Proljeće u Istanbulu, 84-godišnji Ara Güler ne gleda očima običnog promatrača. On je glasoviti turski fotograf čije su crno bijele fotografije grada na Bosporu i njegovih čudesnih kontura zapanjile svijet svojom estetikom i snagom testamenta što već desetljećima uporno bilježi ljude i njihovu prolaznost. Ara se umorio, ne od svojih zrelih godina, već od praznine koju osjeća dok danas promatra grad u kojem je ponikao.
“Šačica lopova” vs. primitivca
– Još je samo jedna četvrt preostala koja me podsjeća na Istanbul moje duše, mjesto gdje i danas nastaju moje fotografije, a to je Eyup sa svojom prelijepom džamijom. Istanbul kakvog sam poznavao više ne postoji. Gdje je moj grad? Danas se sve vrti oko novca – požalio se neki dan Ara Güler stranim novinarima dok u svoje omiljeno godišnje doba sjedi u kavani koja nosi njegovo ime.
Stoga ovaj umjetnik s pomiješanim osjećajima sjete i bijesa promatra kako jedan za drugim nestaju krajolici, motivi s njegovih fotografija, kako ih odmjenjuju golemi kranovi, kako stakleni neboderi nadvisuju džamije i kako poput gljiva niču šoping centri s poslovnim prostorima. Rađanje “Las Vegasa otomanskog sjaja”.
Njegov kafić Ara, kultno okupljalište turskih umjetnika, nalazi se u četvrti Beyoglu, nedaleko od trga Taksim koji je prije osam dana postao poprištem brutalnog obračuna policije sa šačicom aktivista za zeleni grad Gülerova djetinjstva, mjesta koje pripada uspomenama milijuna ljudi.
Borba za 600 stabala izrasla je preko noći u najveću bitku u novijoj povijesti ove države koja razdvaja kontinente, revoluciju koja se valja ulicama turskih megapolisa i po prvi put ozbiljno prijeti vladi premijera Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovoj vladavini dugoj više od desetljeća. Autor turskog gospodarskog čuda i apsolutni pobjednik posljednjih izbora protiv sebe je okrenuo masu u borbi za, zapravo, turski identitet. I pritom pokrenuo sukob sekularne i islamističke, urbane i ruralne Turske, izazvao sudar dvaju svjetova koji se svakodnevno sukobljuju na barikadama u središtu grada.
Protiv Erdoğana ovih su dana ustali mnogi. Park Gezi i okolni trg Taksim vrve erupcijom nezadovoljstva žestokih oponenata vlade, naoko posve običnih ljudi. Dane i noći ovdje provode studenti, kemalisti, komunisti, socijalisti, ekolozi, članovi LGBT zajednice, nogometni navijači, radnici, penzioneri, konobari, bankari... “Šačica lopova”, kako ih je neki dan počastio premijer.
– Primitivac! Mi smo za njega gospoda. Ponikao je u četvrti Kasimpasa, to je geto iz kojeg nikad nije izišao. Taj čovjek zna samo vikati i prijetiti – uvjerava me neki dan Hasan Kaan Batmas, 21-godišnji student turističkog menadžemnta, iznimno pristojan i dobro odgojen dečko koji se preko noći odmetnuo u uličnog borca. Pokazuje golemi transparent s naputcima o ponašanju, izvješen na ogradi uz barikadu na sjevernoj strani trga, svojevrsni “ulični kućni red”. Obavijest je to svim prosvjednicima da se od njih traži da ne ozljeđuju nikoga nepotrebno, pa ni policiju.
Licemjer uvodi prohibiciju
Hasan Kaan potom odlučno govori da šoping centra neće biti. Kakve li slučajnosti, ti poslovni prostori koji su trebali ugledati svjetlo dana namijenjeni su za dvorsku svitu i biznis partnere premijera Erdoğana i suprugu predsjednika Abdullaha Güla. Šoping centar, međutim, tek je okidač i dio problema.
– Problem je antidemokratski karakter ovog društva koji nam je nametnut. Erdoğanovo licemjerje, koji nama uvodi prohibiciju a promovira samo Islam – govori Ilkay, 40-godišnja bankarica na privremenu boravku u šatoru u parku Gezi u društvu mlađeg sina.
Vlasti prosvjednicima imputiraju da su produžena ruka opozicije, ponajprije Republikanske narodne stranke Kemala Kiliçdaroğlua. Na to se smiju i odmahuju rukom. “Ne treba nama opozicija za to, ujedinio nas je Tayyip”. Novom “turskom sultanu” zamjeraju dokidanje sekularne države, gušenje medijskih sloboda, teror. Erdoğanova Turska je ona koja progoni mlade, kaže Ilkay, upravo skupinu u društvu koju je “otac sv ih Turaka” Mustafa Kemal Atatürk označio kao “našu snagu i budućnost”.
