– Da, na Marsu je vjerojatno bilo života! – zaključak je to koji je prošli tjedan uzdrmao javnost, a do kojega su došli NASA-ini stručnjaci analizirajući minerale gline s Crvenog planeta. Njih je prikupio rover Curiosity, a činjenica da mogu nastati isključivo pod utjecajem neutralne vode upućuje na to da su na Marsu, u davnoj prošlosti, vladali uvjeti pod kojima se mogao odvijati neki oblik života.
– Pronašli smo nastanjivo okruženje. Da ste u vrijeme kad je ta voda postojala bili tamo, vjerojatno biste ju mogli piti – rekao je znanstvenik John Gorzinger. Svoj optimizam utemeljio je na rezultatima iz mini laboratorija na Curiosityju, gdje je analiziran prah izvađen bušenjem stijene u krateru Gale, na Marsovu ekvatoru.
Život u krateru
U prahu su pronađeni sumpor, dušik, vodik, kisik, fosfor i ugljik. Neki od tih elemenata ključni su za razvoj života. Osim njih, otkrivene su i neke oksidirane tvari, što dokazuje da su se u tom okruženju mogli kretati elektroni kao izvor energije za neke jednostavnije životne oblike. Najveći je to dokaz dosad o tome da je na trenutačno mrtvom planetu nekad moglo biti uvjeta za život. Vjeruje se i da je krater Gale, odakle su iskopani minerali, bio završetak toka drevnih rijeka ili jezero u kojem je vode bilo u nekoliko navrata u povijesti Marsa.
– Ovo su prve indicije da je područje moglo biti naseljivo iako to nužno ne znači da je bilo naseljeno – rekao je znanstvenik i član tima Curiosity John Bridges. Rover Curiosity, poznat i pod nazivom Znanstveni laboratorij Mars (MSL), u kolovozu je poslan na taj planet, a tijekom svoje dvogodišnje misije trebao bi nam odgovoriti na pitanje je li tamo ikad bilo života? Čini se da je odgovor pronađen vrlo rano jer i sami znanstvenici bili su iznenađeni otkrićem kemijskih elemenata u različitim stadijima oksidacije. Slične varijacije prisutne su i na Zemlji i predstavljaju izvor energije za neke mikrobe. To značajno otkriće pomoći će istraživačima da svoju pozornost usmjere na područja na kojima se vjeruje da je nekad mogao postojati živi svijet. No, ako je života bilo nekad, pravo je pitanje može li ga na Marsu biti opet?
U sadašnjim okolnostima vjerojatno ne jer Marsova atmosfera znatno je drukčija od Zemljine, a sastoji se uglavnom od ugljikova dioksida (95,32 posto), uz vrlo male primjese dušika, argona, neona i kisika, kojeg je tek 0,13 posto. Drugi je problem klima jer prosječna temperatura iznosi minus 63 stupnja Celzijeva. Najviša je oko 20 stupnjeva, a najniža oko minus 143. Najtoplije je oko ekvatora, no i tamo temperatura drastično varira jer rijetka atmosfera slabo pohranjuje toplinu. Ni vrijeme na Crvenom planetu nije povoljno – česti su vjetrovi koji postižu brzine i do 360 kilometara na sat izazivajući stotinjak pješčanih oluja godišnje.
Kada bi ljudska vrsta, bez obzira na surove uvjete, ipak odlučila kolonizirati Mars, mnogi procjenjuju da bi to bio tisućljetni projekt. U NASA-inoj studiji, koju je objavio National Geographic, navodi se da bi nam početna faza trebala biti istraživanje potencijalno naseljivih lokacija i početak njihova prilagođavanja. Druga faza trajala bi 100 godina i u tom bi roku trebalo osloboditi ugljikov dioksid, koji je trenutačno zarobljen u ledenim kapama na Marsovim polovima, kako bi se podigao vrlo nizak atmosferski tlak. Oslobađanje CO2 može se postići postavljanjem ogledala koji bi usmjeravali Sunčevu svjetlost na polove. Za 200 godina, oslobodi li se dovoljna količina ugljikova dioksida, na Marsu bi mogla početi padati kiša, što bi dovelo do zagrijavanja planeta. To bi trebalo pružiti idealno okruženje za razvoj mikroba, algi, lišaja i drugih primitivnih oblika života. Nakon 600 godina, kada razvijeni mikrobi uspiju u atmosferu dodati dovoljne količine kisika, na Marsu bi se mogle saditi i neke biljke.
Nuklearke na Marsu
Za 900 godina nastali bi uvjeti za gradnju nuklearnih elektrana i vjetroturbina u kojima bi se proizvodila struja nužna za postavljanje civilizacije na noge. Prvi ljudi na Marsu mogli bi živjeti za 1000 godina, no, s obzirom na to da još dugi niz godina kisika i dalje ne bi bilo dovoljno, na sebi bismo cijelo vrijeme morali nositi boce s tim, za nas ključnim elementom. Prosječna temperatura porasla bi na četiri stupnja Celzijusa, a u atmosferi bi, s udjelom od 50 posto, i dalje prevladavao ugljikov dioksid, dok bi kisika bilo oko pet posto.
– Na Marsu bismo mogli živjeti kao na Antarktici. To možda još nije realno, ali spoznaja o uvjetima u kakvima bismo tamo bili može nam dati poticaj da naš planet bolje čuvamo – smatra Robert Zubrin, entuzijast i predsjednik američke udruge Mars.
Ljudska noga zasad je kročila jedino na Mjesec, a planovi o odlasku na asteroide tek su u povoju. I dok se procjenjuje da bi ljudi na Mars mogli sletjeti za najmanje 40 godina, trošak stvaranja uvjeta za život na tom planetu zasad se čini prevelikim. Kada će ljudi napokon posjetiti Mars, pouzdano ne znamo iako neke procjene govore da će nam za to trebati još najmanje 40 godina. Ono što sigurno znamo jest da će u sklopu projekta američkog milijunaša Dennisa Tita, prema tom planetu za pet godina poletjeti dvoje turista. Iako oni neće kročiti na njegovu površinu, približit će mu se na samo 160 kilometara. Za ljudsku je vrstu i to veliko postignuće.
Ljudska noga zasad je kročila jedino na Mjesec - to je pod upitnikom