Alternativa nema alternativu. Ta se pojava svojim izostankom ili nestankom dokida, i to u oba glavna značenja pripadajućega pojma na koji upućuju enciklopedije i rječnici. Ako (više) nema alternative, onda nije moguć izbor između dva rješenja nekoga pitanja ili problema: ostaje samo jedno rješenje. U slučaju takvoga dokinuća nema ni drugačijega načina izražavanja i/ili djelovanja u odnosu na službeno i drugo ustaljeno (politička, medicinska, umjetnička i ostala alternativa).
Spoznaja o osjetnom gubljenju važnosti alternative jako zabrinjava slobodarski i demokratski orijentirane ljude. U vrijeme kad se opasno prožimaju zdravstvena i ekonomska kriza, što se prometnulo u svekoliku društvenu krizu, sloboda, koja podrazumijeva izbor, sve se više svodi na spoznatu nužnost. Spriječeni da nesmetano utječu na mnoge okolnosti svoga života, ljudi sve više smatraju kako slobodu mogu ostvariti samo u svojoj psihi i/ili interakcijama unutar najužega kruga obitelji i prijatelja. Reduciranje slobode na spoznatu nužnost, koje je u modernoj filozofiji uočio još Hegel, uz blagodati za pojedinca lako može pridonijeti uspostavi autoritarne društvene zbilje. Opadanje alternative u političkoj i drugoj stvarnosti svakako nije počelo izbijanjem epidemije koronavirusa. O tom problemu intenzivno razmišljam od kada sam pročitao djelo “Tekuće zlo. Život u svijetu bez alternative“ (TIM press, 2017.), u kojemu je prezentiran razgovor koji su 2016. vodili Zygmunt Bauman i Leonidas Donskis.
Ta je publikacija donijela nastavak plodnoga dijaloga između britansko-poljskoga sociologa i litavskog filozofa, objavljenoga 2013. u studiji “Moralno sljepilo. Gubitak osjetljivosti u tekućoj modernosti“; obje su knjige u intelektualnim krugovima Staroga kontinenta u međuvremenu postale nezaobilazno štivo. Nažalost, neće doći do trećega nastavka: ingeniozni Bauman, jedan od najpriznatijih svjetskih sociologa u posljednjih pola stoljeća, preminuo je u siječnju 2017. na početku desetoga desetljeća života; od njega 37 godina mlađi raznovrsno agilni Donskis (uz vrijedan angažman kao znanstvenika i javnoga intelektualca, od 2009. do 2014. bio je zastupnik u Europskom parlamentu) pretrpio je 21. rujna 2016. fatalni srčani udar na aerodromu u Vilniusu. Prije nego što su otišli u intelektualnu Valhallu (takvo posljednje imaginarno počivalište zaslužuju samo najhrabriji i najbolji borci), Bauman i Donskis ostavili su za sobom napretek zadivljujućih plodova uma. Ovdje pak ističem tezu prema kojoj ljudi u 21. stoljeću žive u svijetu bez alternative. Litavski učenjak na samom početku kod nas objavljene knjige upozorava: “Svijet je to koji nudi jednu inačicu stvarnosti, dok luđacima ili, u najboljem slučaju, ekscentricima proziva sve one koji vjeruju da svemu mora postojati alternativa, pa čak i najboljim oblicima vladavine i najsloženijim idejama…
U tom ozračju straha i fatalizma rađa se uvjerenje da ne postoje alternative suvremenoj političkoj logici, tiraniji ekonomije, stavu prema znanosti i tehnologiji, ili odnosu čovječanstva i prirode.“ Dvojac intelektualaca iznosi napretek primjera za ovodobno nestajanje alternative. I to u širokom rasponu od prisile “sirovoga potrošaštva“ i “fatalizma s fokusom na tržište“ u ekonomiji, preko za mnoge neodoljivih zahtjeva sve novijih komunikacijskih tehnologija i društvenih mreža koje uz neke blagodati donose “nove oblike kontrole i razdvajanja“, pa do “tehnokracije koja hoda prerušena u demokraciju, odnosno današnje politike bez politike, svedene na puki izraz jezičnih igara“. Polazišnu točku suvremenoga gubljenja vjerovanja ljudi da nešto bitno u životu i društvu mogu promijeniti Bauman i Donskis sagledavaju u značenju slogana TINA (“There is No Alternative“) koji je prva upotrijebila Margaret Thatcher. Podsjećaju kako se ta britanska premijerka vodila uvjerenjem “nešto takvo kao društvo ne postoji“, smatrajući da se radi samo o muškarcima i ženama te njihovim obiteljima koji se moraju brinuti za sebe i eventualno za svoje susjede. Prema tandemu teoretičara, dominacija “sve dereguliranije ekonomije vođene pohlepom“ te komunikacijske tehnologije i manipulativne politike dovela je do toga da “mogu postaje moram“.
