Javna kritika na visokim pozicijama, osobito među kolegama, najčešće je suptilna pa se vodi računa o tome kome se, što, zašto i kako govori. To više bode oči kritika koju je Ustavni sud nedavno napisao ukidajući u povodu tužbi Croatia banke dvije presude Visokog trgovačkog suda (VTS) koje su bile pravomoćne već osam i pol godina. Na tim presudama, koje će u ponovljenim postupcima pred drugim sudskim vijećima, prema uputi Ustavnog suda očito biti u korist Croatia banke, 5753 malih dioničara koji su odlukama HNB-a i Vlade obespravljeni te su im poništene dionice, tinjala je kakva takva nada da bi i oni mogli spasiti svoje nekadašnje udjele ne samo u toj banci, nego i u Dubrovačkoj, Gradskoj, Glumina i drugim bankama koje je država sanirala. Ili, po mišljenju dioničara, omogućila najveću pljačku u kojoj je država oštećena za 2,4 milijarde kuna, kako je svojedobno pisao Nacional. Sada im je preostalo nade polagati u Europski sud za ljudska prava, iako ni tamo dosad nisu imali uspjeha.
Pisali Rohatinskom i Sanaderu
Pozivajući se upravo na te dvije presude VTS-a dioničari su pisali ondašnjem guverneru Željku Rohatinskom te prijetili vladi Ive Sanadera kako će preko londonske odvjetničke kuće lobirati protiv našeg pristupanja EU. Obraćali su im se jer su spornim odlukama HNB-a i Vlade o sanaciji banaka ostali bez dionica jer su u propalim bankama dugovi premašivali vrijednost temeljnog kapitala. Dakako, i drugi su dioničari pokretali slične sporove, ali VTS je nakon dvije sporne presude koje su sada ukinute u svim ostalim procesima, iako su pravno bili identični, pravomoćno presuđivao u korist Croatia banke i Državne agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB). Samo u ta dva slučaja presuđeno je u korist dioničara i Ustavnom sudu već je i ta neujednačenost sudske prakse na kojoj inzistira i Europski sud za ljudska prava (ESJLP) bio dovoljan razlog za ukidanje spornih presuda.
U ponovljenom postupku inzistiraju da VTS radi pravne sigurnosti i povjerenja u sudsku vlast dosljedno poštuje svoju ustaljenu sudsku praksu. Ali, Ustavni sud obrazlaže i kako je dužan upozoriti “na krajnje neprihvatljiva stajališta VTS-a o vlastitoj nadležnosti” da bi zatim očitao lekciju najvišem trgovačkom sudu koje bi se posramili i studenti prava: “Ustavni sud zabrinut je zbog takvog arbitrarnog i nekompetentnog postupanja VTS-a u ovom predmetu. Riječ je o sudskoj samovolji koja je prerasla u zanemarivanje temeljnih ustavnih pravila o općem funkcioniranju pravne zaštite u Republici Hrvatskoj. Osim toga, osporena presuda VTS-a od 24. prosinca 2004. (u drugoj presudi 19. siječnja 2005. op.a.) znak je izostanka pravnih spoznaja o razlikama između zakonske i ustavne interpretacije, ali i o načinu na koji se u konkretnim sudskim postupcima, u okviru primjene zakona i drugih propisa, interpretira i primjenjuje Ustav”. Identičan citat Ustavni sud posvetio je dvama sudskim vijećima što smo otkrili istražujući tko je donio sporne presude jer se u odluci Ustavnog suda to ne navodi.
Iza nekompetentnosti, samovolje i svega ostalog što je u ta dva predmeta zabrinulo Ustavni sud, ispostavilo se da ne stoje beznačajni suci. U svakom od vijeća sjedili su po jedan bivši predsjednik VTS-a, mr. sc. Nenad Šepić i dr. sc. Srđan Šimac, koji su 2006. bili jedini takmaci na jednom od najburnijih natječaja za poziciju šefa suda. K tomu, obojica su poznati i po aferama koje su se “lijepile” za njih. Nenad Šepić bio je član vijeća kojim je predsjedao Vladimir Šeparović, a članica je bila i Lidija Tomljenović. Šimac je bio predsjednik sudskog vijeća koje je donijelo drugu presudu, a članice su bile Branka Stilinović Petrović i Viktorija Lovrić. Potonja je od 2009. sutkinja Vrhovnog suda, a trgovačkim pravom bavi se od 1977. godine.