I zato i 75 godina nakon smrti on predstavlja simbol prosvjeda, mitsko biće koje živi na zastavama, šalovima, majicama, u srcima prosvjednika. Čija je kap prelila čašu strpljenja kad su koncem svibnja u turskom parlamentu izglasani amandmani premijerove islamsko-konzervativne stranke AKP koji brane mladim (i svim drugim) Turcima da kupe bocu alkohola iza 22 sata, u vrijeme kad izlaze u noćni život. “Neka piju jogurt”, poručio je turski premijer ovih dana svojoj mladeži.
Mustafa Kemal Atatürk, međutim, često je fotografiran s čašicom rakije i cigaretom, njegujući životni stil kakav ovih dana mladi brane krvlju na ulicama Istanbula.
– Zapravo, mi ovdje branimo mogućnost izbora, naša temeljna prava, što je Atatürk zagovarao još prije stotinu godina, a Erdoğan pregazio miješajući se u naš privatni život, pa i intimni – govori 32-godišnja Cilem, potom tumači kako su scene alkohola i cigareta protjerane iz filmova i televizijskih serija, čak i iz video spotova. Njezina prijateljica Dyvia potpisuje svaku riječ. – Nismo alkoholičari, niti to želimo biti. Samo želimo živjeti svoj izbor, o čemu je govorio Atatürk. Vidite i sami da pijemo samo vodu, samo rijetki puše – kaže Dyvia.
Opiru se Erdoğanovim zakonima koji ženama propisuju rađanje troje djece, kakvu će odjeću nositi. Najnovija u nizu premijerovih odluka govori svojem narodu kakav će kruh jesti. “Era bijelog kruha je završila. Turci prelaze na kruh sa sjemenkama”, odlučio je. – Većina Turaka želi promjenu. Ova vlada mora otići jer nas vuče unatrag. Živimo u totalitarnom režimu, ispiru nam mozak – govori Can Budak, 21–godišnji student.
Ni tursko ekonomsko čudo, kaže, ne može biti opravdanje za politiku koja će okretati glavu od svog naroda, udarati po njemu. Jer, ulice Istanbula oplakuju svoje mrtve: zasad tri smrtno stradala mlada čovjeka i barem tri tisuće ozlijeđenih podižu rastući bijes prema Erdoğanovoj Turskoj koja u tamnice zatvara korisnike društvenih mreža, mahom djevojčice, koje koriste Twitter i Facebook zbog “poticanja buntovništva i širenja propagande”. Erdoğan ovih dana izjavljuje da su društvene mreže “najveći problem trenutno u društvu”. Njegov narod, njegov impozantan dio, misli drugačije. Otkako je medijima uveo cenzuru i pozatvarao svakog novinara slobodne misli, pronašli su načina da razmijenju informacije i pošalju poruku svom premijeru.
Kraj prosvjeda još se ne nazire. No, jedno je izvjesno: u Turskoj se ovih dana opasno živi, s obje strane barikade. Usprkos činjenici da Erdoğan može i te kako računati na potporu golemog broja svojih pristaša, koji čine glasačku mašinu njegovom AKP–u, mnogi vjeruju da je vladavina njegova do jučer silno stabilnog režima ovog puta ozbiljno uzdrmana. Povlačenje jakih snaga interventne policije pred silinom uzvraćenog kamenja s barikada, neki već tumače znakom slabosti ali i potencijalno golemom političkom štetom.
– Ovo je prva bitka koju je Erdoğan ikada izgubio. Jednostavno je nadjjačan: njegova oholost i autoritarni impuls udarili su o zid – mišljenja je Soli Özel, akademik i ugledni turski kolumnist.
Hoće li trg Taksim postati ekvivalent trgu Tahrir i hoće li u Istanbulu osvanuti tursko proljeće, poput onog Arapskog, kada je 2011. s vlasti u Egiptu svrgnut Hosni Mubarak? Ovisit će to i o spremnosti Erdoğanovih pristaša na protuudar, o sposobnosti da nadglasaju prosvjednike i odupru se “šačici lopova”. A požar se nezaustavljivo širi Turskom. “Istanbul, Ankara, Izmir... svi smo jedno”, odjekuje s trga Taksim, danju i noću.
>>Novi sukobi: Policija bacala suzavce i koristila vodene topove!
