Nakon završenog ustroja Zapovjedništvo Kopnene vojske 18. srpnja donijelo je zapovijed o prikupljanju Pukovnije u Zagrebu i njezinom prijevozu u Döllersheim u okolici Beča, gdje se trebala obaviti dodatna obuka i priprema za polazak na Istočno bojište. Domobranima su priređeni svečani ispraćaji u Varaždinu i Zagrebu kojima su prisustvovali najviši dužnosnici NDH, uključujući i vojskovođu Slavka Kvaternika i Poglavnika Antu Pavelića, kao i strani vojni predstavnici predvođeni njemačkim opunomoćenim generalom u Hrvatskoj Edmundom Glaise von Horstenauom. Prije odlaska pripadnici Pukovnije položili su prisegu poglavniku Anti Paveliću. Prijevoz Pukovnije obavljen je željeznicom u sedam vlakova. Prva je otišla I. bojna na dan 20. srpnja, stožer Pukovnije s stožernim postrojbama 21. srpnja, II. bojna 22. srpnja, III. bojna 23. srpnja i na koncu topnički odjel 24. srpnja. Po dolasku u Döllersheim Pukovnija je smještena u logor Kaufholz, jednom iz skupine od 6 logora Truppen Übugspltaz Döllersheim, gdje je zaprimila njemačko naoružanje i započela s obukom koja se vršila uz pomoć njemačkih instruktora.
Tijekom trajanja obuke, domobrani su 31. srpnja položili prisegu njemačkom vođi Adolfu Hitleru, kojoj su nazočili Vrhovni nadzornik hrvatskog domobranstva general Slavko Štancer i General der Artillerie Alfred Streccius, zapovjednik XVII. Armijskog zbornog područja (Wehrkries XVII.). Obuka je prvenstveno imala za cilj upoznavanje domobrana s njemačkim naoružanjem i opremom. Trajala je tri tjedna i za to vrijeme odvijala se na razini vodova, dok obuka po satnijama, bojnama i na razini pukovnije, radi kratkoće vremena nije učinjena. Obuka je okončana 15. kolovoza nakon koje je Pukovnija upućena na Istočno bojište. Prva četiri vlaka krenula su 16. kolovoza a posljednji tri dana poslije, 19. kolovoza, sveukupno je za prijevoz Pukovnije bilo potrebno 17 kompozicija. Još jedna dodatna kompozicija bila je potrebna za povratak viška vojnika i opreme doknadnoj bojni u Varaždin.
Odredište je bilo Dangeni, mjesto u Rumunjskoj blizu granice sa Sovjetskim Savezom. Ovdje se Pukovnija prikupila i zaprimila zapovijed od Grupe armija Jug da se 27. Kolovoza hodom uputi prema mjestu Pervomajsk na rijeci Bug, do kojeg je trebala doći 9. rujna. Zbog loših putova i česte kiše koja je dodatno otežavala prijevoz, u Pervomajsk je stigla 13. rujna, gdje se zadržava dva dana. Ovo vrijeme je iskorišteno za odmor ljudstva i konja i popravak oštećenog povoza.
Nakon predaha Pukovnija je nastavila put preko Kirovograda (danas Kirovohrad) i Kremenčuga do sela Budinskaje u okolici Poltave u koje stiže 30. rujna. Hodnja je trajala ukupno 35 dana, tijekom koje je Pukovnija prešla put od 755 kilometara. Na hodnji je Pukovnija zabilježila i prvi gubitak: poručnik Ivica Vujić pao je s motora i tom prilikom zadobio teške povrede od kojih je 9 mjeseci kasnije preminuo. Tijekom ovog puta domobrani su mogli osjetiti svu težinu nedaća s kojima će se susretati na Istočnom bojištu. Po lošim i malobrojnim cestama, koje bi se u kišnim periodima pretvarale u beskonačne rijeke blata, konji su samo polako i uz najveće napore vukli svoj teret. Kola su propadala u blato do osovina, a kako je područje Moldavije i zapadnog dijela Ukrajine pretežito brjegovito, uspon i na najmanji brežuljak u ovakvim uvjetima predstavljao je strahovite napore za konje. Na pojedinim dionicama za vuču haubica 10,5 cm moralo se upotrijebiti i do 18 konja, a često su i sami domobrani morali priskakati u pomoć i pomagati u vuči. Zbog ovako velikih napora neizbježni su bili gubitci u konjima, koji su ipak svedeni na minimum zahvaljujući stalnoj brizi veterinara nadporučnika dr. Marijana Hrestaka i veterinarskog pomoćnika Mustafe Gujića, kao i dobro organiziranoj veterinarskoj službi njemačke vojske. U nekoliko je navrata u veterinarskim satnijama Pukovnija mijenjala iscrpljene i oboljele konje zdravima, a vršena je i popuna ruskim konjima. Tako je topnički odjel na koncu ove hodnje imao ukupno 497 konja od početnih 545, od kojih je bio samo manji broj, njih tridesetak, ruskih.
