Otkako je Rusija prvi put napala Ukrajinu 2014. godine, Sandra Savenko, danas 19-godišnjakinja, dva puta je morala bježati. Prvi put iz Horlivke u Doneckoj oblasti. Tada je s obitelji otišla tek nešto dalje u Liman. Ondje je završila srednju školu te je potom u Harkivu upisala studij prava i živjela u studentskom domu.
Reagirati na izazove
– Normalno sam studirala, pohađala predavanja, a onda su samo odjednom počele padati bombe. Prvo sam pomislila da to neće dugo trajati, ali nije prestajalo. Stvarno je bilo strašno. Deset punih dana i noći provela sam u podrumu studentskog doma s kolegama. Tada mi se pružila prilika da pobjegnem. Vjerujte, nisam stigla uzeti doslovno ništa drugo osim ruksaka s nešto hrane i vode. Od odjeće sam imala samo ono što u tom trenutku nosila na sebi – priča Savenko. U Lavov je došla 9. ožujka. Tamo se opet našla sa svojom obitelji koja je također morala pobjeći. Nastavila je studirati online.
– Omogućili su nam nastavu na daljinu. Slušamo predavanja putem interneta iako veza ponekad nije baš najbolja. Problem je što nemamo knjige, ali barem imam nekakvu obvezu pa se nadam da neću izgubiti puno od obrazovanja – priča nam buduća pravnica.
Kaže kako joj sada, u ovim uvjetima, treba pola dana samo da se pripremi za predavanja za sljedeći dan, a na to joj je u normalnim okolnostima odlazilo sat vremena. Ona i njezina obitelj smjestili su se u grkokatolički samostan, sjemenište i teološki institut Svetog Josipa u Lavovu. Tamo je uz njih smješteno još 168 izbjeglica iz svih dijelova Ukrajine. Sjemeništarci i svećenici ne rade razliku među vjerama. Smjestili su i pravoslavce u svoje prostorije. Samostan broji ukupno 60 svećenika od kojih je 49 sjemeništaraca.
– Nudimo im smještaj, obrok, lijekove, odjeću i sve što im treba. Većina tih ljudi došla je na samom početku rata i ostala ovdje. Dio ih, doduše, jede vani jer su tako sami tražili pa im mi pružamo samo smještaj. Ljudi su stigli iz cijelog ratom zahvaćenog područja na istoku zemlje – priča nam otac Pantelejmon Trofimov dok sjedimo ispred velike blagovaonice sjemeništa.
Donacije i pomoć primaju doslovno iz cijele Europe, a nemali dio je stigao i iz Hrvatske, putem udruge Dobro Dobrim (DoDo). Oni su zasad poslali 74 pošiljke. Kada kažemo pošiljke, mislimo na 74 puna kombija ili kamiona pomoći za Ukrajinu. Pozivom na broj 060 9005 možete donirati toj udruzi, a novac možete i direktno uplatiti na IBAN HR 9323600001503057055. Otac Trofimov priznaje da u prvim danima invazije nije sve teklo lako.
– Prva dva tjedna bila su stvarno teška. Došlo nam je odjednom 140 ljudi, a mi nismo znali kako se nositi s time. Sada kada smo se uhodali i kada imamo malo iskustva, sve je nekako lakše. Znamo što činiti u kojem trenutku i kako reagirati na pojedine izazove. Dolazi pomoć, dolaze političari. Evo, jedan član Bundestaga nedavno nas je posjetio – objašnjava otac Trofimov.
Kaže kako se pripremaju na to da bi sve moglo dulje potrajati jer veliki dio ljudi, i da hoće, nema se kamo vratiti. Domovi su im uništeni te cijeloj zemlji slijedi dugi period obnove... Zbog toga i zbog trauma koje su proživjeli svima pružaju psihološku pomoć u suradnji s WHO-om (Svjetskom zdravstvenom organizacijom), a organizirali su i specijalističke preglede za one kojima su bili potrebni. – Na svojoj razini radimo s njima koliko možemo, dajemo im pomoć, liturgiju, organiziramo igre za djecu i duhovnu obnovu – govori otac Trofimov te dodaje kako su za većinu izbjeglica organizirali nekakve poslove i aktivnosti. Pa tako rade u kuhinji ili čiste prostorije u kojima borave kako bi se uklopili u zajednicu.
Marija Pavliuk mlada je neuropedijatrica. Kada je invazija na Ukrajinu počela, bila je u Lucku gdje je radila u bolnici.
– Normalno smo nastavili raditi jer nije bilo druge, pacijenti su i dalje bili tu, a neki su tek stizali. Samo je jedna obitelj odlučila otići. Mi smo se brinuli za mališane koliko god smo mogli – priča nam Pavliuk ispred Dječje bolnice Svetog Nikole u Lavovu, kamo je premještena 14. ožujka za vrijeme najžešćih udara po Ukrajini. Ona je već bila u pregovorima da iz Lucka dođe u Lavov. Kako sama kaže, bila je jedan mali kotačić u procesu raspodjele lijekova koji su kao humanitarna pomoć stizali u Ukrajinu.
– Obitelji iz Hrvatske same su kontaktirale ukrajinske obitelji. Riječ je o obiteljima u kojima ima djece s epilepsijom te su im prijeko potrebni lijekovi. Tu sam ja uskočila u priču. Bila sam veza između pošiljatelja i primatelja lijekova. Sa slanjem smo se stvarno mučili tih dana – objašnjava Pavliuk. Da pojasnimo. Prvo su Marija i njezine kolegice tražile pomoć od vojske. Pošiljke su davale njima, a vojnici su ih dostavljali na istok. Lijekove su preuzimali dva puta tjedno.
Djevojčica sama u bolnici
– Nakon nekog vremena proradila je pošta. Budući da smo lijekove trebali slati na dnevnoj bazi na različite lokacije, otišla sam tamo. Mislila sam da će me otpiliti, pa rat je bio u punom jeku. No dogodilo se nešto potpuno suprotno. Kada sam im pokazala adrese, malo su ih proučavali i rekli: "Nema problema, dostavit ćemo sve što trebate." Ekipa iz Nove Pošte stvarno se iskazala. Od 70 poslanih paketa dostavili su ih 69 na adrese u ratom pogođenom području na istoku – s oduševljenjem priča Pavliuk i nastavlja kako su poslije lijekove za skladištili u prostorima crkve u Lavovu.
Kaže da je od početka ruske invazije kroz bolnicu prošlo na stotine djece. Neka su bila ranjena, a neka su trebala lijekove i preglede te bi nakon toga s obiteljima nastavila putovati prema sigurnom. Trenutačno je u bolnici dvoje ranjene djece. Oboje imaju gelere na području glave.
– Jedna je djevojčica sama. Nismo je još pitali gdje su joj roditelji. Uvijek postoji šansa da je u najgorem slučaju pošaljemo u inozemstvo, kolege iz Njemačke već su se javili za pomoć i pružanje utočišta toj djevojčici. Možda bi joj tamo bilo i bolje, da se makne iz psihoze i rata – završava priču Pavliuk.
Evo šaljemo mnogo pomoči Ukrajini, Isto kao što su oni nama slali pomoč u našem ratu 90-tih.