Na teritorij oko rijeke Kansas, gdje je nekad živjelo indijansko pleme Kaw ili Kanse, "narod južnog vjetra", bijelci su se počeli naseljavati tridesetih godina devetnaestog stoljeća, a nagli porast naseljavanja dogodio se nakon 1850., zbog razloga koji su kasnije doveli do Građanskog rata.
Kad su se Sjedinjene Države počele širiti na jugozapad i zapad, kupnjom Louisiane 1803. i osvajanjem teritorija Kalifornije, Nevade i Novog Meksika nakon američko-meksičkog rata 1848., pitanje ropstva postalo je najveća jabuka razdora i narušilo tzv. "Missourijski kompromis" iz 1820. kojim je ropstvo zabranjeno sjeverno od 36. paralele osim u Missouriju (donesen da bi se istodobno primile u Uniju Missouri kao robovlasnička i Maine kao slobodna država i održala ravnoteža Sjevera i Juga u Kongesu). "Kansas-Nebraska act" iz 1854. omogućio je, u ime narodne suverenosti, građanima te dvije teritorije da prilikom stjecanja državnosti sami odlučuju hoće li biti robovlasničke ili ne, i to je uzrokovalo veliku borbu obje strane. Sa Sjevera i Juga su robovlasnici i abolicionisti (pristaše ukidanja ropstva) nahrupili u Kanzas ne bi li ga osvojili za svoju stranu. Pomamu oko Kanzasa uzrokovalo je i to što je od tog političkog pitanja ovisila budućnost drugih država dalje na zapadu, koje su još uvijek bile ustrojene kao teritorije, i koje bi dale prevlast jednoj ili drugoj struji u SAD.
Tijekom paklenog desetljeća pedesetih, politička podmetanja su sudbinu buduće države prebacivala čas na stranu sjevera a čas na stranu juga. U jednom trenutku je Kanzas imao dvije kompletne vlade i parlamenta, a svaki nije priznavao zakone koje je donijela on druga strana, dok su u zajedničkom parlamentu česta bila mlaćenja štapovima, a zastupnici su znali i potezati revolvere na predstavnike druge strane. Zbog političkog kaosa prijestolnica države morala je iz Lecomptona, gdje su pristaše ropstva donijele dokument o kanzaškoj državnosti koji Kongres nije ratificirao, biti premještena u Topeku. Abolicionisti su koristili Kanzas kao bitnu postaju na putu "underground railroada" ("podzemne pruge") kojom su odbjegli robovi organizirano krijumčareni s Juga na slobodni Sjever.
Borbe su buktale u Kanzasu, često prelazeći u otvoreni rat, uz izraženu surovost i bezobzirnost. Abolicionistički "Free Staters" i zagovornici robovlasništva "border ruffians" imali su gerilske odrede, koji su nakon izbijanja Građanskog rata postali paravojne jedinice u poluslužbenom "kanzaško-missourijskom graničnom ratu". No, rat nije dočekao najistaknutiji abolicionist John Brown, fanatik koji je htio izazvati oružanu pobunu protiv ropstva i uhićen je i obješen 1859. zbog napada na državni arsenal u Harper's Ferryju u Virginiji. Njegovi pristaše došli su do njega noć prije vješanja, ali je on odbio pobjeći iz zatvora, smatrajući nedostojnim da se u šezdesetoj godini kao odmetnik potuca po skrovištima, i radije je otišao na vješala da bi postao mučenik i simbol borbe protiv robovlasništva. Neki smatraju "bitku kod Black Jacka" 2. lipnja 1856. kad je Brown oružjem napao grupu robovlasnika, prvom bitkom Građanskog rata, koji je službeno izbio tek pet godina kasnije. U Black Jacku nije bilo žrtava, južnjaci su se mirno predali, ali već par mjeseci kasnije u Osawatomieju je u sukobu s južnjacima poginuo jedan od Brownovih sinova. Zaredali su masakri u Lawrenceu, istaknutom uporištu abolicionista, pa Pottawatomijeu, pa opet Lawrenceu… Brojne žrtve donijele su teritoriji mračni nadimak "krvareći Kanzas" po kojem je zapamćeno desetljeće prije službenog rata. Propovjednik i abolicionist Henry Ward Beecher (brat Harriet Beecher Stowe, autorice slavne knjige "Čiča Tomina koliba"), krijumčario je Sharpove puške za abolicioniste u sanducima obilježenim kao Sveto Pismo, te su iznimno precizne Sharps karabinke u Kanzasu dobile nadimak "Beecherove Biblije".
Konačno su abolicionisti u odsutnom trenutku stekli političku prednost i Kanzas je prije 150 godina u Uniju primljen kao slobodna država, s abolicionističkim ustavom koji je usvojen dvotrećinskom većinom, ali su nepuna tri mjeseca kasnije, 11. travnja, snage južnih država koje su proglasile odcjepljenje od Unije ispalile prve hice na tvrđavu Fort Sumter u luci Charlestona u Južnoj Karolini, čime je i službeno počeo rat. No, premda daleko od poprišta glavnih bitaka, Kanzas je i u ratu nastavio krvariti.
