Svako razdoblje ima svoje nelogičnosti i apsurde, ali kroz sva razdoblja jedan se apsurd uvijek ponavljao, pa se, eto, ponavlja i danas, a to je da žene, kako god okrenuli i koliko god napredno bilo doba koje se promatra, uvijek nekako završe kao – drugotne. Živimo u vremenu u kojemu se, s jedne strane, tehnologija razvija nevjerojatnom brzinom i mijenja svijet na nezamislive načine, a istodobno se, s druge strane, vode rasprave o tome gdje je ženi mjesto, kako se treba ponašati, odjenuti ili našminkati, što je njezin posao, zbog čega žena uopće postoji… Iako statistika govori da bi trebalo biti drukčije, jer žena je u stanovništvu više i u prosjeku su obrazovanije od muškaraca, stvarnost to opovrgava. Kad je riječ o položaju žene u hrvatskom društvu, statistika nije preslika života. Primjerice, posljednji popis stanovništva koji je proveo Državni zavod za statistiku pokazao je da u Hrvatskoj danas ima više mladih žena s diplomom nego onih bez nje. Štoviše, prvi put u povijesti zabilježeno je da u svakoj dobnoj skupini visokoobrazovane žene čine većinu! U dobnoj skupini od 25 do 34 godine visoko obrazovanje ima čak 51 posto žena, a u Zagrebu visokoobrazovane mlade žene čine čak 65 posto! Istodobno, u istoj dobnoj skupini visoko obrazovanje ima samo 32,8 posto muškaraca. No, to što statistika već dugo bilježi, a popis stanovništva dao je samo još jednu potvrdu, nije se preslikalo u život.
Žene su i dalje rijetko na odlučujućim upravljačkim položajima u velikim kompanijama. Društvo (i politika) ih ne ohrabruje ni da se javljaju na natječaje, pa se, recimo, pri popunjavanju vodećih pozicija u velikim državnim poduzećima u pravilu biraju muškarci. Žene u tom krugu ne postoje. Ne javljaju se jer znaju da su u tim muškim i stranačkim igrama ionako tek ukras pokraj terena. Nema ih razmjerno svom udjelu u biračkom tijelu i stanovništvu ni u politici, jer političke stranke radije plaćaju kazne nego da daju zakonom propisani dio kolača ženama. Pri formiranju Vladina kabineta ženama se daju tzv. mekši, "ženski" resori poput socijale, kulture… Za isti posao žene bivaju manje plaćene. Teže se zapošljavaju jer su "pod sumnjom" da će zatrudnjeti i postati majke… I dalje se, iz godine u godinu, od istraživanja do istraživanja, od izvješća do izvješća, potvrđuje zapažanje Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova da su dob i majčinstvo dvije najveće prepreke ženama na tržištu rada, ali i u procesima napredovanja u struci, jer, kako slikovito svake godine ističe pravobraniteljica Višnja Ljubičić: "Ili su premlade ili su prestare, ili je problem što imaju djecu ili je sumnjivo što je nemaju jer će ih možda imati ako se zaposle…"
VEZANI ČLANCI
U takvim okolnostima, samo kad bi sve žene nosile ružičaste (!) naočale, možda bi neke i nasjele na bajku da živimo u svijetu koji je konačno skrojen i po mjeri žene. Svijetu koji ženi otvara nebrojene mogućnosti i prilike, a pritom uklanja patrijarhalne prepreke za njihovo ostvarenje. Svijetu koji uvažava specifičnosti i potrebe žene, ne preispituje je i ne mjeri po tome što je žena, nego postavlja okvir u kojemu ženski potencijal postaje priznata i golema pokretačka snaga ne samo njezine zajednice, nego moderne civilizacije u cjelini. No, nema tako ružičastih naočala da žene ne bi vidjele da je raskorak između deklarativnih očitovanja i stvarnosti dubok poput ponora. Pitanje je samo što su spremne poduzeti… Kad se radi o pravima i položaju žena u društvu, krećemo se u ritmu dva koraka naprijed, jedan natrag. Ponekad se, štoviše, taj ritam promijeni, pa se stvarnost kreće jedan korak naprijed, dva koraka natrag, jer ženska su prava područje na koje je najlakše udariti. Sva prava za koja su se tijekom nekoliko stoljeća žene izborile, a predvodnice tih borbi platile za to visoku cijenu, danas se mogu naći (i nalaze se!) na udaru. Sve, ali baš sve može u nekom političkom kontekstu biti otvoreno – od pitanja pobačaja odnosno prava na izbor i raspolaganja svojim tijelom do prava na obrazovanje, zapošljavanje, adekvatnu zdravstvenu zaštitu, socijalnu zaštitu, sudjelovanje u političkim procesima…
