Novi grčki premijer George Papandreou po svoj se prilici makar na trenutak osjećao kao da se penje na bure baruta kada je njegov socijaldemokratski PASOK rekordno potukao konzervativnu Novu demokraciju na izborima u listopadu. U naslijeđe mu je ostavljena zemlja koja stenje pod 300 milijardi eura duga, odnosno 113 posto BDP-a. Nezaposlenih je 10 posto, poljoprivrednici kao da žive samo za to da diljem zemlje blokiraju ceste, a sindikati prijete 24-satnim općim štrajkom upozorenja već u veljači.
Ispada da izraz “dužan k’o Grčka” u najsiromašnijoj članici eurozone poprima nove, upravo mitske dimenzije, a posljednjih se dana u Europi sve češće čuje i to da se Grke jednostavno ne isplati spašavati, odnosno da bi euro ipak preživio njihov bankrot. Za razliku od najvećih američkih banaka, koje je Barack Obama morao izvlačiti iz ponora jer su “bile prevelike da bi propale”, za Grčku se čini da nije prevelika za bankrot. Ako se pita ekonomske analitičare koji posljednjih tjedana po europskim mainstream medijima nemilosrdno prosipaju žuč, riječje o zemlji kojoj je bankrot – baš po mjeri.
Žestoke kritike iz EU
A evo i zašto. Na listi percepcije korupcije Transparency Internationala dopustila si je da 2008. potone sve do 71. mjesta, odnosno do razine na kojoj se koprcaju Rumunjska i Bugarska, koje su obje trpjele žestoke kritike iz EU, ili pak Hrvatska, kojoj se upravo korupcija predbacuje kao jedna od najvećih prepreka u procesu pristupanja EU. U 2010. predviđa se da će Grčkoj vanjski dug narasti na više od 120 posto BDP-a, a proračunski deficit već joj je prošle godine narastao na 12,7 posto, probivši time apsolutno sve granice, pa i onu od tri posto koja je postavljena za sve članice EU koje se koriste eurom kao valutom.
Način na koji je Atena uspjela potonuti do ovih razina zvuči zastrašujuće poznato. Tijekom 90-ih imala je gospodarski rast čak i viši od prosjeka EU. No vlade, koje se danas proziva kao neefikasne i birokratizirane, očito su se bavile svime i svačime samo ne sređivanjem porezne politike. Desetljećima su se porezna pravila mijenjala iz godine u godinu, ponekad čak i retroaktivno, što je uvijek iznova unosilo nesigurnost u ekonomiju, a politički populizam doveo je u jednom trenutku do toga da se pod svaku cijenu krenulo u organiziranje Olimpijskih igara koje si Grčka možda i nije
trebala priuštiti. Zarađeno i posuđeno očito se rasipalo na sve strane, pa ako je i istina da je Grčka djelomično stradala zbog špekulativnih napada, kao što je prije nekoliko dana izjavio premijer Papandreou, činjenica je da si zemlja s manje korupcijskih afera i s manjom potrošnjom na glomazan i neučinkovit državni aparat ne bi dopustila ovakav pad.
Sve češći prosvjedi i štrajkovi, koje Grci tradicionalno jako vole, na koje su ponosni kao i na svoju revolucionarnu prošlost, zaredali su još od 2006., kada su još uvijek žestoko ismijavani svi oni koji su se drznuli proricati raspad financijski naglavačke posloženog svijeta. Cijene hrane su se od 2001. do 2008. utrostručile, a ispod granice siromaštva živjela je čak četvrtina Grka u 20-ima. “Generacija 700 eura”, kako je posljednjih godina nazivaju, usto je pogođena nezaposlenošću od 30 posto, što će se i povećati ako se obistine najgore prognoze o rastu nezaposlenosti na 20 posto do kraja godine. Tome treba dodati i sve one udare na standard čovjeka koje je godinama provodila vlada desnog centra i koji su doveli do sve većeg raslojavanja u društvu. Velik dio zdravstva prebačen je na privatni sektor, školstvo je tako reformirano da su povećane školarine, mirovine iz generacijske solidarnosti su smanjene, a radni je vijek produljen iako Grci godišnje odrade 1900 radnih sati, što je daleko najviše u EU.
Masovne demonstracije
U takvoj atmosferi 2008. su krenule masovne demonstracije, i to s Politehničkog fakulteta u Ateni, s kojega je 1973. krenuo i ustanak kojim je srušena vojna hunta. U atensku četvrt Exarcheia policajci mjesecima nisu imali pristupa, u jednom je trenutku u štrajku bilo dva i pol milijuna radnika ili pola radno sposobnog stanovništva, a o atmosferi koja je zavladala najbolje govori podatak da je prema anketi konzervativnog (!) tiskanog dnevnika Kathimerinija 60 posto Grka nemire smatralo “općim ustankom” koji se u većoj ili manjoj mjeri odobravao ili je barem za njega bilo razumijevanja.
Uz još uvijek svježe sjećanje na tjedne u kojima je Grčka gorjela, a u svjetlu gospodarskog kolapsa prema kojemu bi stanje iz 2008. bio mačji kašalj, Zaklada za ekonomska i industrijska istraživanja (IOBE) iz Atene prije dva tjedna izišla je s procjenom da je u ovoj situaciji jedna od najvećih opasnosti za društvo novi val socijalnih nemira. Slično je, inače, 2008. izvršni direktor MMF-a Dominique Strauss-Kahn apelirao na financijski sektor u Grčkoj da ozbiljno pripazi na to da ravnomjernije raspoređuje bogatstvo u društvu kako ne bi došlo do svega onoga što se na kraju dogodilo. Sada je, pak, MMF obznanio da je u svakom trenutku potpuno spreman pomoći Grčkoj u izvlačenju iz krize. Premijer Papandreou je u svom planu za izlazak iz krize najavio žestoku štednju na svim poljima, ali je i posebno istaknuo obećanje o “većim porezima za one koji najviše zarađuju”, što pokazuje da je svjestan da mu većina od 160 zastupnika u parlamentu od njih 300 neće biti od pomoći ako se ulice opet zapale.
Iako među europskim vladama općenito i dalje vlada mišljenje da EU može preživjeti financijski raspad zemlje koja u BDP-u sudjeluje s dva posto, Europa je ipak pristala na vladin stabilizacijski program. Europska komisija odredila je Ateni da joj, želi li ostati u položaju u EU u kojemu je sad, svaka tri mjeseca mora podastirati podatke o učinjenome. Za plan je EK zaključio da je vrlo težak, ali i izvediv. Ipak, poučen iskustvom s prijašnjom vladom koja je falsificirala pravo stanje, ovaj put Atena će dobiti i neku vrstu financijske ili neke druge obveze, pa će u slučaju lažiranja snositi vrlo opipljive materijalne posljedice.