Kad je HDZ-ova ministrica pravosuđa Ana Lovrin 2006. imenovala Šimca za predsjednika VTS-a to je izazvalo burnu Šepićevu reakciju, koji je prethodno smijenjen na čelu VTS-a u vrijeme SDP-a. Revoltiran što ponovno nije izrabran za šefa VTS-a, Šepić je podnio kaznenu prijavu protiv glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića optužujući ga da je skrivio njegovo neimenovanje jer je uoči prethodno poništenog natječaja zatražio njegov progon zbog slučaja Derme (posudbe 3,5 milijuna kuna iz stečajne mase Derme za adaptaciju zgrade VTS-a) koji Državno sudbeno vijeće, međutim, nije odobrilo. Šepić je tada, a da su za takav njegov stav znali u Croatia banci nedvojbeno bi tražili njegovo izuzeće, za bankare rekao da su daleko veća mafija od svih malih i velikih zločinačkih organizacija u zemlji. Tada je za pritiske na sudstvo, sa zakašnjenjem od barem dvije godine, optužio i dvojicu potpredsjednika iz Račanove vlade, Gorana Granića i danas već notornog predvodnika pokreta protiv sudaca, Slavka Linića. U krug optuženih smjestio je i EPH jer da ga napadaju zbog stečaja Slobodne Dalmacije. Javno je pitao i zašto se ne govori o stečaju brodogradilišta Lenac i Sisačke željezare, slučaju Liburnija... Šepić je svoje optužbe zaokružio stavom “Ja sam dirnuo u nešto što je vrlo opasno. I što me može koštati, ne znam, i mjesta i struke.”
Šepić je i danas sudac VTS-a. Jedna od posljedica njegova istupa je da sigurno neće moći biti u sudskom vijeću koje će odlučivati o žalbama osam banaka u slučaju Franak, osim ako nisu mazohistički raspoložene. Jer, imao je udjela i kod kontroverzne presude u vezi s potraživanjem karlovačke tvrtke Retag protiv Zagrebačke banke koje je od 1100 kuna s kamatama naraslo na 160 milijuna kuna. Kad se to potraživanje počelo dramatično “napuhavati” preuzeli su ga “dečki s Knežije”. Za razliku od njih, Radimiru Čačiću se Šepić zamjerio i zbog njegove uloge u “uroti protiv Coninga” prozvao ga “političkom marionetom HDZ-a”. Za koga god navijali i s koje god strane promatrali, očito je da vrijedi onaj princip “Psi laju, karavane prolaze”.
À propos slučaja franak u kojemu je Trgovački sud u Zagrebu tek donio nepravomoćnu presudu, usporedbom s kronologijom slučaja Croatia banke, očigledno je u kojoj se mjeri pretjerivalo kad se govorilo kako ta presuda suca Radovana Dobronića ruši pravnu državu i osjećaj pravne sigurnosti. Ponovimo, presude u slučaju Croatia banke ukinute su uz dosad nezabilježenu kritiku nakon što su osam i pol godina funkcionirale kao pravomoćne. Toliko o pravnoj (ne)sigurnosti. No, vratimo se slučaju Croatia banke. Oba dioničara u čiju su korist donesene dvije sporne presude su iz Metkovića, Ljekarne Draženović (1750 dionica nominalnog iznosa 175.000 kuna) i Ankica Kolobarić (1517 dionica nominalnog iznosa 151.700 kuna).
Presudili u korist šefice banke
Kolobarić je do 2000. bila direktorica filijale Croatia banke u Metkoviću, a kad je u Zagrebu donesena presuda u njezinu korist obnašala je dužnost glavne kontrolorke Centralne banke BiH. U ustavnoj tužbi Croatia banke uzgredno se napominje kako je ona kreditirala kupnju dionica te banke, ali da ona do veljače 2005. nije otplatila nijednu ratu kredita, ostavši do tada dužna 461.530 kuna.