Tko misli da je to pretjerivanje, neka pogleda događanja u vezi prava na izbor u Poljskoj i SAD-u ili javne molitve muškaraca na hrvatskim trgovima za to da se žene osvijeste i shvate da im je mjesto u kući i da su muževi i djeca njihova glavna briga… Pogledamo li prostor javne komunikacije lako je uočiti da se o ženama intenzivno govori najčešće u kontekstu primjera nasilja koje ostavlja bez riječi. Svatko normalan ostat će osupnut tragedijom žene (i djece) koju je suprug ili partner nasmrt pretukao, ali će većina olako prijeći preko podatka da je Hrvatska treća u Europi po stopi ubojstava žena na broj stanovnika. Pet godina nakon pristupanja Hrvatske Istanbulskoj konvenciji ništa se bitno nije promijenilo. Sustav zaštite žena i obitelji od nasilja nije učinkovitiji, a kazne za zlostavljanje i u konačnici ubojstvo žene u prosjeku se vrte od tri do šest godina iza rešetaka! Eto, toliko vrijedi život žene u Hrvatskoj – od tri do šest godina, s mogućnošću ranijeg uvjetnog otpusta.
Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić ističe da je primjetno približavanje Hrvatske zemljama u kojima je gotovo normalno da se žene mlate i na kraju ubiju, klasičnim mačističkim zemljama u kojima su muškarci, kako je rekao, kao nekakvi bogovi u kući te da se ta regresivna faza može suzbiti represivnim mjerama, odnosno povećanjem kazni koje sudovi određuju za nasilje i ubojstvo… Odnos pravosuđa prema nasilju je pretolerantan, rekao je Dobronić. Prisutni problemi na području ljudskih prava žena, pak, pokazuju da je tolerancija diskriminacije, a time i nasilja, karakteristika društva koje radije šuti nego da se masovno pobuni. Danas je ženama nominalno dostupno sve što i muškarcima, formalno su potpuno ravnopravne s muškarcima, no u stvarnosti je naše društvo još puno predrasuda i u njemu su još uvijek itekako vidljive podjele na muška i ženska područja.
"Odgovor na pitanje zašto se urušavanje tako lako događa upravo na području prava žena nije jednoznačan. Valja biti svjestan činjenice da su žene izborile svoja prava u posljednjih 50 do 200 godina, što je u povijesnom kontinuumu vrlo kratko razdoblje. U tom vremenu, pak, i dalje su prisutni dugovječni stereotipi o rodnim ulogama i čvrsti su temelji na kojima počiva diskriminacija, zbog čega su prava koja su žene izborile još uvijek krhka i lako se nađu na udaru. No, regresija je vidljiva kad god se govori o pravima marginaliziranih i ranjivih skupina koje nisu na poziciji moći, bila riječ o ženama, migrantima, LGBTIQ osobama, radničkim pravima, pravima socijalno ugroženih ili starijih osoba…
Ništa manje važno, jačaju ultrakonzervativni pokreti kojima su za sve krivi feminizam i gay propaganda. Te struje ne vide problem u hijerarhizaciji moći kojom upravljaju društvene skupine koje doživljavaju i tretiraju druge kao druge odnosno drugotne, na njima parazitiraju i ostvaruju se, koje instrumentaliziraju strah od neizvjesnosti i u tom kontekstu definiraju žensku emancipaciju kao izvor nesigurnosti. Prosječnim čovjekom, sa slabim razumijevanjem ženskih prava, ali i prava drugih slabijih društvenih skupina, lako je manipulirati…", ističe poznata teologinja, feministica i aktivistica Lana Bobić, dodajući da se samo društvo u kojemu se neprestano smanjuje socijalna nepravda i čiji članovi mogu ravnopravno pridonositi njegovu razvoju može uspješno razvijati.
