Sada kad nas još samo jedan dan, nedjelja, dijeli od trenutka kad ćemo službeno postati dijelom zajednice država zvane Europska unija, prva asocijacija mnogima će biti da je taj put pristupanja bio epska muka svih ježevih muka. Trajalo je i trajalo, zapinjalo pa kretalo, pa opet trajalo i trajalo, zapinjalo pa kretalo... Toliko je trajalo, zapinjalo i kretalo da je u jednom trenutku čak i premijer Ivo Sanader pomislio kako bi mu najbolji alibi za iznenadnu ostavku moglo biti to što je proces pristupanja EU ponovno zapeo. To što Sanaderu gotovo nitko nije povjerovao te što je svojim činom ostavio dojam kapetana kukavice i izdajice koji bježi s broda koji je počeo tonuti, zapravo je bila dobra stvar. Sanader je ostavkom pokrenuo niz katarzičnih, osvješćivajućih događaja koji su ubrzano počeli mijenjati Hrvatsku. Nažalost prekasno. Već je stigla duboka svjetska kriza te nam je manevarski prostor dodatno sužen. Hrvatsko društvo otrežnjuje se sve brže, ali opet nedovoljno brzo za preokret. Objašnjenje je jednostavno: previše desetljeća potrošili smo na besplodne i potpuno nepotrebne samožive rasprave za koje se moglo davno naslutiti da će ih pregaziti politički ili ekonomski procesi. Ako se danas prisjetimo javnih rasprava o ZERP-u ili (ne)radnoj nedjelji, možda ćemo shvatiti zašto kao društvo ni u ovako dubokoj krizi nismo spremni krenuti u zaista korjenite reforme nefleksibilnog tržišta rada i neučinkovitog javnog sektora (državnih tvrtki i uprave).
U trenutku kad ulazimo u Europsku uniju, koja će nam sigurno pomoći da nam se zaista ne dogodi propast i koja će nas svojim regulama natjerati da bolje uredimo Lijepu našu, zaista vrijedi analizirati koliko smo vremena potrošili na uzaludne rasprave, kojima ništa nismo postigli, kojima smo si napravili više štete nego koristi.
Pomodni euroskepticizam
Sjeća li se uopće veći dio građana što je to ZERP? Ponovimo, to je zaštićeni ekološko-ribolovni pojas koji je još od prve polovine devedesetih bio simbolom nacionalnog ponosa i bunta protiv “zločestih” Talijana i Slovenaca koji bi u našoj vodi lovili naše ribe pa nam osporavaju liniju razgraničenja. Priča o ZERP-u bila je puna strastvenih javnih nastupa i patriotskih poruka koje su dirale srca čak i ljudi inače poprilično jasnih i bistrih glava. Bilo je tu svega i svačega – od tajnovitih diplomatskih razgovora do incidentnih situacija na otvorenom moru, ali i u poluzatvorenim barama poput Piranskog zaljeva. Prvi put gospodarski pojas spomenut je u aktu pomalo arhaičnog naziva; Pomorski zakonik u sebi je nosio odredbu o gospodarskom pojasu. Hrvatskim političarima trebalo je od 1994. čak dugih devet godina da zaista i “proglase” ZERP, ali su ga “proglasili” na taj način da je i prije njegove primjene bolje obrazovanima bilo jasno da se njegove ključne odredbe uopće neće primjenjivati jer se neće odnositi na zemlje koje su članice EU. Mesić je prvi priznao da postoje važniji interesi pa stoga i dileme, a Oli Rehn još 2008. godine nije mogao biti jasniji kad nam je zbog ZERP-a izrekao oštru opomenu. Bismo li možda ušli u EU godinu dana ranije te lakše amortizirali udarac krize da se nismo više desetljeća jogunili u bitki koju zapravo nismo mogli dobiti i koja zapravo uz proces pridruživanja EU nije imala smisla?
To što kod znatnog broja intelektualaca prevladava pomodni euroskepticizam koji vrlo glasno poručuje da je netko tko tako misli tobože pametniji od svih onih koji žele prihvatiti nešto tako zdravorazumski i logično kao što je ulazak u EU, zapravo je svojevrsna ekstenzija zerpovskog duha, besplodnog interesnog bunta i prkosa koji je trajao desetljećima, a nije postigao baš ništa. Osnivali su se “sindikati” 10.000 ribara, upozoravala da Talijani godišnje love 300 milijuna eura “naše ribe”, u poznoj 2012. javno se tražilo da se zaustavi ulazak u EU... I eto, malo smo pognuli glave i ušli smo u EU. I ZERP više nema smisla, kao što nije bio realnost ni pet ili deset godina prije toga, ali je trajao i trajao.
Još je intrigantnija od priče o ZERP-u bila naša također višedesetljetna opijenost pitanjem zabrane rada nedjeljom. Sve je ozbiljno krenulo na izmaku Račanove vlasti kad su Caritas, Franjevački institut i Hrvatska biskupska konferencija organizirali skupljanje potpisa u 1500 župa za zabranu rada nedjeljom. Krenula je javna rasprava u kojoj se čak prijetilo ugovorom Hrvatske i Vatikana prema kojem je nedjelja dan odmora. Slušali smo bujice govora o zaštiti integriteta obitelji, odlasku u crkvu i radničkim (nedjeljnim) pravima. Iako SDP tada nije bio za strogu zabranu rada nedjeljom, Račanova vlast ipak se nije baš dobro snašla. SDP-ov lider nije želio sukob sa Zlatkom Tomčićem iz HSS-a, a bližili su se i izbori. Mato Arlović tada je tek poručio kako “...i crkva, uz služenje mise, nedjeljom obavlja trgovačku djelatnost”. I to je bilo sve od svađe. Ti izbori pokazali su da je popustljivi Račan pogriješio u procjeni. Valja se prisjetiti da ni svi trgovci nisu tada reagirali protiv zabrane rada nedjeljom. Strani lanci – Getro, Billa, Mercator, Kaufland, Hipermarketi Coop – i domaća Magma najavili su tužbu, dok su se Konzum Ivice Todorića i Kerumov Kerum držali po strani. Todorić vjerojatno stoga jer je posjedovao puno trgovina veličine do 200 četvornih metara, a Kerum je očito bio na strani Crkve.
