Na kraju, privatizacija u mnogim segmentima još nije gotova. Europska unija Hrvatsku je natjerala da privatizira i brodogradilišta. Prema zagovornicima privatizacije, bilo bi puno bolje za Hrvatsku da se pametnom politikom, osim prirodnih resursa i strateških poduzeća, sve polako privatiziralo. Privatnici bi, smatraju liberali, preuzeli poduzeća ili dijelove proizvodnje i tako rasteretili državu koja je stalno pokrivala gubitke. Prema mišljenju protivnika privatizacije na hrvatski način, trebalo je uvesti “narodni kapitalizam” ma što to značilo.
Franjo Gregurić: Privatizacija još nije gotova
– Privatizacija traje još danas, nije gotova. Još i danas razgovaramo o brodogradilištu 3. maj. Još nismo riješili brodogradilište Viktor Lenac, još nismo riješili pola hotela. Prema tome, to je proces koji traje dvadeset godina. Podijeljena su mišljenja o privatizaciji u hrvatskom društvu i bilo bi potrebno analizirati ukupni proces kao i posljedice za pojedine segmente gospodarstva i društva. Ocjena o pojedinim mjerama tijekom postupka privatizacije dala bi konačan odgovor o uzrocima i posljedicama primjene u bankarskom sektoru, industriji, poljoprivredi, gospodarstvu, trgovini i drugim područjima ekonomije...
Mate Babić: Privatizacija nas je koštala 380.000 radnih mjesta
– Model privatizacije definiran dosadašnjim zakonima o privatizaciji u RH pustio je s lanca moralnih ograničenja jedno od najvećih zala – pohlepu. Pohlepa je rodila korupciju. Korupcija je rodila pljačku državne imovine, propast poduzeća jer su društvena poduzeća “kupovali” pojedinci koji njima nisu znali upravljati... Iluzija je da će se totalnom privatizacijom društvenog vlasništva automatski prijeći u tržišnu privredu i postići maksimalno blagostanje stanovništva vrlo je skupo plaćena... Stvaranje “prikladne vlasničke strukture” svelo se na nastavak procesa posvemašnje privatizacije državnog vlasništva. Proces privatizacije nije, kako se očekivalo, rezultirao bitnijim povećanjem udjela privatnog sektora u ukupnim investicijama i otvaranju novih radnih mjesta. Taj je proces rezultirao velikim porastom nezaposlenosti (više od 380.000 prema izvješću Državne revizije), povećanjem udjela stranog vlasništva, posebno u bankarstvu gdje je ono veće od 90 posto, i velikim porastom raslojavanja hrvatskog društva s povećanjem udjela broja siromašnih.
Ivo Banac: Hrvatska privatizacija slična je ruskoj
– Kao liberal protivnik sam gotovo svakog oblika državnog vlasništva. Tranzicijska država morala je vratiti nacionaliziranu i otetu imovinu bivših vlasnika i rasprodati podržavljeno “javno vlasništvo” iz Kardeljeve gospodarske nedođije. No, pitanje je kako to napraviti, da to bude brzo i učinkovito, a da ujedno ne ugrozi krhki osjećaj odanosti novom demokratskom poretku ili stvori nove nepravde.
Od svih mogućih načina koji su se koristiti u ovom slučaju, a u postkomunističkim zemljama bilo ih je priličan broj, hrvatski je način bio jedan od gorih, uz bok onom što je u Rusiji stvorio oligarhijski sustav. Umjesto da se brzo stvori sustav vlasničkih prava, što jedino promiče nove investicije, proces privatizacije traje i danas (brodogradilišta). Umjesto da se bivše vlasnike, uključujući one čije fizičko vlasništvo više ne postoji, jer je uništeno ili na razne načine promijenjeno, što je moguće brže obešteti putem stvaranja posebnog fonda za nadoknadu u rukama birane nove birokracije, odane novom sustavu, te prethodnice posve reformiranog novog administrativnog sektora, velik broj bivših vlasnika do danas nije dobio odštetu, a sam proces povrata imovine knjiški je primjer korupcije u administraciji. Umjesto da se stvori osjećaj o vrijednosti privatnog vlasništva, državni stambeni fond prodan je iznimno brzo, i to ispod svake realne cijene. No, to nije omogućilo brzu i transparentnu privatizaciju državnog vlasništva u velikim tvrtkama i sustavima, štoviše, pod jednakim uvjetima svim kupcima, domaćim i stranim. Potkupljena javnost nije bila motivirana protiviti se prodaji državne imovine raznim režimskim miljenicima, koji su do privilegiranog vlasništva došli gotovo besplatno, često putem beskamatnih zajmova još uvijek neprivatiziranih banaka.
To je izvor krilatici o “kriminalnoj privatizaciji”, koja je kamen temeljac novih etatističko-kolektivističkih ideologija i protudemokratskih nasrtaja na privatno vlasništvo i tržišno gospodarstvo.
Darko Petričić: Magnum crimen
– Pretvorba i privatizacija koja je provedena u procesu hrvatske političke i ekonomske tranzicije, bez svake sumnje, bila je demonstracija organiziranog kriminala u koji su bile uključene državne institucije i pojedinci koji su taj kriminal provodili. U taj organizirani kriminal bila je uključena Vlada RH, Ministarstvo privatizacije, HFP, Državno odvjetništvo, trgovački sudovi, financijska policija, revizorske tvrtke, banke te direktori i menadžment poduzeća.
