Autorica knjige "Godina tigra" Sohaila Abdulali napisala je svoju ispovijest o tome kako je silovana dok je imala 17 godina i živjela u Mumbaiju, koji se tada još zvao Bombaj.
"Prije 32 godina, kada sam imala 17 i živjela u Bombaju, silovalo me više ljudi te sam zamalo poginula. Tri godine poslije, bijesna zbog šutnje i zabluda oko silovanja, napisala sam žestoki esej te sam pod svojim imenom napisala svoje iskustvo za indijski ženski magazin", počinje svoju priču u NY Timesu Abdulali te dodaje da je taj članak izazvao mnogo reakcija u ženskom pokretu i njezinoj obitelji, prije nego što je "tiho nestao".
Sada se ponovno pojavio nakon što je silovanje mlade djevojke u New Delhiju izazvao gnjev javnosti te od tada autorica prima mnogo e-mailova. "Nije baš ugodno biti simbol silovanja. Nisam stručnjak, a niti ne predstavljam sve žrtve silovanja. Sve što mogu ponuditi jest, za razliku od djevojke koja je umrla u prosincu dva tjedna nakon brutalnog silovanja više muškaraca, da ispričam svoju priču koja još nije završila", piše Abdulali.
"Silovali su me nekoliko sati"
"Kada sam se borila za život te večeri, teško da sam znala za što se borim. Prijatelj i ja otišli smo u šetnju na planinu u blizini moga doma. Četvero naoružanih muškaraca uhvatilo nas je i odvelo na zabačeno mjesto gdje su me silovali nekoliko sati te oboje pretukli. Raspravljali su o tome hoće li nas ubiti ili neće, a na kraju su nas pustili", piše Abdulali te dodaje da je sa 17 godina još uvijek bila "samo dijete".
"Život me bogato nagradio zato što sam preživjela. Ranjena i traumatizirana došla sam do kuće kod svoje obitelji. S njima na svojoj strani mnogo toga je išlo u pravom smjeru. Pronašla sam pravu ljubav. Napisala sam knjige. Vidjela sam klokana u divljini. Hvatala sam autobuse i kasnila na vlakove. Imam sjajno dijete. Promijenilo se stoljeće. Pojavile su se prve sijede", piše spisateljica te dodaje da previše njih nikada to neće doživjeti.
"Neće vidjeti kako ide na bolje i da dolazi dan kada jedan incident više neće biti središnja točka tvoga života. Jednoga dana ćeš shvatiti da više ne gledaš iza sebe i očekuješ da će te svaka grupa muškaraca napasti. Jednoga dana ćeš staviti šal oko vrata bez pomisli na to da bi te netko mogao zadaviti. Jednoga dana više nećeš biti preplašena", piše Abdulali te dodaje da je silovanje strašno, ali da nije strašno zbog svih zabluda koje se nalaze u "glavi Indijke".
"Odbijam misliti da je vrlina smještena u mojoj vagini"
"Strašno je što ste zlostavljani, prestrašeni, netko drugi je preuzeo kontrolu nad vašim tijelom i povrijedio vas je na najintimniji način. Nije strašno zato što ste izgubili svoju 'vrlinu'. Nije strašno zato što su vaš otac i brat izgubili čast. Odbijam misliti da je moja vrlina smještena u mojoj vagini, kao što odbijam i pomisao da je muškarčev mozak u njegovim genitalijama", piše Abdulali te dodaje da će silovanje uvijek biti strašno, ali bit će osobni, a ne društveni horor.
"Tada ćemo moći ženi koja je napadnuta dati ono što stvarno treba: ne gomilu gluposti o tome kako trebaju osjećati krivnju ili sram, nego suosjećati s njom zbog strašne traume", piše spisateljica te dodaje da je tjedan dana nakon što je napadnuta čula priču žene koja je silovana u obližnjoj četvrti. "Stigla je kući, otišla u kuhinju te se zapalila i umrla. Osoba koja mi je to govorila bila je puna divljenja za nju jer je sačuvala čast svog supruga. Zahvaljujući svojim roditeljima, nikada nisam to tako shvatila", piše Abdulali te dodaje da zakon mora osigurati pravedne kazne za silovatelje i zaštitu za žrtve, no samo obitelj i zajednica mogu pružiti suosjećanje i potporu.
"Kako će tinejdžerica sudjelovati u osudi svog silovatelja ako obitelj ne stoji iza nje? Kako će žena optužiti napadača ako njezin suprug misli da je napad više uvreda za njega nego zlostavljanje nje?" piše spisateljica te dodaje da je ona sa 17 godina smatrala da je najstrašnija stvar koja se može dogoditi u njezinom životu da je netko povrijedi i ponizi na tako bolan način. "Sa 49 znam da sam bila u krivu: najstrašnija stvar je zamisliti da netko moje 11-godišnje dijete povrijedi i ponizi. Ne zbog časti moje obitelji, nego zbog povjerenja u svijet, jer je teško pomisliti da ona izgubi to povjerenje", piše Abdulali i dodaje da su nakon njezina silovanja roditelji morali "poslagati sve dijelove slagalice".
"Kada sam imala 17 nisam mogla zamisliti tisuće ljudi koji marširaju protiv silovanja u Indiji"
Smatra kako je to posao današnjih roditelja i onih koji odgajaju nove generacije. "Naš je posao da naučimo naše sinove i kćeri da postanu slobodni i odrasli ljudi puni poštovanja koji će znati da muškarci koji ozlijede ženu sami donose takvu odluku te će biti kažnjeni.
"Kada sam imala 17 nisam mogla zamisliti tisuće ljudi koji marširaju protiv silovanja u Indiji, kao što se to vidi posljednjih tjedana. I još uvijek ima mnogo posla", piše Abdulali te dodaje da se već generacijama usavršavaju patrijarhalni, kastinski i socijalni sustavi te seksualna nejednakost koja je dovela da zlostavljanja bujaju. "No silovanje nije neizbježno kao vrijeme. Ali moramo odložiti blebetanje o časti i vrlini te o tome 'je li ga ona na to navela' i 'je li si on mogao pomoći'", piše Abdulali. Zaključuje da odgovornost treba postaviti na pravo mjesto, odnosno da je ona na muškarcu koji zlostavlja ženu i na cijelom društvu koje mu dopušta da se izvuče dok se prsti upiru prema žrtvi.
>>Počinje suđenje silovateljima Indijke, prijeti im smrtna kazna
>>Otac Indijke koja je umrla nakon silovanja: Ponosan sam na nju!
Hm Država u kojoj je krava sveta životinja, sve je poručila. Svi normalni ili polunormalni, - tutanj glavom bez obzira. U London, naravno, jer ovi su to godinama poticali da bi kolonijalno iscrpljivali bedake.