"No, preduvjet za to je da poluge moći ne budu u rukama nekolicine", kaže.
Brzina kojom se može dosegnuti rodna ravnopravnost ne ostavlja mnogo prostora za optimizam. Ujedinjeni narodi, naime, procjenjuju da će za to trebati više od 100 godina. Još su dramatičnije procjene koje se tiču ekonomske ravnopravnosti, za što će, ističe naša sugovornica, prema procjeni Svjetskog ekonomskog foruma, trebati 132 godine, a prema izvješću UN-a, čak 286 godina!
VEZANI ČLANCI
"Problem je što se te stvari često stave u košaru tzv. ženskih pitanja, a neravnopravnosti o kojima govorimo nisu nikakva ženska tema, nije to neka privatna ženska priča, nego prvorazredno političko i društveno pitanje. Odgovornost za prevladavanje problema, dakle, nije na ženama, nego na društvu u cjelini. Upravo zato je teško odgovoriti na pitanje što bi žene trebale činiti, kako bi se trebale postaviti, jer žene u toj priči ne smiju biti same. No, ima inspirativnih primjera iz povijesti koji ukazuju kako se pritiskom stvari mogu promijeniti nabolje. Kao što se, primjerice, dogodilo 24. listopada 1975. na Islandu", kaže Lana Bobić. Tog su dana, naime, sve žene na Islandu stale. Nisu otišle na posao, nisu radile kućanske poslove, nisu obavljale poslove povezane s djecom i obitelji…
"Nastao je opći kaos. Žene su stale kad su uvidjele da će samo na taj način društvo shvatiti da su preopterećene i potplaćene te da je potrebno nešto poduzeti. Čak 90 posto žena na Islandu sudjelovalo je u tom štrajku. Parlament je iste godine usvojio zakon kojim su uvedene jednake plaće za jednaki rad, a napravljen je i niz drugih društvenih promjena koje su značile dobrobit za Islanđanke, ali i za društvo u cjelini. Sanjam dan kad će se žene solidarizirati i jednostavno – stati…", govori naša sugovornica. Iako se radi o pravima žena, za društvenu promjenu i pravedno društvo potreban je i snažan angažman muškaraca.
"No, to ne ide po principu pozivnica za vjenčanje, pa dođeš ako si pozvan. Muškarci se priključuju ako prepoznaju važnost nekog pitanja. I drago mi je da ih je sve više. Upravo zato je važno osvješćivanje tematike rodne ravnopravnosti, jer ravnopravnost je dobra za sve. Čini mi se da je patrijarhat čvršći u ruralnim sredinama, ali sofisticiraniji u urbanim. Primjerice u urbanim sredinama više manje je normalno da muškarci preuzimaju dio obveza vezanih uz kuću i djecu, no još uvijek ne možemo govoriti o ravnopravnoj podjeli rada u toj sferi. Iako je godinama očevima u Hrvatskoj omogućeno korištenje roditeljskog dopusta, očevi ga koriste u izrazito malom postotku. Zašto je tome tako, treba analizirati, pitanje je je li ta politika dobro postavljena, je li obitelji financijski isplativo da otac uzme roditeljski dopust… No, isto tako moglo se čuti da očevi to izbjegavaju zbog toga što se boje da će im to utjecati na karijeru", ističe naša sugovornica.
Dodaje da to samo znači da je još uvijek samo po sebi razumljivo da će žena bez otpora prihvatiti činjenicu da će joj majčinstvo negativno utjecati na karijeru.
