Preko Facebooka dogovorio se u nedjelju s prijateljicom da odu u Varaždin na piće. Pokupit će je u 17 sati. Prije toga je naručio pizzu. Pojeo je samo jedan trokut. A jako je volio jesti pizzu. Nešto ga je mučilo pa nije imao apetita. Kutija s gotovo cijelom pizzom ostala je u njegovoj sobi kojom dominiraju veliki hrvatski grb i brojno policijsko znakovlje obješeno po zidovima. Kad je krenuo iz roditeljske kuće, ponio je dvije torbe. U jednoj je bila policijska uniforma, druga je bila puna dokumenta, prijava, zakona...
>> U tjedan dana čak tri policajca počinila su samoubojstvo
>> Ponio je dvije torbe, jednu su obitelji vratili praznu
>> Brat Dine Molnara: Živio je za policiju, a policija ga je pokopala
Ne voli kasniti u smjenu
Majci i ocu rekao je da mora i sutra ići u Varaždin, naći se s odvjetnikom, pa želi sve imati spremno – i dokumente i uniformu – jer nakon tog sastanka mora juriti nazad u Mursko Središće na posao. A on ne voli kasniti na posao.
Pokupio je prijateljicu i otišli su u Varaždin do kojeg ima oko 30 minuta vožnje. Proveli su skupa oko tri sata. Govorio joj je i o prijavi koju su njegovi nadređeni u policiji podnijeli protiv njega te da je razočaran u sustav. Nije govorio o detaljima, ali kazao joj je da će o svemu čitati sutra u novinama.Vratio ju je kući oko 20 sati i na rastanku rekao: “Bok, čujemo se”.
Tako je tih nekoliko zadnjih sati života Dine Molnara uspio dosad rekonstruirati njegov brat Tomislav.
Dino se nije u nedjelju vratio kući. Nije se pojavio u ponedjeljak na sastanku s odvjetnikom u Varaždinu u 12 sati i nije došao na posao u 15 sati, kad mu je taj dan počinjala smjena. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je na stražnjem sjedištu golfa trojke u polju pored sela Hodošana u ponedjeljak navečer. Bio je odjeven u policijsku uniformu. Zaključeno je da je počinio samoubojstvo pucajući si iz službenog pištolja u glavu. U krilu je navodno imao poziv da kao osumnjičenik za odavanje službene tajne dođe dati iskaz 24. siječnja. Do mrtvog tijela bila je isprintana prijava o korupciji svojih nadređenih i kolega koju je na Badnjak poslao ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću, USKOK-u, Unutarnjoj kontroli MUP-a i Sindikatu policije Hrvatske, čiji je bio povjerenik u svojoj policijskoj postaji.
U prijavi je opisao sve što mu se događalo u posljednjih godinu i pol dok je pokušavao raditi svoj policijski posao. Iako je pisana samo mjesec dana prije samoubojstva, prijava ne odaje da ju je pisao netko tko je slomljen, tko razmišlja o suicidu. Pisao ju je borac koji poručuje da neće posustati, da će unatoč svemu s istim žarom raditi svoj policijski posao. Zato nitko tko ga je poznavao ne može vjerovati da je taj 27-godišnjak počinio samoubojstvo. Pogotovo to ne mogu prihvatiti njegovi bližnji.
– Supruga i ja ne vjerujemo da je to učinio. Ne samo mi nego i brojni mještani Novakovca koji su ga poznavali. Nikad ne bi digao ruku na sebe – uvjeren je Dinin otac Josip Molnar. On se prisjeća da je zadnji put sina vidio u nedjelju oko 16 sati.
– Oprao je stakla na automobilu, sjeo, mahnuo i otišao. Žena je rekla da sigurno ide s dečkima na piće i da će se vratiti oko 22 sata – govori otac.
Oko tri sata u noći u ponedjeljak nazivao je Dinu na mobitel da ga pita gdje je, no nije mu se javljao. U ponedjeljak navečer policajci su im javili da se Dino ubio.
– Prazna je kuća... Imao je velike planove. Čekao je premještaj u Zagreb i nastavak školovanja. Je li ga brinula prijava protiv njega – jest. Koga normalnoga ne bi? – kaže otac.
Obožavali ga u Dubrovniku
I Tomislavu, također policajcu, neshvatljivo je da bi njegov brat počinio samoubojstvo. Bio je vedra duha, o problemima koje ima na poslu govorio mu je sa smiješkom, ne odajući zabrinutost. Dino je, kaže, bio sportaš, igrao je nogomet, vozio bicikli i trčao uz Muru.
– Vodio je zdrav život, nije pio alkohol, čak ni radler ne bi popio. Uvijek samo sok ili voda – kaže Tomislav. Dodaje da je njegov brat imao puno prijatelja, a onaj najbolji, shrvan od tuge, nije mu mogao doći ni na posljednji ispraćaj. Koliko je Dino bio dobar prijatelj, govori i priča o kreditu od 10-ak tisuća eura za koji mu je Tomislav bio jamac.
– Kad sam ga pitao za što će mu taj kredit, rekao mi je da će hoće posuditi prijateljima novac. Znam da je jednom posudio 4000 eura. Takav je Dino bio, zadužio bi se da bi pomogao prijateljima – kaže Tomislav koji je bratu sugerirao da bi od tog kredita mogao kupiti novi automobil s obzirom na to da vozi golf iz 1996. No Dino ga nije poslušao. Ali zato je krenuo stopama svog sedam godina starijeg brata, sada pripadnika interventne policije iz Čakovca.
– Kad sam završio policijsku školu, Dino mi je jedan dan rekao: “Vozi me u akademiju. I ja želim biti policajac”. Sjećam se, bila je zima, padao je snijeg, nas smo dvojica sjeli u auto i odvezao sam ga da se upiše na akademiju – kaže Tomislav. Počeo je raditi u policiji 2006., i to u prometnoj policiji u Dubrovniku, a zatim je premješten u interventnu policiju u tom gradu. Sljedeće godine prelazi u Mursko Središće.
– U Dubrovniku nije imao nikakvih problema, rukovoditelji su ga obožavali – kaže Tomislav. Dodaje da je Dino živio za policiju i državu. Zna da ga je jedna djevojka pitala da joj bude momak, a on joj je odgovorio: “Nemam vremena za to, sad mi je policija na prvom mjestu”.
Još će se pričat i pisat o toj upravi i svima koje je Dino spomenuo- uskoro.