Iščekivanje je završeno. Odluka je donesena. Svi su mogli konačno odahnuti kad su u srijedu predvečer, 13. ožujka u 19,10 sati ugledali dim. Na prvi pogled se učinilo da je opet crni dim. Ubrzo se pokazalo da je ipak bijeli, gust i razigran pod naletima povjetarca. Valjda je u dimnjaku bilo ostalo nešto prljavštine od crne dimne obavijesti istoga dana o podnevu. Bio je to već dobro poznati prizor koji ni u ovom slučaju nije izgubio ništa od svoga čara i dramatičnosti. Kako i bi kad je događaj jedinstven u svakom pogledu. Konklave ili izbor novoga pape u uvjetima doslovno totalne izolacije 115 kardinala elektora od vanjskoga svijeta. Prepušteni su samo vodstvu Duha Svetoga. A jedina komunikacija s vanjskim svijetom im je moguća kroz dimnjak. Dim je prijenosnik informacije koja izvorno dolazi s neba od samoga Boga.
Cijela Crkva je s nestrpljenjem čekala radosnu vijest o izboru novoga pape. Sve drugo je bilo sporedno. Upravo zbog te posvemašnje usredotočenosti Crkve, ali i svijeta na jednu jedinu vijest sa svim konkretnim odgovorima koje ona nosi sa sobom, ovaj događaj konklave u uvjetima totalne vladavine masovnih medija poprimao je i neka svojstva prvorazredne zabave. Jer mediji silno ljube sliku, onda su toj pomalo zabavnoj atmosferi nesumnjivo pridonijeli impozantni oblici i dimenzije veličanstvenih vatikanskih zdanja, dekoracije pročelja bazilike i žarke boje crkvenoga ruha, minuciozno definirani protokol, a nepregledna masa nestrpljivih i razdraganih ljudi zagrljena Berninijevim kolonadama priča zasebnu priču usred svijeta koji se, ipak, sve više udaljava od Boga Isusa Krista. Možda i zato što sama Crkva, ako je usporedimo s dimnjakom, više ispušta crnoga, nego bijeloga dima.
Važno je da sačuvamo zdravu kritičnost i ne upadnemo u zamku jednostranosti. U medijskome posredovanju događaja konklave trebalo je uložiti značajni osobni napor da se izbor novoga Rimskoga biskupa, nasljednika svetoga Petra i sluge slugu Božjih doživi snagom vjere koja je jedina mjerodavna i meritorna za razumijevanje onoga što se doista događalo i na kraju i dogodilo. Stoga nije na odmet sve nas podsjetiti da u prošlu srijedu nije izabran neki faraon ili car, nego novi Rimski biskup koji će kao takav vršiti papinsku službu. Izabran je dakle pastir univerzalne Crkve. Nadalje, u prošlu srijedu nije predstavljen prijestolonasljednik s neotuđivim pravom prvenstva na krunu i prijestolje, nego nasljednik skromnoga galilejskoga ribara svetoga Petra koji je od samoga Krista primio prvenstvo, povjeravajući mu odgovornu službu učvršćivanja sestara i braće u vjeri i službu vodstva da po uzoru na Dobroga Pastira pase povjereno mu stado koje je jedino Kristovo vlasništvo, a ne ničije od ljudi. Trebat će još dosta vremena da nam sjedne u dušu i pamet bitna poruka geste odreknuća od papinske službe Benedikta XVI., naime da sve što je u Crkvi uistinu crkveno dolazi jedino od Krista i samo njemu pripada. Sve što nije od Krista osuđeno je na propadanje.
Discpiliniran i obrazovan
Uz rečeno dodajmo još i to da u prošlu srijedu nije proglašen vrhovnik kojemu se pristupa s trostrukim naklonom do poda, nego sluga slugu Božjih i Sveti Otac papa koji svoju službu vrši usred Crkve za dobro sveopće Crkve, a ne iznad Crkve kao njezin gospodar i za potrebe svojih dvorjana koji se po onom što čujemo i znamo često iscrpljuju u smišljanju manevara kako sačuvati svoje sinekure, dok su im prema vani puna usta slatkorječive crkvenosti. Kad se pojavi žalosna priča poput Vatileaksa, onda se kaže da to podmeću neprijatelji Crkve. No, valja imati na umu notornu evanđeosku istinu koja kaže da kad djeluju stvarni neprijatelji Crkve, onda se Crkva puni mučenicima i svecima, a nipošto ne aferama i skandalima. Pametnom dosta. U prošlu srijedu predvečer, ugledavši bijeli dim iz dimnjaka na krivu Sikstinske kapele, poraslo je uzbuđenje do krajnjih granica.
