Više od pola sata veliki je zbor duhovnim pjesmama tisuće posjetitelja u koperskoj sportskoj dvorani “pripremao” na ono zbog čega su došli. A onda je sve zamuklo i u svjetlost reflektora ušetao se čovjek koji je nosio drugoga, bez ruku i nogu. Postavio ga je na prekriveni stol na pozornici i otišao. Beskrajno su dugo trajale sekunde šoka i nevjerice, čak su i dotad razigrana djeca zašutjela.
– Dobra večer – progovorio je Nick Vujičić i zatresao dvoranu pljeskom zabezeknute publike.
Mnoge stvari u životu desetaka tisuća Slovenaca koji su se prošloga tjedna u Ptuju, Kopru, Mariboru, Kočevju ili Ljubljani sreli s Nickom neće više biti kao prije. Taj im se 28-godišnji Australac, kao i milijunima ljudi diljem svijeta, duboko uvukao u svijest i srce, preuzevši svojim tvrdnjama i uvjerenjima dio odgovornosti za njihovu budućnost, način življenja i važne odluke.
A njegov je život počeo ondje gdje bi život mnogih završio.
Dijeli sreću s drugima
– Triput sam se htio ubiti, ali sam odustao zbog svojih roditelja, posljednji put prije šest godina – priznao je i upitao može li itko zamisliti kako je takvoj osobi odlučiti živjeti dalje, naći razloga i smisla.
Danas je daleko od takvih situacija, u okrilju vjere u Boga i uvjerenja da mu je On dao posebnu zadaću, Nick je sretan i svoju sreću dijeli s drugima, osobito mladima diljem svijeta. On pliva, skače u vodu, surfa na valovima, igra golf, nogomet, piše na računalu 45 riječi u minuti, pere zube, češlja se... A ima samo dva prsta lijeve noge, koja su presudna za njegovo kretanje. Rado ih pokazuje publici, za cijelog se nastupa krećući i skakućući po stolu na koji je postavljen. On je zamalo pa samostalan, manje ovisan o tuđoj brizi od mnogih ljudi koji imaju i ruke i noge.
– Smiješno je koliko su ljudi iznenađeni što sam toliko veseo – kaže nam, a onda prepričava neke od šala i nepodopština. Dok se vozi na suvozačkom sjedalu, za stajanja pred semaforima, promatračima iz automobila pokraj njegova, koji vide samo njegovu glavu, priredi predstavu: okrene se za puni krug pa oni zaprepašteni daju gas i odjure. Dvoranom se prolama smijeh dok o tome priča, a kada tako uspostavi kontakt, postaje ozbiljan i uskoro se na mnogim licima pojavljuju suze.
– Vječito se pitajući kakav to plan za mene ima Bog, bez ruku i nogu išao sam korak po korak, svaki uspjeh rađao je volju za novim. Treba shvatiti da nada umire zadnja, da nije važno kako izgledaš i za što si uskraćen. Može li itko zamisliti kako sam bio šikaniran u školi, na ulici, koliko je snage trebalo u trenucima samoće da kažeš – idem dalje? I sada kažem da ono što sam postigao ne bih uspio da sam imao ruke i noge – govori nam Nick Vujičić, objašnjavajući kako je njegova invalidnost za nj postala blagoslov.
Svjedočenje o životu
Čovjek koji je izašao iz pakla nemoći, ovisnosti o drugima, dvojbi o smislu življenja, danas luta svijetom i – pomaže drugima. Dok oni strepe hoće li pasti sa stola, on traži da više cijene život svi koji nisu zadovoljni svojim izgledom, koji su ostali bez posla, bolesni, oni kojima su propali poslovi, a ponajviše mladi koji su tek kročili u život.
– Braćo, smatrajte pravom radošću kad god se nađete pred iskušenjima. Znamo da Bog u svim stvarima čini ono što je najbolje za one koji ga vole. Ta je misao zaživjela u mojem srcu i usmjerila me prema trenutku u kojem sam shvatio da se loše stvari u našem životu ne događaju zbog sreće, prilike ili slučajnosti. Sada uviđam da se Bog proslavlja tako što me koristi ovakvog kakav jesam i na načine na koje se drugi ne mogu koristiti – poručio je Nick svima koji su ga slušali.
Vjernici ili ne, iz dvorane su zamalo svi izašli bez riječi. Bili su tu ponajviše tinejdžeri, mlade obitelji, mnogi s malom djecom, ništa manje sredovječnih i samo nekoliko invalidnih osoba u kolicima.
U njihovu uhu još su bile Nickove riječi i svjedočenja o životu i življenju, koje je taj brodolomnik života u današnjem vremenu priličnom obliku showa ponudio kao poticaj traženju smisla svega što se događa. Samo poneki trenuci za njegova dvosatnog nastupa, odlutali su mu pogled i naborano lice, dozivali su primisli o upitnosti i stvarnoj slici sreće tog duboko duhovnog zabavljača, drukčijeg od drugih.
Ma odakle mu samo snaga za toliko optimizma!? Kad bi barem malo podijelio s nama....