Otad je Zakon o trgovini čekao više od pet godina, i to na Ivu Sanadera koji je ponosno izjavio na sjednici Vlade: “Izbjegli smo zamku da zakon padne na Ustavnom sudu”. Sanaderova vlada 2008. godine pripazila je na hrpu detalja. Primjerice, od 1. lipnja do 1. listopada moglo se raditi od 6 do 13 sati nedjeljom, precizno su definirane vrste objekata koje smiju raditi...
I prošlo je nešto više od godinu dana i Sanaderov Zakon o trgovini – pao je na Ustavnom sudu. Tragikomična i tužna istina! Točno 14. travnja iz Ustavnog suda obrazložili su da Zakon o trgovini uopće nije ispunio smisao; nije zaštitio radnike, a prekomjerno je opteretio poduzetnike. Valja podsjetiti da je Zakon o trgovini Sanaderova vlada gurala na čak pomalo shizofreni način. Bila je to jedna izgubljena vlast koja je stisla gospodarsku kočnicu u trenutku kad se nad svijet već nadvila financijska kriza. Antipoduzetnička klima
Bez obzira na žestoke reakcije poduzetnika, vlasti su tada odlučile da se neće raditi nedjeljom. I gotovo. Tek nekoliko mjeseci kasnije iz Obrtničke komore stigla je informacija da su u prva četiri mjeseca 2009. godine zatvorena 1152 ugostiteljska obrta. Kriza nas je nemilosrdno počela lomiti, a mi smo nastavili s nedjeljnim neradom. SDP se odjednom probudio i počeo tražiti hitno ukidanje Zakona o trgovini. Bilo je otužno pratiti kako IDS-ovci Ivan Jakovčić i Boris Miletić pitaju: “Hoće li Hrvatska biti zemlja zabrana ili turizma?”
Spominje li danas itko nerad nedjeljom? Misli li danas netko da će vjernici i radnici naročito profitirati ako se ponovno zabrani rad nedjeljom?
Među uzaludne javne rasprave za koje je od početka bilo jasno da nikamo neće voditi niz je onih koje su iznikle iz duboko ukorijenjene antipoduzetničke klime. Ako se prisjetimo strasti s kojima su organizirani i vođeni javni prosvjedi protiv gradnje Horvatinčićeva centra na zagrebačkom Cvjetnom trgu, onda se možemo samo zapitati koliko danas od ljudi koji su žučljivo prosvjedovali protiv gradnje Horvatinčićeva centra dolazi na svoje ugodne kavice na Cvjetnom nakon što parkiraju u Horvatinčićevoj garaži. Najveća “šteta” od Horvatinčićeva centra u srcu grada jedini je parking na kojem sa sigurnošću možete naći mjesto ako nešto hitno trebate obaviti u gradu. Je li zaista Horvatinčićev projekt bio nešto toliko građanski i civilizacijski neprihvatljivo da su ugledni glumci, pisci, filozofi, glazbenici, arhitekti... digli svoje vrlo glasne glasove protiv gradnje, a da s druge strane nisu prstom maknuli kako bi upozorili na puno ozbiljnije i očitije socijalno-ekonomske probleme koji su nas tada okruživali i koji nam i sada sve ozbiljnije prijete. O jasno definiranoj antipoduzetničkoj klimi svjedoče i brojni drugi prosvjedi protiv gradnje, pa može se i tako reći, gotovo bilo čega – od obično odašiljača za mobilnu telefoniju do suvremene elektrane.
Dubrovački referendum o golfu na Srđu u svakom slučaju treba uvrstiti u primjer nepotrebnog i predugačkog javnog limitiranja s ne baš previše jasnim razlogom i ciljem. Iako postoji otvoreno pitanje radi li se o apartmanizaciji ili golfizaciji, neosporno je da će ekonomski gledano taj projekt Gradu Dubrovniku donijeti izuzetne ekonomske koristi.
Nejasno je da li je Dubrovčanima golf na Srđu ponajprije smetao zbog činjenice da će netko na njih Dubrovčane gledati odozgo, ali se činilo da u tom nikada izrečenom argumentu ima najviše težine. Kako god bilo, ni referendum protiv golfa na Srđu nije uspio te već sama ta činjenica upozorava da je i to bila uzaludna rasprava koja je trošila jedan od najdragocjenijih resursa – vrijeme.
Imamo li se mi u Hrvatskoj ikakve šanse organizirati kao Singapurci, jasno odrediti ekonomske prioritete i ne voditi jalove javne rasprave o ponosnim pitanjima koja nam neće dati kruha? Malo, ali u EU bi te šanse trebale narasti.
No, vjerojatnije da ćemo uvijek imati rasprave poput one o zdravstvenom odgoju. Kad se javno zarate ljudi poput Reismanove i Štulhofera, Hrvatska sigurno neće postati bogatija, ali mnogi misle da je to jako, jako bitno. Nekima i zabavno.
>>'Slučaj Cvjetnog i Varšavske više se nikad ne smije ponoviti'