Tko je od kardinala elektora prihvatio izbor, spontano se nametnulo pitanje? Crkva na sjevernoj hemisferi je posljednjih godina bila izlagana kritikama zbog raznih nepodopština, pa se nekako spontano nametalo pitanje tko bi se usudio od kardinala elektora navući na sebe neželjenu pažnju javnosti s kojekakvim pritužbama i sumnjičenjima. Radost je, ipak, bila daleko snažnija od pitanja neprimjerenih trenutku. Iščekivanje slabašnoga kardinala Jean-Louis Taurana da urbi et orbi proglasi habemus papam – imamo papu, kao da je trajalo cijelu vječnost. Nestrpljivo iščekivanje nije izmaklo napastima pogađanja i nagađanja. Tako je to s izborom novoga pape u suvremenom dobu u kojemu se više ne govori hoće li to biti neki kardinal iz ovoga ili onoga talijanskoga grada, nego se papagajski pogađa iz kojeg će naroda i zemlje doći, iz kojeg kontinenta, koje će boje kože biti, itd.
Stoljećima se katolička stvar činila usko talijanskom stvari. Stjecao se dojam da između katoliciteta Crkve i talijanstva stoji znak jednakosti. Na veliku radost Crkve u novije nam vrijeme ona, Katolička Crkva, opet otvoreno pokazuje svoje pravo katoličko lice, dakle lice na kojemu se čudesno odražava univerzalna raznolikost i raznolika univerzalnost. Ona se dakle proteže kroz sve narode i plemena, jezike i kulture, krajeve i države sve do na kraj Zemlje. S pravom se u šali kaže da je jedino važno da novi papa bude istinski katolik, a sve ostalo je nebitno i sporedno. Konačno smo došli na svoje. Možemo mirno odahnuti. Izabran je jedan jednostavan, skroman i čini se veoma pristupačan katolik. Dolazi nam iz glavnoga grada Argentine Buenos Airesa. Ime mu je Jorge Mario Bergoglio. Rođen je 17. prosinca 1936. godine. U sedamdeset sedmoj je godini života. Starac? Ako bismo sudili samo biološki, onda svakako. No, biologija nam je od male koristi u prosudbi stvarne dobi novoizabranoga pape.
Dolazi nam u pamet takozvani prijelazni papa blaženi Ivan XXIII. koji je navodno svjesno izabran u poodmaklim godinama da se Crkva malo pribere nakon dugoga i zbog rata burnoga pontifikata pape Pija XII. Blaženi Ivan XXIII. se dokazao mlađim duhom od svih biološki mlađih kardinala koji su ga izabrali.
Papa Bergoglio je Argentinac, ali po roditeljima vuče talijanske korijene. Dolazi iz radničke obitelji. Kad već nije Europljanin, onda neka barem preko talijanskih gena ima veze s Europom. Crkva i kad napravi korak naprijed ostavlja dojam da stoji na mjestu, a zapravo je učinila dva stvarna koraka unatrag i to, dakako, dva zakonita koraka unatrag prema svome jedinom Izvoru. U tom smislu kažemo ad fontes – povratak na izvore. Jer do u ne tako davnu prošlost često se u Vatikanu odrješito s ljutitim tonom govorilo: Semper idem ili Uvijek isto! To je točno. Samo valja dobro razumjeti što u Crkvi uvijek ostaje isto, a što se jednostavno ne samo nužno mijenja, nego se i snagom odgovorne slobode treba mijenjati radi boljega očitovanja vjerodostojnosti same vjere. Ista ostaje samo vjera Crkve i sve ono što ona kao živa, poletna i mladenačka vjera nadahnjuje, oživljava, usavršava i spašava.
To zato jer vjera je od Boga. Vjera je božanska. Vjera Crkve je od živoga i osobnog Boga Oca Gospodina našega Isusa Krista koji Crkvu – svoju Zaručnicu ljubi i čuva od navala Zloga na povijesnom putu do konačnoga Dana Gospodnjega. Nemamo stoga niti jednog jedinoga razloga strahovati za papu ili ne daj Bože od pape Argentinca. On je istinski katolik koji ispovijeda vjeru Crkve. Stoga mu je Bog jedina sigurnost i zaštita, jer veće sigurnosti i čvršće zaštite od Boga nema. Samo tako Rimska kurija može zadobiti svoje pravo mjesto u upravljanju sveopćom Crkvom. Ako papa Franjo bude dosljedno ustrajavao na jedinom pravom osloncu papinske službe, a to je Isus Krist, onda možemo očekivati toliko željenu i očekivanu reformu Rimske kurije. Ako se kojim slučajem samo malo više od potrebnoga osloni na kuriju, opet će biti sve po starom. To zato jer je reforma kurije intimno povezana sa zrelošću i snagom osobne vjere vrhovnoga poglavara Crkve. Višak kurije u upravljanju Crkvom kao da otkriva manjak osobne vjere.
