Te proljetne noći prije devet godina Pero Martić (38), vlasnik osječkog Automat kluba City, s Jadrankom Modrić (26) izašao je iz kluba. Pješice su krenuli prema obližnjem hotelu Turist, smještenom točno nasuprot zgradi osječke policije. Ušli su u jednu od garsonijera hotela, a ono što se događalo od tada pa do sljedećeg dana, u 14.30 kada su nađena njihova izrešetana tijela, bila je nedokučiva tajna svih ovih godina.
Jer sve što je policija znala bilo je: Martić je izrešetan ležao na krevetu, u njega je ispaljeno pet hitaca. Tijelo Jadranke Modrić nađeno je na podu, ubijena je jednim hicem. Ubojicu nitko nije čuo ni vidio pa se pretpostavljalo da su ubijeni oružjem s prigušivačem. Motiv je tada policiji također bio nedokučiv jer je Martić bio čovjek kojeg su svi opisivali – miroljubivim. Doduše, bavio se poker-automatima, zbog čega je policija istraživala i njegovu eventualnu povezanost s Vladom Barbarićem Papom, likvidiranim godinu prije u uobičajenoj “sačekuši” pred osječkom katedralom.
Studiozna analitika
Uza sve to policiji nije bilo jasno ni kakva je uloga Jadranke Modrić: je li likvidirana kao kolateralna žrtva, kako bi ubojica prikrio tragove, ili kao ciljana meta? Sva su ta pitanja bez odgovora bila punih devet godina. Slučaj Martić – Modrić bio je još samo jedna u nizu frustrirajućih kriminalističkih obrada koja je zapela u mraku. A onda se u cijelu priču umiješao MUP-ov novoosnovani Odjel za hladne slučajeve i prošlog tjedna osječka policija mogla je konačno slavodobitno objaviti: razriješili smo dvostruko ubojstvo iz 2004., uhitili smo osumnjičenike i otkrili da je motiv ubojstva bio – koristoljublje. Jer, kako se sada sumnja, Martića je dao ubiti Damir Handanović (33) angažiravši za to Davora Čizmoka (33) i obećavši mu nagradu od 100.000 eura. U pozadini svega bila je, kako se sumnja, Handanovićeva želja da preuzme Martićev posao, a u cijeloj toj ružnoj priči Jadranka Modrić bila je usputna žrtva – netko tko se u krivo vrijeme našao na krivom mjestu.
I dok je osječka policija zadovoljno trljala ruke, sretna što joj je rubrika neriješena ubojstava umanjena za dva, javnost se zainteresirala za hrvatsku inačicu popularne TV-serije “Zaboravljeni slučaj”. Tko su ti ljudi, koji poput televizijske inspektorice Lily Rush, iz prašnjavih policijskih arhiva izvlače davno zaboravljene slučajeve u potrazi za novim tragovima i dokazima koji će u konačnici počinitelje dovesti pred lice pravde, pa makar od zločina prošlo 10, 15, 20 godina? Odgovor na to pitanje najbolje može dati Hrvoje Filipić, voditelj Odjela za hladne slučajeve.
– U odjelu rade policajci s dugogodišnjim stažem u policiji, koji su prije radili na krvnim, seksualnim, imovinskim deliktima. Za sada smo četvorica, a hoće li nas poslije biti više, tek ćemo vidjeti. Odjel je osnovan u lipnju 2012., a s operativnim radom počeli smo početkom ove godine – kaže Filipić.
Objašnjava da je odjel osnovan jer su policajci koji rade na najtežim zločinima – ubojstvima, silovanjima, imovinskim deliktima s elementima nasilja – pritisnuti redovitim slučajevima te se ne stignu baviti zločinima koji su se dogodili prije 10 ili više godina.
– Kada imate novi slučaj, stišću vas rokovi jer su prvih 48 sati najbitniji za otkrivanje počinitelja. Takvih slučajeva je sve više, ljudi je sve manje i u tim okolnostima teško je očekivati da se isti ljude bave i starim zločinima. Nadalje, kada su se neki zločini dogodili, možda svjedoci i žrtve iz ovih ili onih razloga nisu htjeli surađivati s policijom. No, s godinama se okolnosti promijene, ljudi su možda spremniji za razgovor, možda se dođe i do nekog novog traga ili se neki stari trag zahvaljujući uznapredovaloj tehnologiji sada može obraditi na puno bolji način nego prije 10 ili 20 godina. U takvoj situaciji sve se to ponovno mora propitati i istražiti – kaže Filipić.
Dodatan razlog osnivanja odjela, kaže Filipić, je i to što teška kaznena djela, po njegovu mišljenju, nikad ne zastarijevaju.
– Kada nekome strada otac, sin, majka, kći... ne možete reći: Mi ćemo na tome raditi tri godine i onda više ništa nećemo raditi. Predmeti se s vremena na vrijeme moraju revidirati. Jer u jednom trenutku možda uistinu niste imali ništa, a u sljedećem dođete do nečega, nađete nešto što će vas odvesti do počinitelja – kaže Filipić.
S obzirom na to da je odjel tek osnovan, za sada su težište bacili na najteža djela – ubojstva. U 16 godina, od 1996. do 2012., u Hrvatskoj je bilo 99 neriješenih ubojstava i, kako sada stvari stoje, u nekom trenutku svakim od njih pozabavit će se Odjel za hladne slučajeve. Osim ubojstvima, bavit će se i silovanjima, imovinskim deliktima s elementima nasilja. Metodologija kojom se odjel služi u biranju predmeta najkraće bi se mogla svesti pod egidu – studiozni analitički rad.
– Da bi se nešto počelo raditi, prvo trebate analizirati predmet, vidjeti što je u spisu. Treba ustanoviti gdje se i u kojim korporama nalaze materijalni tragovi. Neki od tih tragova nakon godina su neupotrebljivi, neki imaju određeni rok trajanja, a neki su uništeni iz ovog ili onog razloga. Kada vidite što imate u spisu, kada ga analizirate, odredite mu šifru iz koje se iščitava od čega se taj predmet sastoji, ima li u njemu materijalnih tragova, potencijalnih osumnjičenika, svjedoka, je li predmet cjelokupan, nedostaje li mu nešto... Razgovarate i s kolegama koji su nekada radili na tom slučaju, a prvi se u rad uzimaju predmeti koji su najpotpuniji. Procijenite može li se napraviti nešto novo i je li napravljeno sve što se moglo. Onda odredimo hoćemo li to što treba napraviti mi ili će posao biti proslijeđen policijskim upravama – objašnjava Filipić funkcioniranje odjela.
Smjernice za ljude na terenu
Kaže da je smisao svega svojevrsna revizija predmeta, jer policajci koji danas rade na nekom slučaju sigurno ne očekuju da netko za 10 ili 15 godina ponovno radi na njemu. No, po Filipiću, ono što on i njegovi kolege rade može biti korisno i ostalima jer je planirano da se nakon revizije pojedinih predmeta policajcima na terenu pošalju smjernice kako bi se što trebalo raditi.
– Mi istrage možemo samostalno voditi, no to nije zamišljeno tako. Zamišljeno je da policijske uprave traže pomoć kada im treba. Uostalom, ljudi na terenu bolje od nas znaju gdje im je što zapelo. S druge strane, netko sa strane možda bolje može vidjeti je li u nekoj istrazi sve napravljeno te može li se napraviti još – zaključuje Filipić.