Doista, ljudi diljem svijeta su sve više izloženi različitim imperativima života koji sužuju ili dokidaju njegove potencijale. Jednostavno se mora: komunicirati putem Facebooka i drugih društvenih mreža; plaćati račune putem interneta; zadovoljavati umjetne potrebe i bezglavo trošiti ne samo uoči praznika nego i u redovnim situacijama; pristajati na zastarjelo obrazovanje koje ne ostavlja prostora za kritičko mišljenje; prihvaćati odluke za racionalno upravljanje nesposobnih cinika i populista koji su se popeli na vlast sredstvima medijskoga zavođenja te izbornoga i demokratskoga anesteziranja znatnoga dijela izbornoga tijela, i slično. Uvjetovanost “sablasti nepostojanja alternative“ Bauman i Donskis najviše sagledavaju u “tekućoj modernosti“ i za nju vezanom “tekućem zlu“. U prethodnom razdoblju razmjerno stabilni obrasci privatnoga i društvenoga života (“čvrsta modernost“) intenzivno se razgrađuju pa se zbog gubljenja poslova i neizbježnoga uključivanja u prekarni (privremeni, nesigurni) rad, slabljenja i propadanja bračnih/ljubavnih te prijateljskih veza, rapidnoga mijenjanja načina komuniciranja i sličnih razloga ćuti sve izrazitija egzistencijalnu nesigurnost. U takvom okružju i slijedom njega javljaju se novi oblici zla (koje je još sredinom prošloga stoljeća najavio George Orwell u “1984.“), više ili manje vješto prerušeni u dobrotu i ljubav.
Akteri toga zla svoje egoistične interese realiziraju na osnovu razrađene logike zavođenja odnosno uvjeravanja, sustavnom primjenom koje se lišavanjem snova i alternativnih mogućnosti pasivizira ljudska vrsta. Bauman i Donskis izložili su idealtipsku tezu o gubitku alternative u suvremenim društvima Europe i Zapada. U stvarnosti alternativa još uvijek postoji, ali je lako uočiti tendenciju njezina opadanja: u mnogo čemu je sužena i oslabljena u usporedbi s nekim ranijim razdobljima. Napose valja upozoriti na svojevrsnu selektivnost (uporabe) alternative: dok obični građani uglavnom (više) nemaju na raspolaganju neko drugo rješenje za različite teškoće s kojima se suočavaju kao ni različitoga načina izražavanja i djelovanja ili takvih mogućnosti imaju jako malo, stvari što se toga tiče stoje drugačije kod aktera koji raspolažu znatnom financijskom snagom i političkom moći ili su im bliski. Za političke i druge velmože, kao i s njima interesno i ideološki povezane organizacije i skupine, itekako postoje alternative; i oni neke stvari moraju (jer nužda je zakon i za bogove, kako su ustvrdili još antički Grci), ali za razliku od običnih smrtnika i nadalje puno toga mogu. Na opravdanost te ocjene upućuje pomni uvid u zbivanja vezana za navalu koronavirusa te s tom ugrozom najuže povezane važne ekonomske i političke konstelacije kod nas u ovoj godini.
Kad se bude pisala ozbiljna društvena povijest aktualne epidemije u Hrvatskoj, cijela poglavlja će se trebati odnositi na privilegirano djelovanje moćnih kolektiva. Evo samo kratke kronologije za to vezanih ključnih zbivanja. Dvije najveće političke organizacije u Hrvatskoj su baš za vrijeme pošasti održale svoje izbore, a vladajuća stranka u dva izdanja, od kojih je prvo zbilo u jeku karantene (naslov teksta na jednom portalu 15. ožujka: “Izlaznost na unutarstranačkim izborima u HDZ-u dobra unatoč koronavirusu“). Državna i druge vlasti već su u travnju počele popuštati Crkvi pa je procesija na Hvaru uz posebne mjere zaštite održana sredinom travnja; već početkom svibnja ponovo je dopušteno održavanje misa, iako se na njima najviše okupljaju stariji ljudi koji su osobito ranjiva skupina u zdravstvenom pogledu.
Nadalje, braniteljske udruge su uspjele održati svoje proslave, od kojih je posljednja u Vukovaru, upriličena u osjetljivim okolnostima eskaliranja epidemije, izazvala veliku sumnjičavost u široj javnosti. Naposljetku, Torcida, koja je zbog svoje velike brojnosti i čvrste organiziranosti jedna od dviju najsnažnijih organizacija civilnoga društva u Splitu i Dalmaciji, održala je u posljednjih mjesec dana dvije velike manifestacije neprijavljene policiji. Druga od njih (ulični mimohod kojim su obilježili Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje) bila je napose neprilična za opasne okolnosti epidemije i vjerojatno je najviše bila pokrenuta težnjom toga navijačkoga plemena, koje je posljednjih godina zbog neuspjeha Hajduka znatno ograničeno u produciranju, da realizira svoj ritual i skrene pažnju javnosti na sebe. No, ako se mogla održati proslava u Vukovaru, rezonirali su, kako čujem, mnogi torcidaši, onda možemo i mi to obilježiti u Splitu.
