Nakon što je Večernji list zaprimio odluku ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića o povlačenju preporuke korištenja VP-a, magazina za vojnu povijest, u nastavi povijesti u svim osnovnim i srednjim školama, stižu reakcije sa svih strana. Pročitajte iskustva profesora Stjepana Bekavca.
Dvije su godine prošle od pojave prvoga broja magazina ''Vojna povijest“, a koji je pod uredničkom palicom povjesničara i novinara Zvonimira Despota izašao u travnju 2011. godine. Izlaženje prvoga broja pravim je ljubiteljima vojne povijesti predstavljalo veliko osvježenje i dugo očekivani, i napokon, ''domaći“ uradak.
Iako svjetska javnost slične magazine poznaje dugi niz desetljeća, hrvatski magazin ''Vojna povijest“ svojom se kvalitetom svrstao uz bok svjetskoj . Štoviše, kroz svoje dvogodišnje izlaženje on je ''ugostio“ brojne znanstvenike, profesore, kolekcionare i ljubitelje vojne povijesti što i nije čest slučaj u puno dužoj povijesti nekih svjetskih magazina. Svi su oni, dužim ili kraćim prilozima, iznosili svoja istraživanja i opservacije, stremeći popularizaciji ove tematike na hrvatski javni i znanstveni prostor.
''Vojna povijest“ bavi se izučavanjem hrvatske vojne povijesti iz svih razdoblja. Ovdje naglašavam ''hrvatske“ i poslužit ću se shvaćanjem povijesti što ju je riječima prikazao Milan Šufflay: ''Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti“. Povijest je biografija jednoga naroda; i više od toga: ona je znak njegova genetičkog koda. Ona je prstenasto gibanje, koje se nikada ne zatvara u krug, već se svaki nedovršeni nadvija nad onim prethodnim. Sasvim je i razumljivo da će pojedini slikovni ili tekstualni prilozi u nama izazvati poneka sporenja i emocionalni pritisak, no to je samo dokaz koliko je istinska i duboka ''povijesna drama“ koja se oko nas i u nama zbivala i zbiva te koje smo, makar nesvjesno, bili ili jesmo djelatni sudionici.
Tako sam u ljeto 2012. godine bio autor specijalnog broja ''Vojne povijesti“, u cijelosti posvećen Sinjskoj alki. Ta hrvatska viteška igra uskoro slavi svoju tristo godina dugu povijest. Uvrštenjem na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta stiglo je priznanje očuvanju tradicije i hrvatske izvornosti. ''Vojna povijest“ time se uključila u obilježavanje povijesti viteške igre koja je starija od povijesti današnje svjetske ekonomske i vojne supersile. Upoznavanje vlastite posebnosti iznimno je važno u stvaranju nacionalnog ponosa, koji je svojstven svim modernim državama. Uvjerio sam se više puta u veliku popularnost magazina kod svojih kolega, nastavnika povijesti u hrvatskim školama. Prepoznali su ga kao jedan od kvalitetnijih izvora informacija, donoseći priloge i teme o događajima koji u stručnoj literaturi nisu toliko zastupljeni.
Obzirom na ekonomsku situaciju i stanje knjige u hrvatskom kulturnom prostoru ova konstatacije nije čudna, ali je zabrinjavajuća i upozoravajuća. Posebno se to odnosi na teme Domovinskog rata, pa se ''Vojna povijest“ nametnula kao jedan od sveobuhvatnijih izvora, još nedovoljno prezentirane nedavne hrvatske povijesti. Tako sam bio svjedokom jednog dojmljivog i nadasve kvalitetnog primjera dobre nastavne prakse na 6. Državnom seminaru o Domovinskom ratu za nastavnike i profesore povijesti osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Seminar je održano u Zadru 24. – 27. ožujka 2013. godine, gdje je jedan od često citiranih i korištenih izvora na temu ''Slavonski Brod u Domovinskom ratu“ bio upravo magazin ''Vojna povijest“. Ovo nije izolirani slučaj korištenja magazina u nastavnom procesu, ali je prezentacijom bio vrijedan spomena. Zasigurno je kvaliteti prezentacije djelomično zaslužna i kvaliteta magazina. ''Vojna povijest“ svojim slikovnim prilozima, izborom tema i njihovom ravnomjernom zastupljenošću, zadovoljava i profesionalni, ali i puki čitalački habitus svakog pojedinog čitača. Ona iz povijesnog izloga nastoji grabiti sve što se otkriva, pa upravo tim otkrivanjima ponekad trpi kritike i sporenja.
One su zasigurno proizvod našeg skučenog znanja, jer sadržaj hrvatskog povijesnog izloga već je odavno poznat. Poznat sa svim svojim bijelim, crnim ali i praznim, još neispisanim stranicama.
Profesor Stjepan Bekavac