Nasljednici Johna Browna i kanzaških "jayhawkersa" u Građanskom ratu bile su postrojbe Jima Lanea, zloglasni sjevernjački konjanici "redlegsi" ("crvene noge", nadimak po tome što su nakon pljačke jedne južnjačke kožare svi nosili crvene kožne gamaše), protiv kojih su se borili još zloglasniji gerilci "bushwackeri" bivšeg učitelja Williama Quantrilla i njegovog doglavnika "Krvavog Billa" Andersona, među kojima su bili i kasnije slavni banditi, Jesse i Frank James i Cole Younger. Quantrillovi ljudi su 1863. napali i do temelja spalili Lawrence u Kansasu, ubivši više od dvjesto ljudi; taj napad bio je najgori čin domaćeg terorizma na tlu SAD sve do Oklahoma Cityja 1995.
Nakon predaje vođe južnjačke vojske Roberta E. Leeja (koji je 1859. zapovijedao saveznim postrojbama koje su uhitile Johna Browna) 1865. preživjeli južnjački gerilci nisu imali izbora i predali su se; zbog ekonomske represije pobjedničkog Sjevera, i napredovanja željeznica uz državno odobrenu otimačinu zemljišta, mnogi su ili postali banditi ili emigrirali na zapad. Kanzas je postao najbliža pruga do koje su teksaški stočari mogli dovesti svoja krda krava, i taj period povijesti zapamćen je po burnom nasilju u "kaubojskim gradovima" uz prugu, poput Abilenea, Ellswortha, Newtona, Wichite, Dodge Cityja, u kojima su nasilje pijanih kauboja, razularenih nakon napornog gonjenja, pokušavali obuzdati slavni šerifi: "Divlji Bill" Hickock, Wyatt Earp, Bat Masterson… Revolt zbog nasilja pijanih kauboja bio je toliko jak da je Kanzas 1881. bio prva država SAD koja je stavila alkohol van zakona, započevši proces koji je kasnije doveo do opće prohibicije. No, to je već druga povijesna tema, nakon "krvarećeg Kanzasa" čija nas je obljetnica potaknula da vam izložimo nekoliko činjenica o tom burnom i po mnogo čemu bitnom dijelu američke povijesti.
Kakvi su bili ljudi koje je oblikovao taj "krvareći Kanzas" može se vidjeti po životopisu Silasa S. Soulea (1838.-1865.), lika kojeg bi scenaristi čak i revizionističkih vesterna odbacili kao previše neuvjerljivog. Taj izdanak abolicionističke obitelji iz Mainea doselio se u Kanzas s obitelji u valu naseljavanja pedesetih, jahao je s jayhawkerima i oružjem se borio protiv ropstva. Učestvovao je u oslobađanju dr. Doya (drugi zdesna na slici uz ovaj tekst), i on je bio taj koji je večer prije vješanja došao Johnu Brownu u zatvor, nudeći mu pomoć u bjekstvu. Po izbijanju rata, Silas Soule dragovoljno se prijavio u Prvu postrojbu dragovoljaca Colorada, i u ratu došao do čina satnika. Nakon glavnih ratnih bitaka, našao se na zapadu. U zloglasnom koloradskom "masakru u Sand Creeku" 29. studenog 1864., satnik Soule odbio je izravnu naredbu svog zapovjednika, pukovnika Johna Chivingtona, da napadne indijance Čejene, i njegova četa nije učestvovala u tom zloglasnom masakru nenaoružanih, uglavnom staraca, žena i djece, koji su čak u znak mira istakli američku zastavu. Chivington, poznati mrzitelj indijanaca i pripadnik neslužbenog pokreta "Manifest Destiny" ("očita sudbina") čija je doktrina bila da bijelci trebaju osvojiti Ameriku a domoroce treba eliminirati svim sredstvima, optužio ga je za kukavičluk i dao uhititi. Međutim, Soule je svjedočio na vojnom sudu protiv Chivingtona, i riječi iz njegova svjedočenja bile su veliki podstrek da Kongres ne odobri planirano slanje velikih vojnih postrojbi u otvoreni rat s indijancima.
Kao i većina "zviždača", Soule nije doživio sretan kraj. Chivington je već prije suđenja dao ostavku na vojni položaj, i opća amnestija nakon Građanskog rata značila je da ne može biti osuđen za masakr. Jedan od Chivingtonovih pristaša, vojnik C. Squire, ubio je Soulea hicem u glavu, usred dana na ulici blizu Souleove kuće u Denveru. Jedan od Souleovih ljudi, poručnik James Cannon, ubojicu svog zapovjednika gonio je do Novog Meksika, uhvatio ga i doveo natrag. No, Squire je prije suđenja uspio pobjeći i izgubio mu se svaki trag, a Cannon je kasnije otrovan.
Tu mračnu priču o gerilcima Kanzasa i njihovim kasnijim sudbinama odabrali smo, umjesto neke domaće obljetnice, baš zbog one da "tko od povijesti ne uči, osuđen je da je ponovi". Gerilski odredi paravojski koji se bore za suprotstavljene, međusobno isključive političke i/ili nacionalne opcije, ne poštivajući nikakva ratna pravila i ugnjetavajući i pljačkajući civilno stanovništvo, osiromašeni veterani koji se nakon rata okreću pljačkama banaka, genocidni fanatici koji službene vojne operacije koriste za svoje neslužbene svrhe i pravdaju ih "višim ciljevima"… zvuči li vam to poznato?