Težak i iscrpljujući put nije bio jedina teškoća s kojom se susretao zapovjednik postrojbe pukovnik Markulj. Kako je Pukovnija bila novoustrojena postrojba sastavljena od dragovoljca, stega još nije bila u potpunosti uspostavljena i tijekom hodnje zabilježeni su svakodnevni veći ili manji stegovni prekršaji, od nepropisnog odijevanja i držanja, samovoljnog napuštanja hodne kolone, do krađa i nedozvoljenih rekvizicija civilnom stanovništvu koje su bile najstrože zabranjene, odnosno mogle su se obavljati samo uz propisan postupak i od strane za to određenih časnika (najčešće je to bio pukovnijski intendant). Krađe počinjene prema civilnom stanovništvu, ovisno o težini počinjenog djela, kažnjavale su se novčano ili vremenskim kaznama, a za pojedina djela bile su predviđene i kazne smrću... Pukovnija je 7. listopada prebačena preko Poltave do sela Nadeždovke, gdje je sljedećeg dana zaprimila zapovijed da ulazi u sastav 100. Lake pješačke divizije (100. leichte-Infanterie Division), kao njezina treća pješačka pukovnija i koja je u tom trenutku bila dio njemačke 6. armije.
Tom je prigodom zapovjednik divizije Generalleutnant (general-poručnik) Werner Sanne uputio pripadnicima Pukovnije pozdrave i podsjetio ih na savezništvo iz I. svjetskog rata. Naravno, u zapovjedništvu 100. lake pješačke divizije bili su vlo zadovoljni novopridošlim pojačanjem jer je time značajno povećana njezina borbena snaga. Uvrštavanje Pukovnije u austrijsku diviziju bio je mudar potez. Hrvati su kod Austrijanca naišli na bolji prijem i razumijevanje nego što bi to bio slučaj kod neke njemačke postrojbe.
Dana 10. listopada Pukovnija je prispjela na borbene položaje 100. lake pješačke divizije. U divizijskom ratnom dnevniku zabilježeno je da je “jedina svijetla točka ovog tmurnog 10. listopada bila dolazak Hrvata.” Iz divizije je odaslana obavijest susjednim postrojbama (297. i 57. pješačka divizija) da u sastav divizije ulaze Hrvati, a na izgled novopridošle postrojbe ukratko su upozorili kao: “njemački šljem, srpska odora i njemačke oznake činova.” Kako je obuka u Döllersheimu bila vrlo kratka, Pukovnija nije odmah raspoređena na prvu crtu, već je odlučeno da se ponajprije dodatno obuči, prema tijeku i načinu određenom divizijskom zapovijedi od 12. listopada. Radi daljnje obuke jedinice Pukovnije su bile raspoređene na sljedeći način:
- I. bojna, 11. satnija i 14. protuoklopna satnija podređene su 54. pješačkoj pukovniji.
- II. bojna i 13. minobacačka satnija podređene su 227. pješačkoj pukovniji.
- Topnički odjel podređen je 83. topničkoj pukovniji
- Stožer, III. bojna (bez 11. satnije) i laka pješačka kolona (povoz) podređeni su izravno divizijiskom stožeru.
Većina instruktora dolazila je iz 100. lake pješačke divizije, ali nekolicina ih je bila iz susjedne 57. pješačke divizije. Svi instruktori nalazili su se pod zapovjedništvom Hauptmanna Roitingera koji je prije toga zapovijedao bojnom u 227. pješačkoj pukovniji i koji je ujedno bio časnik za vezu u stožeru Pukovnije. Prioritet u obuci imalo je poboljšanje opće discipline, discipline tijekom hodnje i odmora, uspostavljanje strožeg unutarnjeg nadzora, izvidnička obuka, obuka iz osiguranja, borba na šumskom području i obrana. Generalleutnant Sanne naglasio je i neka druga područja na kojima je trebalo dodatno raditi: “Osobno polažem posebnu vrijednost temeljitoj obuci s bojevim streljivom, suradnji između rodova i upotrebi lopatice. Obuka pojedinaca treba biti produbljivana u svakoj prilici.”
Do toga dana Pukovnija je imala sveukupno samo 14 dana obuke na razini desetine i voda. Kako bi ispravili ovaj nedostatak, obuka na ovoj razini trebala se izvoditi sve do 31. listopada. Zbog nedovoljne obučenosti na višoj razini, hrvatske bojne nisu se smjele razmještati na borbene položaje. U iznimnim prilikama mogle su biti upotrijebljene za čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih vojnika, a samo posebno odabrane jedinice mogle su se koristiti za izviđanje ili iznenadne upade. Obučenost topničkog odjela ocijenjena je znatno boljom. Odjel je ocijenjen spremnim za borbeno djelovanje, potrebno je bilo izvršiti samo još nekoliko gađanja bojevim streljivom prema njemačkom pravilniku.
Nakon nekoliko tjedana obuke na terenu koja se izvodila uz pomoć njemačkog osoblja, pukovnik Markulj mogao je izvijestiti Ministarstvo domobranstva da se “…u pukovniji opaža sve bolji i bolji vojnički nastup i držanje.”
>> U Staljingradskoj bitci sudjelovala i hrvatska postrojba
