.
– Imamo jako puno slučajeva, a samo četiri djelatnika u ispostavi Čazma. Ne možemo se svima detaljno baviti – poručila je ravnateljica, ističući da, što se tiče države, Filipovići imaju sve: socijalnu pomoć, dječji doplatak, nedavno su dobili i jednokratnu pomoć. Sigurno im i Crveni križ nešto daje – procijenila je.
– Nije uvijek institucija kriva zbog nečijega lošeg imovinskog stanja – rekla je Tanja Bedeković.
...fuj, fuj... srami se Hrvatska... u svim bojama...