Franjo je prvi papa koji dolazi iz Družbe Isusove. On je dakle isusovac. Za generala Družbe Isusove u Crkvi se kaže da je crni papa. Umjesto da je postao crni, pater Bergoglio je postao bijeli papa. Naravno, boje se tiču boje odijela, a jasno je da u Crkvi ima mjesta samo za jednoga pravog papu. Isticanje tog detalja ipak nije bezrazložno, jer se uočavalo da je Družba Isusova od Drugoga vatikanskog koncila na ovamo rapidno gubila povijesno dokazanu ulogu i značaj u Vatikanu, dok je utjecaj rastao nekim drugim crkvenim organizacijama novijega datuma, poput Opusa Dei i Kristovih legionara za vrijeme Ivana Pavla II. te redovnika salezijanca za vrijeme Benedikta XVI. Papa Franjo na jedini pravi način nadoknađuje možda propušteno: kao isusovac je izabran za papu kao nositelja najodgovornije službe u Crkvi. Neki čak u šali govore da bi mogao i ukinuti isusovce. Istini za volju to uopće ne bi bio prvi put.
Činjenica da je isusovac Bergoglio izabran za papu, nutka nas na promišljanja o njegovom odnosu prema takozvanoj „isusovačkoj krizi“ osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je Družba osumnjičena za skretanje ulijevo u nekim dijelovima svijeta. Kako bilo, prema uvriježenom mišljenju o isusovcima možemo pretpostaviti da smo u papi Franji dobili jednu discipliniranu, odanu i široko obrazovanu osobu. Vrijedno je spomena ono što je poznato iz života nadbiskupa Bergoglia u Buenos Airesu. Kardinali elektori su zasigurno bili upoznati s tim. Ako nisu, onda je sve odradio sam Duh Sveti. Naime, u papi Franji imamo također jednu osobu neskrivene radikalnosti glede stila i manira života jednog pastira Crkve. Kao nadbiskup je živio životom jednostavnoga pastira bez suvišne pompe i posluge, krećući se svakodnevno među običnim ljudima. Netko će prigovoriti da se radilo o lažnoj skromnosti. Ali oprez! Ako je tomu doista tako, onda smo dobili prijetvornoga papu. No, uopće se ne radi o tome, nego o dobroj volji i iskrenosti da konačno počnemo razlikovati bitno od nebitnoga u Crkvi. Dovoljno se prisjetiti da odijelo ne čini čovjeka. Analogno tome ni pompozna kurija ne čini papu. Duh Sveti je htio da Crkva dobije ne samo novog papu, nego da zajedno s njim dobije također i njegovu osebujnu osobnost s vlastitim stilom i manirama. Ako mu kurija oduzme osobnost, tek tada ćemo imati prijetvornoga papu.
Nova evangelizacija
Nadbiskup i kardinal Buenos Airesa Jorge Mario Bergoglio uzeo si je ime Franjo. Kaže se nomen est omen ili ime je znak. Ime Franjo spontano se veže za svetoga Franju Asiškoga, osnivača prosjačkoga Reda male braće već davne 1209. godine. No, je li papa Franjo imao na umu znakovitost toga imena kroz život svetoga Franje Asiškoga o radikalnom življenju evanđelja u siromaštvu i poniznosti, a što je uključivalo i totalno odreknuće od posjedovanja bilo čega ili je imao na umu drugu znakovitost, primjerice život svoga isusovačkog subrata svetoga Franju Ksaverskoga (1506.-1552.), jednog od suosnivača Družbe Isusove i najpoznatijega misionara u dalekoistočnim zemljama? Iako je bez ikakve sumnje sveti Franjo Ksaverski dobio ime po svetome Franji Asiškome, ipak ostaje pitanje je li papa Bergoglio kod izbora imena više držao do znakovitosti radikalnog življenja evanđelja ili do znakovitosti misija i oduševljenoga širenja i naviještanja evanđelja? Stojimo, dakle, pred svojevrsnom dilemom u naglasku pri vršenju papinske službe novoga pape: siromaštvo ili misije; radikalno življenje evanđelja ili oduševljena evangelizacija?
