Odzvonilo je staroj podjeli društva na klase. Veliko istraživanje BBC-a pokazalo je da je tradicionalna podjela društva na nižu, srednju i višu klasu zastarjela i u suvremenom svijetu potpuno neupotrebljiva. Zastarjela je i metodologija određivanja klasa jer za status u društvu više nije bitno samo zanimanje, bogatstvo i obrazovanje nego i još nešto.
Umreženost bez ograda
– Naravno da ne možete mjeriti društvo na isti način jer su se zanimanja promijenila. A da ne govorimo o Hrvatskoj u kojoj je prije samo 25 godina privatno vlasništvo bilo limitirano – ističe profesor sociologije na Pravnom fakultetu dr. Duško Sekulić. Istraživači su mjerili ekonomski kapital, odnosno dohodak, štednju i vrijednost nekretnina. Međutim studija je kao bitnu karakteristiku položaja u društvu mjerila i društveni kapital, a to nije ništa drugo nego koliko neki član društva poznaje utjecajnih prijatelja i koliko mu oni mogu pomoći. Drugim riječima, koliko čovjek ima veza. To je zanimljivo jer je u Hrvatskoj društveni kapital stavljen na stup srama. Često ih pogrdno nazivamo i “rodijačkim vezama”.
– Društveni kapital je ono što mi nazivamo umreženost. Veze na zapadu možda nisu rodijačke, i to je razlika. I one se koriste puno selektivnije. Živio sam u Australiji i Americi i tamo ne postoji intervencija za ocjene. Međutim, socijalna mreža je vrlo važna da se netko upiše na fakultet. Najbolja sveučilišta u Americi imaju rezervirana mjesta za ljude koji su tamo prije studirali. Bush junior lakše će se upisati na neko sveučilište jer je tamo studirao njegov otac – ističe Sekulić.
Iako su britansko i hrvatsko društvo dosta različiti, podjela društva na nove klase može se uz neke korekcije preslikati i u Hrvatsku. Problem je u tome što je brojnost pojedine klase u Hrvatskoj gotovo zanemariva u ukupnom broju stanovništva. Mi u Hrvatskoj imamo neke “klase” koje se ne spominju u britanskom istraživanju. Na kraju smo došli do toga da se hrvatsko društvo može podijeliti na osam klasa.
– Ljudi misle da su klase nešto što objektivno postoji i da su oni otkrili nešto novo. Klase su konstrukt. Kažemo to je klasa i mjerimo je na jedan način. Kada promijenimo mjere, onda ćemo dobiti nešto drugo. Moramo mijenjati mjere jer se mijenja ono što mjerimo – kaže profesor Sekulić te dodaje da su neka zanimanja potpuno nestala. Dok je bio student, u tiskari je mogao sresti kvalificirane radnike koji su slagali olovna slova. Takva zanimanja više ne postoje.
Dok je za Ivicu Todorića, Emila Tedeschija, Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka odmah jasno da pripadaju u našu elitu, zanimljivo je da se u nju može ubrojiti i Zdravko Mamić. Nije uopće sporna njegova ekonomska snaga, s mnogim je političarima na ti. Dostupan mu je i kulturni kapital ako ga želi koristiti.
– Sigurno je da Mamić spada u vrhove. On spada u novokomponirane ljude s velikim kapitalom. U Hrvatskoj je jako naglašeno da morate imati dobre političke veze da biste stvorili ekonomski kapital. Ljudi kod nas govore o liberalnom kapitalizmu, ali ovo kod nas nije liberalni kapitalizam. Ovo je državni kapitalizam. Mamić je čovjek koji je ispleo mrežu koja mu je omogućila da stvori stvarni financijski kapital. Neću reći da je to nelegalno, ali je sigurno na rubu legalnosti. Pretpostavljam da može dignuti telefon i nazvati gradonačelnika i s njim se dogovoriti – ističe dr. Sekulić dodajući da se kod nas umreženost koristi vrlo često bez ikakvih ograda. Kako je živio jedno vrijeme u Australiji, otkrio nam je da se i tamo čeka na neke bolničke pretrage. Međutim, ako ne želite čekati, idete kod privatnika, a država vam plaća onoliko koliko bi platila državnoj bolnici.
– Bitno je da u Australiji nećete imati potrebu da nekoga nazovete u bolnicu i da koristite svoj društveni kapital – objašnjava Sekulić. Zanimljivo je da u Hrvatskoj više gotovo nema klasičnih radnika jer praktično nema industrije. Zato imamo novu klasu nezaposlenih, a vrlo je jako i crno tržište rada. Ima dosta radnika koji se vode kao nezaposleni, a zapravo rade na crno. Profesor Sekulić spominje i one koji rade, a ne dobivaju plaću.
Poznato je da je britanski sustav dosta neprotočan kada je riječ o prelasku iz jedne klase u drugu. Djeca radnika uglavnom nastavljaju posao svojih očeva. Iako se volimo hvaliti da smo društvo jednakih šansi, to ipak nije tako.
Posao za one koji su gore
– Mislim da naš sustav nije ni približno protočan koliko mi mislimo. On ipak stvara određene kanale protočnosti. Ivo Sanader nije imao neko privilegirano podrijetlo – kaže Sekulić dodajući da su i neka istraživanja u socijalizmu pokazivala kako je međuklasna mobilnost počela slabjeti. Čak su se i nakon rušenja komunizma, kada je došlo do velikih promjena, zadržale određene strukture.
– Ne bih rekao da smo mi jako otvoreno društvo – naglašava Sekulić upozoravajući na još jedan fenomen. Postoje velike razlike u tome raste li ekonomija ili je, kao trenutačno u Hrvatskoj, u stagnaciji i recesiji.
– Ako ekonomija raste, otvara se više radnih mjesta. Ako ekonomija stagnira, onda nema otvaranja dobrih radnih mjesta. Onda radna mjesta zauzimaju oni koji su već gore. Kada je situacija loša, onda je i propusnost vrlo loša – ističe Sekulić. U vrijeme velikih kriza i nezaposlenosti prividno raste i broj zaposlenih u privatnom sektoru. Vlade su sklone to predstavljati kao veliki uspjeh jer se ljudi okreću “vlastitom biznisu”. Ali Sekulić u tome ne vidi ništa dobro. Riječ je o novim radnim mjestima iz očaja. Imamo rast privatnog sektora, ali zato što ljudi sebi stvaraju posao jer ne znaju što bi radili. Većina će ih propasti. U kakvoj je krizi Hrvatska možda se najbolje vidi na zapošljavanju na naplatnim kućicama. U neka bolja vremene, kada je ekonomija cvala, to se uopće ne bi smatralo atraktivnim mjestom. Sada je dobiti taj posao zgoditak na lutriji.
– To pokazuje da su šanse u našem društvu jako male – zaključuje dr. Sekulić.
