Dok turska vojska nastavlja baražnu vatru po sirijskim vojnim položajima, parlament u Ankari donio je u četvrtak i odluku kojom se vojsci u sljedećih godinu dana dopuštaju zračni napadi i pješački ulaz trupa u Siriju ako to bude potrebno. Protiv te rezolucije, koja je donesena sa 320 glasova za i 120 protiv glasali su samo zastupnici opozicijske Republikanske narodne partije, sljedbenici tradicije Kemala Ataturka. Kako tvrde, odluka parlamenta otvara put za rat sa susjednom Sirijom koji je na pomolu. Da ideja o pokretanju otvorenog rata doista ima osnovu, pokazuje i to što je Erdogan zatražio hitan sastanak NATO-a na kojemu će se odrediti daljnje akcije vojnog saveza ako se sukob proširi.
Kontrolne točke
Istodobno dok se ta drama događala, ulazio sam u Siriju iz Libanona. To mi je već treći put od početka ustanka da ulazim u zemlju koja je danas “najvrelije” mjesto svijeta, a koliko je situacija ozbiljna, najbolje pokazuju brojne kontrolne točke na svakih tridesetak kilometara. Od granice s Libanonom, odakle me taksi povezao prema Damasku, zaustavili su nas barem desetak puta. I svaki put požalio sam što nisam imao fotografiju Luke Modrića.
– Hrvatska, neka, super. Modrić je pravi igrač. Znaš li ga možda? Vi novinari svakog znate... Je li on stvarno toliko nizak? Al zato je brz i okretan – standardna je tirada vojnika koju sam slušao na doslovno svakoj kontrolnoj točki. Sirijci su, naime, ludi za nogometom, a kako njihova liga već neko vrijeme ne postoji, svoje su navijačke strasti usmjerili prema španjolskim klubovima. Tako danas gotovo 70 posto Sirijaca navija za Real Madrid. A o čemu će vojnici na kontrolnim točkama, nego o nogometu... I dok su me vojnici tapšali po ramenima uz neizostavne priče kako su navijali za Hrvatsku u našem nogometnom srazu s Turskom prije nekoliko mjeseci, mom vozaču Muhamedu nije bilo do priče o sportu. Uz vijesti o turskim napadima na položaje na sjeveru zemlje nada se da sukobi neće eskalirati u otvoreni rat.
– To je samo tursko pokazivanje mišića. Nadam se da neće trajati dulje od dva do tri dana – objašnjavao je Muhamed probijajući se kroz gusti promet u centru Damaska dovozeći me pred hotel.
Privid u središtu grada
Na prvi pogled, od prije nekoliko mjeseci i mog posljednjeg boravka u Siriji, nije se puno toga promijenilo. Restorani su puni, barovi rade, ljudi šetaju ulicama Damaska... Kako rekoh, samo na prvi pogled nije se ništa promijenilo jer idilična slika vrijedi samo u središtu grada. Čim se izmaknete prema periferiji postaje jasno da zemljom bijesni dugi, krvavi rat. Na ulicama su kolone vojnih vozila, helikopteri i avioni prelijeću nebo, u daljini čuju se potmule eksplozije... Nestašice struje i plina su redovite, cijene su već odavno odletjele u nebo.
– Teško je, ali bit će zlo ako nas Turska napadne kako bi primorala našu vojsku da se povuče dvadesetak kilometara – kaže vlasnik Internet caffea u kojem sam čekao da se pojavi struja kako bi u redakciju poslao fotografije i tekst koji upravo čitate.
>>Žena i četvero djece poginuli u napadu Sirije na turskoj granici
Vec vidjen scenarij za opravdanje napada NATO snaga na Siriju koja im je trn u oku, ali da bas tako prozirno pokusavaju, to je vise nego jadno. Namjere NATO saveza procitane su vec odavno, kao Lunov Magnus Strip.