– Ovo je zgrada libijskog osiguranja – pokazuje mi u samom centru Misrate moj vodič kroz Libiju Abdelaziz Madini. – Nju su bili zauzeli plaćenici. Profesionalni ubojice iz Hrvatske, BiH, Ukrajine, Srbije, Rusije, Kolumbije... Bilo ih je ukupno 85, pod punom ratnom opremom. Hladnokrvni ubojice zbog kojih smo imali velike gubitke dok smo oslobađali zgradu.
– I što je bilo s njima? – pitam ga. – Jesu zarobljeni, poginuli? Na plaćenike mislim?
– Kako što! – ozbiljno će Abdelaziz. – Oni koji nisu poginuli u borbi, osuđeni su na licu mjesta. Metak u čelo i zbogom zauvijek. To su ubojice, krvnici, to nisu vojnici, nego ljudi koji bezdušno ubijaju za novac. Prema informacijama kojima raspolažem, među ubijenima je bilo 9 hrvatskih državljana, 12 srpskih, 11 Ukrajinaca i 10 Kolumbijaca. Ostali, čini mi se, nisu identificirani. Plaćenici koji su uhićeni u Tripoliju i drugim gradovima prebačeni su u zatvor u Benghazi i njih čeka suđenje. No, ima ih još puno i na slobodi. Pobjegli su i skrivaju se u Sirtu, Bani Walidu i Sabhi...
Misrata zbog svih tih likvidiranih ljudi izgleda kao grad duhova. Ulica Tripoli, u kojoj su se vodile najžešće borbe između gadafijevaca i pobunjenika koji su branili grad, razrušena je doslovce do posljednje zgrade. Ništa, ama baš ništa u tom gradu, ne podsjeća na život. Dok hodamo dalje gradom, Abdelaziz s gorčinom govori:
– Nema toga što nisu bacili na nas. Gađali su nas minobacačima, VBR-ima, dalekometnim projektilima... Tukli su nas i s kopna i s mora... Došli su gotovo do centra grada. NATO-ova intervencija stigla je u zadnji čas. Da nisu došli, grad bi sigurno bio u njihovim rukama, a ovdje bi se dogodio pravi genocid. Gadafijevi su plaćenici pobili sve ljude u predgrađu i svim mjestima u koja su ušli. Ubijali su sve što je disalo. I ovdje u Misrati ubijali su nevine ljude: žene, djecu, starce... Tek kad im je NATO uništio teško naoružanje, mogli smo krenuti u kontraofenzivu i istjerati ih iz grada.
Dok Abdelaziz govori, njegove riječi kao da se stapaju s prizorima oko nas. Razrušena Misrata zasigurno će postati grad-spomenik tog rata.
Jeziv zvuk metka
Inače, sam put od Tripolija do Misrate, iako dug svega 200 km, pamtit ću cijeli život. Osim što je trajao 18 sati, pretvorio se u živu predstavu rata između pobunjenika i gadafijevaca. A sve je počelo samo jednim metkom...
Vozio sam se u društvu s Abdelazizom i još dvojicom mladih boraca, koji su mi se ponudili za vodiče kroz Misratu. Sva trojica mojih domaćina borila su se za oslobođenje tog grada i za Libijce.
A onda tijekom vožnje odjednom – kaos! Začuo se prigušen, a opet jeziv zvuk, grlene psovke mojih suputnika i užasna škripa kočnica. Već idućeg trenutka mladi pobunjenik koji je sjedio na stražnjem sjedalu do mene divljački me gurnuo kroz vrata automobila i proderao se: – Ostani ležati! Ne miči se nigdje!
Nisam se micao
– Što se dogodilo, j----i?! – pitam Abdelaziza, koji ležeći malo dalje od mene, skriven iza auta, priprema oružje i javlja u Misratu da smo napadnuti.
– Snajper – odgovara. – Pogodio nas je u šajbu. Ne miči se odavde dok neko ne dođe po tebe.
Nije trebalo dugo da snage iz Misrate stignu do nas i započnu s blokadom i čišćenjem cijelog područja. Mene su za to vrijeme, poput dojenčeta, ostavili na brizi nekolicini pripadnika brigade Al-obajdija. I dok sam ja u sigurnim rukama i sa zanimanjem proučavao "sretnu" putanju metka koji je probio našu šajbu i izašao na bočni prozor, u šumi nedaleko od nas začula se žestoka paljba. Borba je trajala nekoliko sati. Vodiči su se vratili živi i zdravi, a nakon što su pročešljali teren, nastavili smo prema Misrati.
Hmmmm.... \"dalekometnim projektilima\"... sa 500...1500 km?! Nije mi jasno zašto su uopće otišli u Libiju uz takve projektile?! Mogli su ih tući i iz Srbije, Hrvatske, Ukrajine....