Zapravo su svi oni (branitelji, desničari, ekstremni navijači…) te proslave morali održati, pa kud puklo da puklo. Da je slijeđenje takve vrste imperativa pogubno za zajednicu, osobito zorno pokazuju zbivanja vezana za sprovod mitropolita Amfilohija u Podgorici, a vjerojatno će i posljednji ispraćaj patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, koji se zarazio upravo na prvom sprovodu, ostaviti teške posljedice. Ta i slična zbivanja pokazuju kako su u mutnu vodu pala mnoga uvjeravanja Stožera civilne zaštite i vlastodržaca da će se epidemijom upravljati na osnovama razuma i struke te da će za to vezanim mjerama pod jednakim uvjetima biti podvrgnuti svi članovi društva. Umjesto da se suočeni s ugrozom svi u Lijepoj Našoj uhvatimo za isti štap, neki su taj štap povukli sebi u prilog svojoj navodnoj idejnoj i drugoj blagodati, što je ovu zemlju naprosto poružnilo.
Na takav sunovrat zdravstvene sigurnosti (Hrvatska je posljednjih tjedana jedna od država koje se posebno neuspješno nose s epidemijom), društvene povezanosti i ćudoređa upozoravali su mnogi, i to kako neki od najistaknutijih Hrvata tako i obični građani. Na te apele raznovrsni vladajući (lokalne i državne, crkvene i druge vlasti) sasvim su se oglušili ili su vezano za to davali neprilične pa i grozomorne izjave. Primjerice, na pismo Ivana Đikića, kojim je jedan od nekoliko najuglednijih i u stručnim publikacijama najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u svijetu upozorio na štetnost proslave u gradu posebnoga pijeteta, Alemka Markotić je uz ostalo lakonski odgovorila: “Svi znamo što je Vukovar.“
A umotvorinu Krunoslava Capaka u kojoj je on uoči te proslave izrazio nadu da nitko neće baš brojiti hoće li na njoj doći više do predviđenih 500 ljudi – naposljetku se pokazalo da ih je 18. studenoga u Vukovar pristiglo oko 10 tisuća?! – treba uvrstiti u povijest političke gadosti u Hrvata. Slično mnogima drugima smatram da su zdravstveni i od njih zasigurno utjecajniji politički upravljači samo trebali javno izreći da je takva proslava štetna i preporučiti da se ne održi. A mogli su i istaknuti da bi i stradali u Vukovaru, kad bi iz grobova mogu izraziti svoje mišljenje, zasigurno pozvali da se ove godine zbog velike opasnosti za zdravlje proslava ne održi. Ali mrtve junake se ionako kod nas već jako dugo vremena ništa ne pita… Ima još pokazatelja gubljenja alternative u našem političkom i društvenom životu. Uz ostalo, mnogi mudrijaši javno ističu da će Milan Bandić, navodno neumorni političar koji je i fizički i u drugom pogledu izgubio dobar glas, “sto posto“ ponovo pobijediti na nastupajućim lokalnim izborima u Zagrebu, uz ostalo i zato što nema jakih protukandidata (?!). Ili Andrej Plenković vehementno poručuje (“No way! Ovo je drugi HDZ!“) kako “nema teoretske šanse“ da današnja vladajuća stranka nosi etiketu Sanadera, očito predmnijevajući da se može izbrisati sjećanje ljudi na djelovanje te političke organizacije koja ima isti naziv, znak, sjedište, pa i dio vodstva kao za vladavine “Ćaće“.
I tako, Bandić mora ostati gradonačelnik, o novijoj povijesti i sadašnjosti HDZ-u se mora misliti kako premijeru odgovara, politička elita mora raspodijeliti najveću moć (unutarstranačku), crkvena slavlja se moraju upriličiti, branitelji moraju održati svoje skupove, navijači moraju realizirati svoj ritual… Svi bi oni, unatoč svojoj moći i svome uplivu, trebali s dužnom mjerom trezvenosti uzeti u obzir: imperativ življenja svih ljudi nema alternative. Ugostitelji, djelatnici u turističkim agencijama, glazbenici i pripadnici drugih profesionalnih i ostalih skupina koji su najviše ugroženi epidemijom zasigurno bi bili puno spremniji na velike žrtve kad bi im primjer za takvo lišavanje kredibilno dali oni koji se najviše griju na vatrama vlasti te političkoga i društvenoga utjecaja. S obzirom na to da takav primjer izostaje ili ga nema dovoljno, obična čeljad sve je više prepuštena svome nespokoju pa i strahu. Umni politolog Ivan Krastev je prošloga crnog proljeća ovako upozorio: “Epidemije zaraze društvo strahom. Iako one mogu izvući ono najbolje iz ljudi, mogu izvući i ono najgore iz države.“
Predlazem autoru da se malo informira kako je ta njegova "alternativa" dovela do propasti britanske autoindustrije i paradoksa da ih kupe njemacke tvrtke 30-ak godina nakon WW2, kad vec to navodi kao primjer.