"Samorazumljivo je, dakle, da će se žena žrtvovati. Kao što se i dalje ženski rad u kućanstvu smatra njezinom prirodnom ulogom zbog čega se i ne vrednuje kao rad… Stvoreno je uvjerenje da je feminizam pokazao da žena može sve te da je time žena sama sebi bacila kamen u noge… Feminizam to, naravno, nije. Jer, mi ne možemo i ne želimo sve. Zahvaljujući feminizmu žene su ušle na tržište rada, ali je jako malo muškaraca ušlo u kućnu sferu, gdje bi sa ženama podijelili obveze koje se tiču kućanskog rada uključujući organizaciju, skrb o djeci i starijima…", govori Lana Bobić. Ljudi se danas ne uključuju u mnoga pitanja, primjećuje naša sugovornica, iako su neka od njih osnovna za njih osobno. Ne znaju, recimo, ništa o Zakonu o radu iako on snažno utječe na njihov život i egzistenciju. Ne uključuju se u pitanja socijalne pravde…
VEZANI ČLANCI
"Možda je to zato što su preopterećeni golom egzistencijom, pa jednostavno nemaju vremena ni energije za više od toga… Kako bilo, za kvalitativan iskorak potrebno je jačati niz sustava – od obrazovanja i pravosuđa do sustava javnog zdravstva i socijalne skrbi… Svi oni itekako mogu utjecati na položaj žene u društvu, a ključni su i za socijalnu pravdu. U ovom trenutku utjecaj je više negativan nego pozitivan", upozorava Lana Bobić.
Iako pravni okvir u Hrvatskoj nije dobar, nije ni toliko loš da se ne bi moglo njegovom primjenom mijenjati društvo na bolje. No, ako suci i sutkinje imaju osobne stavove koje iskazuju kroz presude u kojima se na nasilje i diskriminaciju gleda blagonaklono, logično je da se kroz to i cijelo društvo preparira da mu takve pojave postanu relativno normalne i prihvatljive.
"Obrazovni sustav nam je rigidan. Djecu i mlade fila se gomilom nepotrebnih informacija, ali se ne odgaja kritične ljude. Obrazovni bi sustav morao usađivati vrijednosti, naučiti djecu empatiji i kritičkom razmišljanju… Imamo mi genijalnih profesora i profesorica, ali sustav ne može počivati na pojedincu. Djeci su potrebna mnoga znanja koja idu ukorak s vremenom, od građanskog odgoja, seksualnog odgoja, učenja o nasilju i o tome kako ga prepoznati i kako se od nasilja zaštititi, potrebna su im znanja o rodnoj ravnopravnosti, o zdravim odnosima, nenasilnoj transformaciji sukoba, pristanku, o financijskoj pismenosti i neovisnosti…
Sva ta znanja u konačnici pridonose smanjivanju diskriminacije i neravnopravnosti", govori Lana Bobić. Kao teologinja, naša sugovornica prati i promjene koje se događaju u Katoličkoj crkvi, instituciji koja snažno utječe na trendove u hrvatskom društvu. Za sve retrogradne pojave mnogi će uprijeti prstom upravo u crkvene krugove kao glavni izvor problema. Zagovornici promjena koje vode prema regresiji društva, i to u prvom redu preko leđa žena i njihovih prava, svoje uporište često nalaze upravo u crkvenim postulatima. Papa Franjo uvodi niz promjena, mijenja i Kanonski zakon kako bi otvorio pristup ženama na neke dužnosti u Vatikanu, ali to nije dovoljno, kaže.
"Na razini same teologije kao znanosti puno je napravljeno i puno se čini. Kolegica teologinja Greta Grakalić i ja pišemo seriju tekstova kojima želimo dekonstruirati tzv. drugotnost žena i kulturnog nasilja, što se nameće iz crkvenih krugova. Pitanje položaja žene u kršćanstvu ne proizlazi iz Kristova nauka nego iz toga što je i religija ideološki kolonizirana patrijarhatom. Riječ je o ideološkoj borbi za moć u okviru hijerarhizacije Crkve i pokazuje mizoginiju i androcentrizam muškaraca na pozicijama moći. To je izuzetno važno jer, jednostavno rečeno, kršćanski nauk ne znači da je Bog stvorio ženu s metlom i muškarca s toljagom u ruci, nego ljudska bića u njihovoj punini, sebi na sliku i priliku. Vjerskim rječnikom rečeno, diskriminacija bilo koje društvene skupine je odricanje od Boga. Bilo bi dobro da vjernici to imaju na umu", govori Lana Bobić.