Kad se malo bolje zamislimo nad tom dilemom onda vidimo da je ona usiljena i nategnuta. Kao latinoameričko dijete papa Bergoglio je bez ikakve sumnje osjetljiv na pitanja siromaštva i društvene pravednosti, jer upravo je Crkva u Latinskoj Americi pradomovina teologije oslobođenja koja je u središte interesa stavila siromaštvo i pravdu za sve, bilo u obliku teološkoga zahtjeva da Crkva postane Crkva siromašnih, bilo u obliku pastoralne prakse koja je na razini bazičnih crkvenih zajednica zaokupljena borbom za prava i pravdu siromašnih protiv bogatih tlačitelja. No, kad je već postao papa, Bergoglio sigurno nije prekoračio jasno definirane granice crkvenoga stava prema teologiji oslobođenja. Pravovjerna je razgraničenja definirao upravo njegov prethodnik papa Benedikt XVI. dok je još bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Možda je papa Bergoglio imao na umu onaj događaj iz života asiškoga siromaška u kojemu je vidio Raspetoga Krista i tri puta čuo riječi: „Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!“. Derutna crkvica svetoga Damjana u kojoj se to dogodilo vapila je za obnovom, ali je apsolutno isključeno da bi Krist od svetoga Franje zahtijevao da se ide baviti građevinskim radovima. Znajući za derutno stanje Crkve u Franjinom vremenu jasno je kakvu je obnovu Raspeti zahtijevao od Franje. Ništa manje i ništa više Krist ne zahtijeva od pape Franje. Ecclesia semper reformanda!
Kao isusovačko dijete papa Bergoglio sigurno ima istančanu svijest o važnosti misijskoga poslanja Crkve. Danas u kontekstu zahtjeva za novom evangelizacijom misije ne znače samo djelovanje u dalekim poganskim krajevima, nego one imaju jednaku težinu u starim kršćanskim krajevima u kojima je na djelu proces ubrzane dekristijanizacije. Zbog svega toga nipošto ne bi bilo iznenađujuće ako bi papa Franjo u vršenje svoje papinske službe, a onda zajedno s time i u opću Crkvu unio dašak osvježavajućega povjetarca zvanog siromaštvo, a to bi dalo snažan evanđeoski okus priželjkivanoj novoj evangelizaciji. S time bi nova evangelizacija došla na svoje. Bila bi uistinu evanđeoska. Samo povjetarac siromaštva može konačno otpuhnuti s naslovnica medija ubitačnu temu o crkvenome bogatstvu, a napose o vatikanskim financijama, o funkcioniranju takozvane vatikanske banke i tome slično. Netko bi možda dometnuo i temu Dajle.
Kad je riječ o siromaštvu onda se moglo zamijetiti koliko je ono bilo izazovno već kod prvoga pojavljivanja pape Franje na ukrašenome balkonu grandiozne bazilike sv. Petra, tamo visoko i daleko od okupljenoga oduševljenog mnoštva vjernika i dobronamjernih prolaznika koji su došli pozdraviti novoga vrhovnog poglavara Crkve. No, papa Franjo se uistinu evanđeoski držao i nije se dao do kraja smesti činjenicom da je kao pastir možda po prvi puta suočen s takvom distancom od svoga stada. Njegov pozdrav, molitva i držanje poništili su sva razgraničenja.
Tražio je put do srca okupljenoga mnoštva, kao i do svih nas što smo ga putem medija znatiželjno i ushićeno gledali i slušali. Hoćemo li pretjerati ako ustvrdimo da je papa Franjo već kod prvog obraćanja vjernicima pronašao put do njihova srca? Nipošto, jer kad se papa, opskrbljen vrhovnom, potpunom, neposrednom i općom redovitom vlasti nad cijelom Crkvom sagiba pred vjernicima da bi primio njihovu blagoslovnu molitvu, onda je jasno da pred sobom imamo čovjeka koji već jest jednostavni i skromni pastir svoga stada, a ne nadmoćni gospodar baštine. Hoće li ustrajati u tome? S Božjom pomoći hoće. Neka ga samo Krist svojim Duhom nadahnjuje i usmjerava.
U prvoj propovijedi na prvoj svetoj misi održanoj prvoga dana pontifikata u bazilici Svete Marije Velike, a dodajmo i prvi papa isusovac koji dolazi izvan Europe, i to nakon 1272 godine otkad je 731. izabran za papu Grgura III. podrijetlom iz Sirije, Franjo je spontano poručio: hodati s Raspetim, graditi s Raspetim i ispovijedati s Raspetim! Ako dobro razumijemo poruku onda to podrazumijeva obuzdavanje crkvenoga trijumfalizma. Doviđenja zlato i limuzine! Čekali smo novoga papu, a dobili smo Franju. Bogu hvala i slava!