Radi razumijevanja onoga što su učinili suci VTS-a valja podsjetiti na genezu slučaja i prethodnu presudu nižeg suda. Revizorska kuća je utvrdila da su posljednjeg dana 1998. gubici Croatia banke veći za 216 milijuna kuna od temeljnog kapitala društva u iznosu od 265 milijuna kuna. Neki dioničari i Croatia banka zbog takvog su stanja tužili članove uprave, dok je Savjet HNB-a 1999. imenovao privremenog upravitelja Croatia banke. Time su prema Zakonu o bankama prestale sve ovlasti organa banke, dakle, uprave, nadzornog odbora i glavne skupštine. Tada je sve, tvrdili su i dioničari, krenulo nizbrdo. Protiv te odluke HNB-a dioničari su mogli podnijeti tužbu Upravnom sudu, ali to nisu učinili pa su nastupile pravne posljedice te odluke. A to znači i suspenzija prava dioničara već tada, a ne nekoliko mjeseci kasnije kad su na sugestiju HNB-a Vladinom odlukom dionice povučene i poništene bez naknade dioničarima. Nakon sanacije u Croatia banci postoje samo novoemitirane dionice u rukama DAB-a u iznosu od 217 milijuna kuna. Trgovački sud u Zagrebu zbog toga je odbijao tužbene zahtjeve dioničara. Dioničari su 1999. tražili i ocjenu zakonitosti i ustavnosti sporne Vladine odluke i Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka, ali kako je naknadno donesen Zakon o prestanku važenja tog zakona, ustavnosudski postupak je u siječnju 2003. obustavljen, a da Ustavni sud nije ocijenio te propise. Dioničari su se obratili i Europskom sudu za ljudska prava tvrdeći da ih je Vlada svojom odlukom razvlastila, da za sanacijom banke nije bilo potrebe te da protiv te odluke nisu imali djelotvorno pravno sredstvo. ESLJP je njihov zahtjev ocijenio nedopuštenim jer se pred Ustavnim sudom nije radilo o “sporu” o građanskim pravima uputivši ih da su pred trgovačkim sudovima mogli tražiti povrat dionica.
U dva slučaja u kojima su dioničari tako i postupili, suci VTS-a zaključili su, iako je to u ovlasti isključivo Ustavnog suda, kako su i odluka Vlade i relevantne zakonske odredbe protivne Ustavu. Protumačili su kako je svako ograničenje ili oduzimanje prava sadržanih u dionici protivno ustavnoj odredbi prema kojoj se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom ili drugim pravnim aktom, odnosno da se vlasništvo može ograničiti ili oduzeti samo uz naknadu tržišne vrijednosti. Ako sud ima pravo ne primijeniti “drugi propis” koji nije u suglasnosti sa zakonom, zaključili su kako onda pogotovo ima pravo ne primijeniti akt, a to je za njih sporna odluka Vlade o poništenju dionica (iako je za Ustavni sud riječ o propisu). Kako su suci VTS-a, preuzevši isključive ovlasti Ustavnog suda, k tomu i bez dodatnog obrazloženja, utvrdili da je sporna odluka Vlade neustavna, zaključili su kako je takvu ne mogu primijeniti već neposredno ustavne odredbe koje jamče pravo vlasništva i prava stečena ulaganjem kapitala. S obzirom da je riječ o aktu, a ne o propisu, nadalje su zaključili i da ne moraju tražiti niti ocjenu spornih propisa od Ustavnog suda. Stoga su dodijelili tražene dionice dioničarima iz Metkovića, ali čak i da je moguće da oni kao “stari” dioničari Croatia banke preuzmu “nove” dionice DAB-a, presude bi bile neizvršive na način kako je to VTS tražio. Očito, put do pravde je dug i trnovit. Dioničari su napravili grešku u koracima jer umjesto što su tražili pomoć u Londonu, Strasbourgu ili na Markovu trgu, trebali su HNB tužiti Upravnom sudu. Skupa škola.
>> J. Omejec: Samo mi možemo odlučiti treba li sve zaustaviti
>> Dalekovod podnio zahtjev za promjenom suca