Na trendove u društvu utječu i društvene mreže, a djevojčice, djevojke i odrasle žene često su žrtve. Sistemska neravnopravnost je daleko od rješenja, a svakodnevno se pojavljuju nove platforme na kojima se anomalije mogu razvijati u novim oblicima. Djeca odrastaju sa stereotipima koje je nemoguće isključiti, a preko društvenih mreža postaju dodatno izložena raznim imperativima koji su udar na njihovo mentalno zdravlje. Već kao djevojčice, žene su izložene nerealnim očekivanjima, kultovima ljepote, vječne mladosti, poželjnih životnih stilova… Seksizam na društvenim mrežama, u javnoj komunikaciji, u medijima velik je izazov, jer je često neprepoznat kao oblik zlostavljanja žena. U Priručniku za sprječavanje i suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji "Seksizam naš svagdašnji", koji je nedavno objavio Centar za građanske inicijative Poreč, govori se da seksizam utječe na sve u društvu, ali na žene i djevojke utječe neusporedivo više.
"Žene koje su javne osobe (političarke, novinarke, poznate osobe), one koje rade u okruženjima u kojima dominiraju muškarci, kao i mlade žene, posebno su izložene seksizmu. Često ih se kritizira kad se ponašaju na načine koji nisu u skladu s tradicionalnom ulogom koja se od njih očekuje. Negativan utjecaj seksizma može biti jači za neke osobe, primjerice zbog njihove etničke pripadnosti, dobi, invaliditeta, društvenog podrijetla, vjere, rodnog identiteta ili izražavanja, seksualne orijentacije, statusa migracije ili drugih čimbenika. Većina žena je barem jednom doživjela seksističko ponašanje i to stvara kontinuirano i dugotrajno opterećenje. Žene često primjenjuju strategije izbjegavanja i samocenzure kako bi se zaštitile od seksističkih komentara i postupaka, a njegov dugotrajni utjecaj može dovesti do pogoršanja njihova fizičkog i mentalnog zdravlja. Jedan od zabrinjavajućih aspekata seksizma je što stvara klimu u kojoj se nasilje, posebno prema ženama i djevojčicama, počinje tolerirati. Seksistički komentari i ponašanje mogu stvoriti okruženje u kojem se nasilje čini prihvatljivim ili opravdanim, poučava se u navedenom Priručniku. Naša sugovornica priznaje da ju je strah utjecaja društvenih mreža, jer vidi da još nije razvijena svijest o svim mogućim posljedicama.
"Sve ovo o čemu govorimo teme su kojima bi se morala baviti i politika, neovisno o tome tko u politici pripada kojoj stranci - i feminizacija rada, i pitanja reproduktivne pravde, i to ne samo pobačaja, već i uvjeta u kojima žene rađaju, i dostupnost ginekoloških usluga… Mnoge su žene osjetile na svojoj koži što je ljepljivi pod ili stakleni strop kad su pokušale napredovati u struci… Puno je, dakle, tema za žene u politici. No, moram istaknuti da je vidljiv iskorak kad je riječ o nasilju nad ženama te da će danas sve zastupnice biti jedinstvene u osudi nasilja. Razlikovat će se u prijedlozima rješenja, ali neće bježati od problema…", govori Lana Bobić, prognozirajući da će i u desetljećima koja su pred nama žene biti suočene sa sistemskim neravnopravnostima, ali da se nada da će djevojčice poput njezine četverogodišnje kćeri, jednom kad odrastu imati hrabrosti da jednog dana, poput Islanđanki prije 48 godina, jednostavno – stanu!
Svake prve subote u mjesecu su molitve diljem lijepe naše, dođite i vi žene, pomolite se s nama za sve nas.