Luka Mišetić, američki odvjetnik Ante Gotovine, ponovno je u staroj domovini. Stigao je uoči obljetnice Oluje, operacije koja je dugogodišnjim sudskim procesom toliko i povezala branitelja i njegova klijenta. Otkriva postupno neke detalje iz doba kada su državne vlasti RH bile narogušene na obrane generala. Govori kada je bilo najteže, o razdoblju depresije i ulozi Dunje Gotovine, te o aktualnoj situaciji oko suca Theodora Merona.
Kakav je imidž, kada govorimo o međunarodnom pravosuđu, imala Oluja kada ste preuzeli slučaj, još kada je Gotovina bio nedostupan Haagu?
Početkom dvijetisućitih vodile su se žestoke rasprave o karakteru operacije Oluja. Premda je većina "običnih" građana bila uz Gotovinu, među političkim i medijskim elitama u RH postojala je podjela pa je dio smatrao da je Oluja predstavljala operaciju etničkog čišćenja te da je država namjerno dopustila činjenje zločina nakon Oluje jer je to bila državna politika. Drugi dio političkih i medijskih elita tvrdio je, naprotiv, da je Oluja bila čista, oslobodilačka operacija i da nije istina da je bila zločinački pothvat. Hrvatsko je društvo tako bilo žestoko podijeljeno, a na državnoj televiziji objavljivani su filmovi poput "Oluje nad krajinom". U međunarodnoj zajednici tada je postupno prevladalo mišljenje da je Olujom izvedeno etničko čišćenje, a to je proizlazilo iz činjenice da je haaško tužiteljstvo podnijelo takve optužnice pa se, dakle, ipak radi o zločinu. Rekao bih sada s vremenske distancije od desetak i više godina da je cilj bio izjednačiti uloge hrvatskog i srbijanskog vodstva u ratovima devedesetih.
Kako se pristup Oluji mijenjao kroz to vrijeme? Što je obrana od početka tvrdila, a kakav je bio stav tužiteljstva? Tijekom suđenja vidjeli smo da i oni ističu kako ne dovode u pitanje legalnost akcije. Je li baš bilo tako?
Tužiteljstvo je pokušalo ići s tezom da se optužnicama ne kriminalizira Oluja, nego pojedinci, no to je bila apsurdna tvrdnja. Dakle, ako su krivi "samo" predsjednik RH, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, svi vojni zapovjednici u čitavom hijerarhijskom lancu, ministri u Vladi – to valjda jasno govori da je cijela država bila uključena u kriminalni plan etničkog čišćenja Srba pa se to snažno reflektira i na legalnost akcije.
Možda je vrijeme da se podsjetimo kakvih je sve problema imala obrana pri prikupljanju dokumenata koji su arhivirani u Hrvatskoj. Je li i tužiteljska strana imala takvih problema?
U odnosima s hrvatskim vladama i uredom predsjednika RH obrane su prošle i uspone i padove. Sigurno je da je na početku procesa tužiteljstvo imalo prednost nad obranom s obzirom na to da je istražiteljima iz Haaga država potpuno otvorila svoje arhive i to bez ikakva nadzora. Sjećam se da je tada glasnogovornica Tribunala rekla da hrvatske vlasti tako srdačno surađuju, da je sud dobio dokumente koje nikada nije ni tražio!? Nama iz obrane, naprotiv, tada je bio blokiran pristup državnim arhivima, a vrijeme je to prije i za vrijeme održavanja tzv. akcijskog plana. No nakon uhićenja Gotovine i kada su počele pripreme za suđenje, hrvatski državni organi počeli su dostavljati dokumente koje smo tražili. Ja se ne žalim, dobili smo na kraju potrebne dokumente, ali je činjenica da je tužiteljstvo imalo 24-satni pristup državnim arhivima. RH je čak osnovala radnu skupinu koja je bila stalno na usluzi tužiteljima, sjetimo se samo situacije vezane za potragu za tzv. topničkim dnevnicima. Hrvatski istražitelji bili su upregnuti za interese tužiteljstva iz Haaga. Da apsurd bude i veći, iz međunarodne zajednice i dalje su stizale optužbe da RH ne surađuje dovoljno s Haagom...
Obrane su dolazile u kontakt i s hrvatskim vlastima. Jesu li željeli pomagati ili?
Ne bih još o konkretnim imenima, detaljima i situacijama s vrhom RH. Tijekom suđenja obrane su dobile logističku potporu vlada RH bez koje, po mom uvjerenju, na kraju ne bismo mogli postići onakav uspjeh u predmetu. Ta je suradnja rezultirala zadovoljstvom i za obrane i za Hrvatsku.
Kada je bilo najteže, je li obrana, je li i Gotovina upadao u neko razdoblje depresije i beznađa i što vam je vraćalo optimizam?
