U razgovoru za Večernji TV, analitičar Tonči Tadić opisuje situaciju u kojoj se paralelno vode dvije potpuno različite politike: iranska, koja traži posrednike i širi diplomatski prostor, i američka, koja ga sužava. Poseban problem vidi u načinu vođenja pregovora. „Kako će pregovori uspjeti ako predsjednik usred njih objavljuje što je druga strana ponudila? Tako se pregovori ne vode“, upozorava.
Takav pristup, dodaje, dugoročno potkopava i ono malo preostalog povjerenja između strana, ali i povjerenje saveznika koji sve češće počinju voditi vlastite, paralelne kanale komunikacije s Teheranom, mimo službene američke politike. Upravo problem izostanka povjerenje koči i pitanje budućnosti iranskog nuklearnog programa koje je, podsjeća Tadić, moglo biti riješeno da se Trump nije povukao 2018. iz sporazuma postignutog 2015. u vrijeme Baracka Obame. Sporazum je bio okvir koji je funkcionirao: Iran je ograničio obogaćivanje urana na 3,67 posto, smanjio zalihe i prihvatio strogi nadzor Međunarodne agencije za atomsku energiju, a zauzvrat su ukinute sankcije.
Danas je fokus pomaknut – više nije riječ samo o nuklearnom programu, nego o jamstvima sigurnosti. Teheran traži garancije da se ne ponovi scenarij u kojem se sporazum raspada, a pritisak prelazi u otvoreni sukob. Upravo taj element sigurnosnih jamstava pokazuje koliko se kontekst promijenio u odnosu na razdoblje prije deset godina, kada je naglasak bio na tehničkim parametrima nuklearnog programa, a ne na političko-vojnoj dimenziji odnosa između dviju država.
U međuvremenu, unutarnja dinamika u Iranu dodatno se promijenila. Prema Tadićevoj procjeni, prostor za politički kompromis sužen je nakon što su tijekom sukoba oslabljeni umjereniji dijelovi režima. Težište moći pomaknulo se prema vojnom vrhu i strukturama Islamske revolucionarne garde, što cijeli sustav čini rigidnijim i manje sklonim ustupcima. Takav razvoj događaja, upozorava, dugoročno znači da će i eventualni pregovori biti tvrđi, sporiji i opterećeni unutarnjim odnosima moći unutar samog iranskog sustava, gdje političko vodstvo više nema isti manevarski prostor kao ranije.
Najkonkretniji primjer raskoraka između političkih ambicija i realnosti američke administracije vidi u ideji o „uklanjanju“ iranskog nuklearnog materijala. Na papiru, riječ je o jednostavnom cilju; u praksi, o logistički gotovo neizvedivoj operaciji. Iran raspolaže s oko 450 kilograma urana obogaćenog na 60 posto, dodatnih 180 kilograma na 20 posto te oko devet tona niže obogaćenog materijala – i sve to u obliku uranovog heksafluorida, plina koji se skladišti u specijalnim spremnicima.
„Za tih 450 kilograma treba vam oko 18 spremnika od po 13 tona – dakle oko 200 tona tereta. A kad pribrojite sve ostalo, govorimo o stotinama tona koje treba locirati, preuzeti i izvući“, objašnjava Tadić. Problem je što taj materijal nije na jednoj lokaciji, nego raspršen, često u podzemnim objektima. „Morate borbom doći do toga, osigurati teren i očekivati da neće pasti ni jedna granata dok to traje. I da će Iranci mirno gledati kako im odnosite strateški materijal – to je dječji vrtić.“
Osim logistike, problem je i politički signal takvog poteza, jer bi svako prisilno uklanjanje materijala značilo izravan ulazak u duboki sukob bez jasnog izlaznog plana, što dodatno komplicira već ionako krhku ravnotežu na terenu. U takvim okolnostima, politički izlaz postaje jednako složen kao i vojni. Donald Trump, smatra Tadić, traži način da zatvori sukob, ali bez jasnog mehanizma kako to učiniti, a da ne naruši odnose s ključnim partnerima, prije svega s Izraelom i premijerom Benjamin Netanyahu. Istodobno, zemlje Perzijskog zaljeva sve otvorenije guraju prema deeskalaciji zbog ozbiljnih gospodarskih posljedica koje trpe zbog zatvorenog tjesnaca.
Dodatni pritisak dolazi i iz unutarnjopolitičkog konteksta u SAD-u, gdje pitanje trajanja i ciljeva sukoba sve više postaje predmet političkih prijepora, što dodatno sužava prostor za dugoročne strateške odluke. Na širem planu, posljedice se prelijevaju na odnose unutar zapadnog savezništva. Primjer susreta Kralja Charlesa III s Trumpom, u kojem mu je uručen poklon – zlatno zvono s natpisom „Trump“ i porukom „pozvonite ako nas trebate“ – Tadić vidi kao tipičan primjer britanske diplomatske ironije. Posebno jer je riječ o zvonu s australske podmornice poznate po tehničkim problemima. „To je način da kroz šalu pošaljete vrlo ozbiljnu poruku“, kaže.
Takvi signali, iako naizgled simbolični, odražavaju dublje nepovjerenje i distanciranje dijela europskih saveznika, koji sve otvorenije razmišljaju o većoj strateškoj autonomiji u odnosu na Washington. No iza simbolike stoji ozbiljniji zaključak: transatlantski odnosi ulaze u fazu dubokog preispitivanja. „Zapanjujuće je da se našao čovjek koji je u godinu dana uspio razvaliti ono što se gradilo 80 godina – partnerstvo Europe i Amerike.“
U toj novoj konfiguraciji posebno se ističe odnos prema velikim silama. „Trump doživljava samo trojicu lidera, svi ostali su sporedni. Obožava Vladimira Putina, boji se Xi Jinpinga, a Benjamina Netanyahua smatra prijateljem koji ga može nagovoriti na bilo što“, kaže Tadić, upozoravajući da takav pristup ima konkretne geopolitičke posljedice.
Takva personalizacija vanjske politike, zaključuje, dodatno destabilizira već krhke međunarodne odnose jer dugoročne strategije zamjenjuje kratkoročnim i često nepredvidivim potezima. I zato, zaključuje, problem ne završava s jednim mandatom ni jednim čovjekom. Strukturna nestabilnost ostaje – zajedno s mogućnošću da se sličan scenarij ponovi.
Otvori KEKS Pay
Dementni narcis zakuhao rat na nagovor drugog bolesnika Izraelca. A ljudi ginu…