Sasvim neočekivano reagirali su stanovnici Traunsteina, malog mjesta na jugu Njemačke, uz granicu s Austrijom, u kraju za koji kažu da “skočiš li iz aviona padobranom, najvjerojatnije ćeš pasti na neku crkvu”, samo dan nakon što je Joseph Ratzinger u travnju 2005. izabran za papu. U gradu u kojem je proveo formativne godine, kamo se njegova obitelj preselila kad mu je bilo samo nekoliko godina, samo je oglas na crkvi najavljivao misu za Benedikta XVI. i kante s ostacima boje – bijele i žute – kojom je, doslovce preko noći, prebojena kuća u kojoj je živjela obitelj Ratzinger. Ograda oko kuće, s papinskim zastavicama, bila je još vlažna od boje.
>> Sve o odlasku pape pročitajte u našem specijalu
Kazne koje su opravdali
Ruku na srce, bilo je nekoliko onih koji su se osjećali “ponosnima što su Bavarci”, ali jedan za drugim, upitani na glavnom gradskom trgu, nisu bili oduševljeni. Niti je papa bio tema razgovora.
– Nisam zadovoljan – sjećam se kako su govorili: – Previše je konzervativan. Nije to dobro za Crkvu. Da je konzervativan, znali su i njegovi bivši učenici u sjemeništu. Spominjali su i kazne. Doduše, tad bi nas odveli na stranu, ali su ga ti isti i opravdavali.
– Ima pravo, nije vjera supermarket u kojem birate što želite, a što ne želite.
No da je stalo na tome...
– Trebali su izabrati crnog papu – kazali su nam tik uz crkvu u kojoj je Benedikt XVI. počeo služiti vjeri. U katoličkoj Bavarskoj nešto se očito promijenilo. Gospođa, koja je baš obavila kupnju na tržnici domaće hrane, bila je vrlo jasna:
– Vrijeme je da žene uđu u Katoličku crkvu. Vrijeme je za papisu.
Touaregom u samoću
Nije Ratzinger bio Ivan Pavao II. I to je glavno što je narod primjećivao. Kad smo krajem srpnja 2007. boravili u Lorenzagu di Cadoru, talijanskom gradiću od jedva 600 stanovnika, omiljenom ljetovalištu Wojtyle, kamo je tad prvi put stigao i Benedikt XVI. pa su – prigodno – svoje alpsko mjestašce nazvali ljetovalištem papa, svaki dan između 18 i 18.30 gradski bi se trg pretvorio u pozornicu. Jer upravo u to vrijeme papa Benedikt XVI., uvijek u touaregu i uvijek pored svog tajnika, mons. Georga Gaensweina, odlazio bi iz ljetnikovca prema nekoj samotnoj crkvi. I jedino tad bi ga vidjeli.
Samo jednom su papa i tajnik otišli u mjesnu crkvu. Osiguranje je bilo jako, ali nije moglo spriječiti žene, njih 50-ak, da se okupe pred vratima. Muškarci su se smijali. Čekaju, ali koga? Papina tajnika, pristala muškarca. Zvale su ga “padre Ralph”, po svećeniku iz serijala i knjige Ptice umiru pjevajući. “Jesi li ga vidjela? A, kako je lijep”, križale su se i govorile.
No nisu ga često viđale. On i papa više su voljeli samoću i, posebno, šumu na rubu Lorenzaga. Ondje, u škrapi, stoji kip Gospe, dar iz Međugorja. Mali, 30-centimetarski kip vjernici su obavili krunicama. Papa je dva puta u molitvi ondje proveo po 40-ak minuta.