To je bila najveća pljačka hrvatske države i građana u povijesti koja je prošla bez adekvatnih sankcija za počinitelje, a prave posljedice najbolje su vidljive danas u obliku kompletne gospodarske i socijalne devastacije.
Najodgovornije osobe za kriminalnu pretvorbu i privatizaciju u svakom su slučaju čelni ljudi koji iz Hrvatskog fonda za privatizaciju i Agencije za restrukturiranje i razvoj koji su taj proces provodili prema nalogu iz Vlade ili Ureda predsjednika Republike, ali i prema osobnoj volji. Listu najodgovornijih mogli bismo započeti s predsjednicima Vlade Josipom Manolićem i Franjom Gregurićem u čijoj je nadležnosti bila pretvorba u najranijoj fazi, a slijede Nikica Valentić, Borislav Škegro, Ivan Penić, Zlatko Mateša, Milan Kovač, Nadan Vidošević, Marija Turudić... Posredno smatram za odgovorne osobe i Jakšu Barbića, po čijem je zakonu i pretvorba provođena, te Šimu Krasić zbog nepotpune revizije pretvorbe.
Borislav Škegro: Privatizacija je spasila Hrvatsku
– Privatizacija u Republici Hrvatskoj, kako je provedena u razdoblju 1991-2007. godine, dala je bitno pozitivan i presudan doprinos dugoročnom gospodarskom i društvenom razvitku. Provođena većim dijelom u nezamislivo nepovoljnom okruženju ratnih razaranja, enormnog fiskalnog napora za potrebe rata, nesigurnosti u pogledu međunarodno-pravnog raspleta raspada SFRJ, raspada tradicionalnih tržišta, nepostojanja institucija, mehanizama i pravnog okvira suvremenog tržišnog gospodarstva, sa snažno prisutnom naslijeđenom sviješću tipa “radnička klasa je sve ovo stvorila”, i dodatnim povećanim stupnjem solidarnosti s ratnim stradalnicima, nemajući u najvećem broju slučajeva opciju odgađanja do povoljnijih vremena, i suočena s gotovo 3000 pravnih subjekata kao predmeta, privatizacija je u Hrvatskoj provedena zadivljujuće uspješno i učinkovito. Ova ocjena stoji još i više kada je s izvjesne povijesne distance uspoređujemo s privatizacijom u drugim državama, koja se odvijala u daleko povoljnijim okolnostima i uz stostruko veću zainteresiranost stranog kapitala tijekom 90-ih godina. “Da se razumijemo. Ni hrvatska privatizacija nije bila samo cvijeće. Bilo je tu i muljaža i prijevara i krivotvorenja i puno drugih nezakonitosti, no ni više ni manje od bilo koje druge transakcije u kojoj se s jedne strane nalazi država! Ništa više nego kod naplate poreza, javnih nabava, isplata subvencija, zapošljavanja u državnim firmama, itd. Ni za jedan milimetar, ni za jednu lipu! A privatizacija je, eto, ispala crna ovca, mrlja u hrvatskoj novijoj povijesti. I dok je još razumljivo da se pravno ne sankcionira proces koji je prethodio društvenom vlasništvu – deprivatizaciju, stvarnu otimačinu, zvala se ona konfiskacija, nacionalizacija ili eksproprijacija, potpuno je nejasno zašto se do danas zaboravlja običnim rječnikom objasniti bit tog kriminalnog procesa. Kojemu su često sastavni dio bile i fizičke likvidacije privatnih vlasnika. Umjesto toga u fokusu je “kriminalna privatizacija devedesetih. Tužno”!
Andrija Hebrang: Mnogi se nisu snalazili
– U poduzećima koja su privatizirali ljudi koji su to znali voditi spašen je određen broj radnih mjesta. Pogledajte Todorića, Luku Rajića i druge. Sad, definitivno, vidimo da za probleme u gospodarstvu nije bila kriva pretvorba i privatizacija, nego gubitak jugoslavenskog i klirinškog tržišta. Imali smo inflaciju, prelazili smo na tržišno gospodarstvo, a mnogi se nisu snalazili u tome, nisu znali.
Stipe Hrkać: Trebalo je sve podijeliti pravim gazdama
– Moje mišljenje o privatizaciji razlikuje se od većine mišljenja u Hrvatskoj. Puno bolje bismo prošli da smo sve u startu podijelili, da uopće nismo gledali prihode od toga. Dugoročno bi za nas to bilo kvalitetnije. Bitno je da neko vlasništvo što prije dođe u ruke pravog gazde. Pravi gazda to još i plati, što je bonus. Mislim da je veća šteta naplatiti nešto od lošeg gazde nego dati besplatno pravom gazdi... Bitno je da se radi, primaju plaće, da se plaćaju doprinosi, a tko je vlasnik firme, Hrvat ili Španjolac, sasvim je svejedno. Ja bih radije da je Hrvat, ali ako poduzeće radi veći promet sa Španjolcem, ja sam za njega. Nijedna privatizacija, generalno, ni u jednoj državi nije završila dobro. Škegro je jednom rekao: Žalibože državu koja ima privatizaciju.
>>Država kuponima kupuje branitelje i ratne stradalnike
>>Todorićev uspon: Posao ne pokrećeš svojim novcem