Jasno, najteže nam je bilo nakon prvostupanjske presude. Možete zamisliti kako je kada si svjestan kolika je nepravda učinjena generalu Gotovini i Markaču. Imaš dojam da je ta presuda bila unaprijed napisana. Bili smo nekoliko tjedana u depresiji. No imali smo i dalje potporu generala Gotovine i, vrlo važno, supruge Dunje koja je u tim trenucima bila čvrsta i rezolutna, odlična, optimistična... od nje smo tada dobili "vjetar u leđa". Kada smo detaljno proučili presudu i shvatili da sve ovisi o pitanju "pravila o 200 m", pa kada smo dobili upit žalbenog vijeća Tribunala, u kojemu je stajala i pretpostavka da nije bilo ilegalnog granatiranja, shvatili smo da imamo velik razlog za optimizam. Šest mjeseci poslije generali su bili oslobođeni.
Ovih dana opet ćemo proslaviti obljetnicu oslobađanja Knina. Bismo li mogli nastaviti slaviti Oluju da je potvrđena presuda suca Orija?
Vrlo teško. Imali bismo međunarodnu presudu da je rezultat Oluje etničko čišćenje i zajednički zločinački pothvat (ZZP) državnog vrha Hrvatske. Danas smatram da su određeni krugovi željeli takvo kriminalno izjednačavanje krivnje između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Na temelju presude o Srebrenici neke europske države već su promijenile zakone i kod njih je kazneno djelo nijekati genocid u Srebrenici. To dokazuje koliko mnogo neke države EU drže do važnosti Haaga i teško da bi RH dugoročno mogla slaviti operaciju Oluja da je ostala prvostupanjska presuda generalima i da je krivnja između RH i Srbije – izjednačena.
Kako tumačite da su se u procesu dogodile dvije tako suprotstavljene presude? Je li to bitka dviju koncepcija na Tribunalu jer osuditi čovjeka najprije na 23 godine, a onda ga potpuno osloboditi, drastična je razlika?
Drastična razlika jest, ali iz pravne perspektive nema tu ništa čudnoga. Jer prvo je pitanje sucima uvijek – je li kriv ili nije. Ako jest, za etničko čišćenje ta kazna ne bi bila pretjerana. No, ako se shvati da optuženici nisu krivi, bit će, naravno, oslobođeni bez obzira na to kolika im je kazna bila prethodno izrečena. Ovdje se opet pokazalo da je problem u sucu Alphonsu Orieju, kojemu je od početka dvijetisućitih svaka prvostupanjska presuda potpuno ili barem djelomično poništena!? Dakle, nije donosio sudačke zaključke temeljem dokaza i zakona. Nažalost.
Svjedoci smo pritisaka na suca Theodora Merona nakon što je oslobodio hrvatske generale, ali i neke srpske. Kako tumačite napade i zahtjeve da ga se makne s dužnosti predsjednika Tribunala?
Riječ je o ljudima koji nastoje ispolitizirati rad Tribunala, a ne mogu osporavati činjenične zaključke koje je donijelo žalbeno vijeće. Iznose tračeve za koje nitko nije iznio nijedan dokaz. Mislim da su suci koji su bili u žalbenom vijeću generalima hrabri jer su vjerojatno znali da će biti izloženi linču. I svejedno su donijeli pravednu presudu.
U tekstu na svom blogu navodite da je na djelu "zajednički zločinački pothvat" protiv Merona. Koji su argumenti za tu tezu?
Zbog niza oslobađajućih presuda u Haagu u posljednjih 10 mjeseci određeni politički, medijski i NGO krugovi žele suce Haaškog tribunala "dovesti u red" na način da discipliniraju Merona kao predsjednika suda iako je on samo jedan sudac koji nije uopće sudjelovao u nekima od tih oslobađajućih presuda. Tako ti krugovi žele ponovno ispolitizirati rad Haaškog tribunala jer žele da suci sude po njihovoj političkoj volji, a ne po zakonu.
Kakav će biti rasplet situacije oko Merona? Što Gotovinina obrana očekuje od 16. studenog 2013.?
Ne mogu znati rasplet, suci Tribunala sami će izabrati predsjednika. Što se tiče 16. studenog, ne vjerujem da će doći do zahtjeva za reviziju presude jer ne vidim mogućnost da postoji bilo kakav dokaz koji bi zadovoljio standard za njegovo podnošenje.
Možete li sada zaključiti kako je Hrvatska prošla u Haagu?
Haag je presudio u predmetu Milanu Martiću da je u Hrvatskoj bila agresija u kojoj je srpsko vodstvo koristilo politiku etničkog čišćenja za ostvarivanje "Velike Srbije." Iz našeg predmeta proizlazi da je Hrvatska vodila obrambeni rat u kojem su počinjeni pojedinačni zločini, ali hrvatsko vodstvo nije vodilo zločinačku politiku prema srpskoj manjini. Hrvatska treba biti zadovoljna. Drugo je pitanje rat u BiH, postoji slučaj šestorke i drugi slučajevi Hrvata iz BiH u kojima je RH proglašena agresorom, a politički i vojni vrh RH da je poduzeo ZZP. I tu Hrvatska ima velik razlog za nezadovoljstvo jer, kako sada stvari stoje, Tribunal nije donio nijednu presudu da je vrh Srbije umiješan u zločine u BiH, ali jest prvostupanjsku da je umiješan vrh RH. Hrvatska sigurno ne može prihvatiti takav standard.
