Sirija nije ni Irak, ni Afganistan, pa ni vojna intervencija zapadnih sila u toj zemlji neće imati ni slične posljedice onima koje su nastale nakon intervencija u spomenute dvije zemlje. Iako se 2003. strahovalo da Sadam Husein posjeduje ozbiljno naoružanje s kojim će se žestoko braniti, pa čak i oružje masovnog uništenja, pokazalo se da je naoružane bilo zastarjelo i neupotrebljivo, pa se režim raspao za nekoliko dana. Afganistan je u jesen 2001. godine bio nešto malo tvrđi orah zato jer su Talibani bili relativno dobro opremljeni i obučeni za gerilsko ratovanje. U trenucima kad su započinjale vojne intervencije, ni jedna ni druga zemlja nisu imale značajnijih i moćnijih saveznika u regiji. No Sirija je sasvim drugačija priča, a svakako treba napomenuti da su se odnosi snaga na međunarodnoj razini u posljednjih desetak godina bitno promijenili. U tom kontekstu vojna intervencija u Siriji mogla bi otvoriti Pandorinu kutiju i postati potencijalno vrlo opasna i na regionalnoj i na globalnoj razini.
Sirija, točnije sam predsjednik Bashar al-Assad, iza sebe ima u ovome trenutku vrlo moćni, samouvjerni i vrlo solidno naoružani Iran. Riječ je o strateškom partnerstvu koje datira još iz 1978. godine. To partnerstvo dodatno je ojačano i zapečaćeno 1980. godine, odnosno tijekom iransko-iračkoga rata, kada je upravo Sirija bila jedina arapska zemlja koja je stala na stranu Irana i tako stvorila svojevsni blok protiv Saudijske Arabije i zaljevskih zemalja koje su bile otvorena na američkoj strani.
Iako je Sirija u osnovi sekularna država, s Iranom je povezuju vrlo snažni interesi – obje zemlje žele po svaku cijenu umanjiti ili čak eliminirati američki uticaj na Bliskom istoku. Obje zemlje daju vrlo otvorenu i bezrezervnu podršku i Palestincima i libanonskom Hezbollahu koji je uz pomoć Sirije postao najjača vojna snaga unutar Libanona, koja trenutačno intenzivno radi na podizanju tenzija kako unutar Libanona, tako i prema Izraelu. I na kraju – Iran i Sirija zajedno s Hezbollahom i Palestincima (osobito s radikalnim Hamasom) imaju zajedničkog neprijatelja, a to je Izrael! Stoga nije čudno da ovih dana iz Teherana stižu vrlo ozbiljna upozorenja da će Iran stati iza Assada ako samo jedna raketa padne na sirijski teritoriji, kao i da bi zaista moglo doći do sukoba širih i puno ozbiljnijih razmjera. Iako se u posljednje vrijeme govorilo isključivo o naoružanju koje je Rusija prodala i isporučila Assadu, Sirija raspolaže vrlo ozbiljnim naoružanjem koje je dobila od Irana, a koje bi moglo poslužiti za prvu rundu odmazde nakon početka vojne intervencije u Siriji.
Kada se pogledaju odnosi snaga na globalnoj razini, onda postaje potpuno jasno da je u tijeku novo veliko pregrupiranje i da bi upravo Sirija mogla biti povod za stvaranje nove strateške osovine Moskva-Peking-Teheran. Moglo bi se reći da je to zajedništvo već u neku ruku formirano zato jer upravo te tri zemlje gotovo istim rječnikom upozoravaju Zapad da odustane od vojne intervencije u Siriji. Sve se ovo događa i u trenutku kada postaje poprilično jasno da moć Sjedinjenih Država počinje polako slabjeti, ali i u razdoblju kada dolazi do otvorenog i ozbiljnog zaoštravanja između SAD-a i Rusije kojoj Vladimir Putin polako vraća status velesile u usponu. Na istom putu je i Kina koja je nadomak tome da i na vojnom i na političkom planu postane treća svjetska velesila.
Neki analitičari situaciju koja se isplela oko Sirije i regije kojoj pripada, već uspoređuju s političkim odnosima u našim krajevima uoči sarajevskog atentata 1914. godine, ali i širim međunarodnim kontekstom i krivim odlukama i pogreškama koje su tada napravile brojne vlade, što je dovelo do svjetskog rata. Mnogi vjeruju da politički i vojni koloplet koji se ispleo oko Sirije ima potencijal da se pretvori u opasnu situaciju za veći dio svijeta.
>> Inspektori UN-a napustili Siriju, nalazi za dva tjedna
