Svaki građanin Europske unije ima pravo raditi pod jednakim uvjetima u bilo kojoj zemlji Unije kao i stanovnik te zemlje, pod jednakim uvjetima i bez potrebe traženja radne dozvole. Nikakve restrikcije, kvantitativne ili diskriminatorne, ne smiju se primjenjivati pri zapošljavanju osoba različitih nacionalnosti u drugim EU državama.
Iznimke se odnose na poznavanje jezika: od kandidata za posao iz bilo koje zemlje EU može se tražiti da pokažu znanje jezika potrebnog za posao, no stupanj znanja stranog jezika mora biti realan i nužan za posao. Poslodavci ne smiju tražiti samo određene uvjete kao dokaz.
Druga su iznimka nove zemlje EU: tijekom tranzicijskog razdoblja, pristup zapošljavanju može se ograničiti za radnike iz novih zemalja članica EU. Takozvani tranzicijski aranžmani u starim državama članicama odvijaju se prema shemi "2+3+2". Primjena ograničenja pristupa tržištu rada ukupno može biti najviše sedam godina. Stare zemlje članice ograničenje uvode najprije na dvije godine da bi zaštitile svoje tržište rada, a mogu ga produljiti za još tri godine. Nakon tog perioda ograničenje se može još jednom produžiti za još dvije godine.
Ograničenja se mogu odnositi na radne dozvole i na pristup socijalnim beneficijama. Kod zadnjeg proširenja EU stare su zemlje članice primjenjivale četiri različita modela ograničenja pristupa tržištu rada:
a) postojeće sustave radnih dozvola zadržala je Njemačka, Španjolska, Francuska, Grčka, Belgija, Luksemburg i Finska,
b) u Danskoj su radne dozvole mogli dobiti samo stalno zaposleni na puno radno vrijeme dok su Austrija, Italija, Portugal i Nizozemska kombinirale kvote sa svojim sustavima radnih dozvola,
c) Velika Britanija, Irska i Švedska otvorile su svoja tržišta rada radnicima osam novih zemalja članica od 1. svibnja 2004., ali s ograničenim pristupom beneficijama socijalne skrbi u Irskoj i Velikoj Britaniji,
d) EU pravila slobode kretanja radnika i načelo jednakih mogućnosti u potpunosti je primijenila jedino Švedska. Za radnu snagu iz Bugarske i Rumunjske druga faza od tri godine ograničenja pristupu tržišta rada ističe 31. prosinca ove godine. Ograničenje će se nastaviti primjenjivati u slučaju da zemlja izvijesti Komisiju o ozbiljnom narušavanju na tržištu.
Očekuje se da će Austrija i Njemačka nastaviti tražiti radne dozvole za Bugare i Rumunje, ali Njemačka je ublažila ograničenja za radnike s diplomom. Belgija je uvela brzu proceduru za dobivanje radne dozvole – rok od 5 dana – za poslove u profesijama kojih manjka. Italija ne zahtijeva radne dozvole za zapošljavanje u poljoprivredi, hotelima i turizmu, domaćoj radinosti, njegovateljstvu, građevinarstvu, inženjerstvu, rukovodećim, sezonskim poslovima i poslovima koji zahtijevaju visoke kvalifikacije. Španjolska je već dobila dozvolu Europske komisije za primjenu ograničenja.
Što se novih država članica tiče, Mađarska, Poljska i Slovenija primjenjivale su opciju recipročnih mjera, tj. tražile su radne dozvole za državljane onih zemalja EU koje su uvele ograničenja.
Slovenija je nakon 1. svibnja 2006. prestala primjenjivati recipročne mjere. Kada osoba neke zemlje članice EU radi u nekoj drugom zemlji članici, mora je se tretirati jednako kao i kolege koji su državljani te zemlje članice, uzimajući u obzir radne uvjete i pristup obrazovanju. Pod istim uvjetima moraju se primjenjivati i novčane naknade za nezaposlene te porezne olakšice. Radnici koji rade u jednoj zemlji, a žive u drugoj moraju uživati iste koristi kao i radnici te druge zemlje.
Usporedimo li Bugarsku i Rumunjsku koje zajedno imaju 30 milijuna stanovnika i stopu nezaposlenosti u prosjeku od oko 10% i Hrvatsku s jedva 4,3 milijuna stanovnika i stopu nezaposlenosti od gotovo 14% (prema anketi radne snage) ili 300.000 nezaposlenih osoba, za očekivati je da se mjere primijenjene na Bugarsku i Rumunjsku neće primijeniti na Hrvatsku s njezinim ulaskom u Europsku uniju.
Kaj danas o tome govore u Mađarskoj? Novinari, probudite se. U Mađarskoj 100 000 ljudi na ulici, a vi spavate.