Politika i novac čine čuda. Pa mogu spojiti nemoguće – Slavka Linića i Ivu Sanadera. Poveznicom se pokazao zajednički prijatelj, Robert Ježić, još uvijek većinski vlasnik grupacije Dioki. Njegovo prijateljstvo sa Sanaderom okončano je, a čini se da bi moglo puknuti i ono s Linićem. Narednih desetak dana presudni su za sudbinu ostataka nekad moćne hrvatske petrokemijske industrije, zagrebačkog Diokija i tvrtke-kćeri Dine u Omišlju na Krku.
Još čuvaju kemikalije
Istječe rok za predstečajne nagodbe, a oko 800 preostalih i već potpuno izbezumljenih zaposlenika razmišljaju samo o jednoj stvari – kako se osvetiti političarima, financijašima i poduzetnicima u slučaju da ne dobiju zaostale plaće i/ili otpremnine. Oni na Krku opet spominju opasnu činjenicu da u tamošnjim rezervoarima i dalje stoji oko 900 tona otrovnih i eksplozivnih kemikalija, a da sigurnost ovisi samo o njihovoj dobroj volji da ih nadziru, unatoč tome što im firma duguje osam plaća. Diokijevci iz Zagreba, koji su prije desetak mjeseci zauzeli pogone na Žitnjaku, te počeli štrajk glađu, opet najavljuju “zadnje” industrijske akcije. U nešto više od godinu i pol otkako su potpuno pogašeni pogoni, u Omišlju se ubio jedan zaposlenik, kolege kažu zbog situacije u obitelji nastale kada su izgubili prihode, a iz zagrebačke centrale Diokija javljaju da su i oni ostali bez dvojice kolega, jednom nije izdržalo srce, a drugi je umro uslijed perforacije želuca. Na taj crni konto Diokijevci stavljaju i svog nekadašnjeg direktora (Zdenka Beloševića), koji se, prema nalazima obdukcije, ubio u Rijeci, iz pištolja, u ožujku 2010.
– Raspadamo se, na izmaku smo snaga, željeli bismo, no kako da više ikome vjerujemo – govore zaposlenici uoči zadnjih, odlučujućih dana.
A još samo prije nekoliko godina Dioki i Dina bili su među pet najvećih hrvatskih izvoznika. Kao zlatne koke koje su nosile stotine milijuna eura godišnje, zainteresirale su i dotadašnjeg poslovnog partnera, Hrvata koji je putem svoje švicarske tvrtke plasirao proizvode iz Zagreba i Krka u svijet. Bio je to Ježić, koji, naposljetku, 2004. kupuje i preuzima Dioki. Diokijevci kažu da mu je, premda tada više nije bio na vlasti, pomogao Slavko Linić, koji je preuzimanje pripremio dok je još bio visokopozicionirani član vlade Ivice Račana. Linić je ionako bio nezaobilazan kada su bile u pitanju poslovne transakcije na “njegovom” riječko-kvarnerskom području. Bez obzira na Linića, Ježić se brzo prilagođava i povezuje i s novom vladom, odnosno Sanaderom. Diokijevci tada prate “blisko prijateljstvo” gazde i premijera. Kao što su poslije pratili kako to prijateljstvo završava pred očima cijele nacije, kako Ježić postaje pokajnik i jedan od glavnih svjedoka na suđenju Sanaderu.
Odlazak Sanadera s vlasti, koji se poklopio i s globalnom krizom, potpuno je uzdrmao poslovanje Diokija. Tvrtka je naglo prekinula plaćanja HEP-u (struje), INA-i (plina i etana), i ostalim dobavljačima. Plaće je Ježić davao iz povrata PDV-a, da bi na kraju i taj izvor presušio. Rješenja za Dioki Ježić je tražio, pred izbore, no neuspješno. Tako je Dioki bio prva velika socijalna bomba koja je dočekala novu, kukuriku vladu. Diokijevci, kao prvi prosvjednici, 31. siječnja 2012. traže pomoć i uključuju se tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić i ministar rada Mirando Mrsić. Čačić daje svoje prvo obećanje koje nikada neće ostvariti.
– Rekli smo im, pa vi ste sami stavili u svoj Plan 21 nas, da računate na “organsku petrokemiju” koja RH donosi 700 milijuna eura godišnjeg izvoza... e vidite, 300 milijuna je donosio Dioki, sjeća se Zdravko Rumenović, glavni sindikalac Diokija, dok objašnjava kako su vjerovali da će Čačić i Linić energično završiti problem.
Novi je prosvjed zaposlenika, međutim, uslijedio u ožujku i tada Diokijevcima Čačić ponovno obećava da će njihov problem riješiti do kraja svibnja. Opet ništa, Čačić odlazi i u prvi plan stupa Linić. U priču uvodi, uz puno hvale, turski Caliskan, kojega zanima samo Omišalj, ne i pogoni na Žitnjaku. Zaposlenici tijekom ljeta uistinu dobivaju po pet plaća, no ubrzo se pokazalo da je Caliskan, čini se, poslužio tek kao manevar za dobivanje vremena. Linić donosi novi zakon o predstečajnoj nagodbi, na opće čuđenje Ježić i dalje ostaje u igri, premda je uoči dolaska Turaka potpisano da se Ježić odriče vlasništva u Diokiju i prepušta ga vjerovnicima.
Spasitelj Čermak?
Od tada, nagomilao se novi dug zaposlenicima od osam neisplaćenih plaća za 350 zaposlenika na Krku, te šest plaća za 420 radnika u Zagrebu. Od Nove godine 2013. u Zagrebu ostaje samo 120 radnika, a 300 završava na burzi. Dio je to programa restrukturiranja u kojemu bi spasitelj trebao biti Crodux Ivana Čermaka. Koji planira aktivirati otprilike trećinu pogona na Žitnjaku, no u skoroj budućnosti investirati i u izgradnju termoelektrane na plin i tzv. kogeneracije. U međuvremenu se, nakon što je Linić izbacio Caliskan iz igre (Diokijevci tvrde da iza “Turaka” ionako stoji Ježić), počelo razgovarati s Croduxom i oko preuzimanju Dine. Temelj za kakav-takav happy end ove političko-poduzetničke trakavice je zemljište Ćuf od 300.000 četvornih metara u Omišlju, putem kojega će se namiriti vjerovnici, ali i zaposlenici. Zemljište je procijenjeno isprva na 46 milijuna eura (tu će se graditi LNG terminal), dok nova procjena spušta tu cijenu na oko 23 milijuna eura.
Rješavanje ovog zamršenog klupka zorno pokazuje izostanak brige i odgovornosti, uz potpuni nedostatak socijalne osjetljivosti upletenih igrača. Problem zaposlenika Diokija i Dine pokrilo bi oko 11 milijuna eura, što nije mnogo, s obzirom da cijela ova dramatika oko Diokija stoji puno, puno više.
>>Fina deblokadom računa tvrtke Dioki zaustavila ovrhu
>>Čermak spašava 110 radnika i dio pogona na Žitnjaku
>>Radnicima Diokija i Dine konačno krenula isplata zaostalih plaća
kaže milanović:"mi smo pošteni!"?????? pa ga se uhvati u sukobu interesa, osim što je lijena tabula rasa onaj linić...nema ništa, a cijeli život očite štete u korist drugih radi bajić? ekspert krivosuđa i pokrivanja lopova od procesuiranja ali ipak, zajedničkički nazivnik=paraziti novčanog krvotoka