Izgleda da bi se neki od novijih povratnika na HRT mogli pokazati kao prilično štetni za najjači medij u zemlji, koji u velikoj mjeri živi i postoji zbog novca pretplatnika. A što sve ti pretplatnici plaćaju izlazi i ovih dana na vidjelo. U jeku je, naime, afera zbog nedavnog izbora glavnog urednika Prvog programa Hrvatske televizije - Željka Rogošića, kojeg je prošli mjesec na tu poziciju imenovao glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman.
Od pet kandidata – četvrti
Radman je od 1987. do 1990. bio generalni direktor ondašnje Televizije Zagreb, na koju je 1989. došao i Rogošić, postavši šef splitskog dopisništva, što je bio do 1991. Obojica su početkom devedesetih otišla s Prisavlja, da bi se na njega opet vratila.
Radman, prije pola godine, ponovno na sam vrh. Sabor ga je lani u listopadu imenovao glavnim ravnateljem HRT-a, a Rogošić se na HTV vratio tri godine ranije, u Dokumentarni program. I sad ga je, nakon prijave na natječaj, Radman imenovao za glavnog urednika HTV 1. Od tada počinje – afera. Iz dana u dan raste.
Prvo su se doznale dvije činjenice: Radman je Rogošićev vjenčani kum, a i Radmanov je brat oženjen za Rogošićevu sestru, te ona da je, prema glasovima zaposlenika, od pet kandidata za šefa Prvog programa, Rogošić zauzeo tek pretposljednje, četvrto mjesto. No, unatoč svemu tome Rogošić ipak postaje - glavni.
Na pitanja o sukobu interesa i nepoštovanju volje zaposlenika, obojica odgovaraju da kumstvo ni na koji način nije utjecalo pri imenovanju i da mišljenje zaposlenika nije bilo obvezujuće. Mnogi se s time ne slažu. Radman ističe da je presudio Rogošićev profesionalizam. Rogošić tvrdi da je Radman preozbiljan čovjek da bi na tako važnu poziciju postavio nekoga tko to ne zaslužuje. Slijedi nastavak. Ispada da niti je Rogošić takav profesionalac, niti je Radman baš tako ozbiljan. Na vidjelo izlaze još neke za obojicu poražavajuće činjenice. Rogošić je, ni više ni manje, prijavljujući se na natječaj za šefa programa – falsificirao svoju biografiju.
Podičio se time da je od 1983. do 1986. bio urednik i komentator unutrašnje politike u Slobodnoj Dalmaciji te da je tri iduće godine, do 1989., bio urednik unutarnje politike i komentator Nedjeljne Dalmacije. Da tome baš i nije tako najprije je u svom tekstu u Novostima posvjedočio novinar Viktor Ivančić. Potom se netočnom pokazala i natuknica o tome da je 1991. bio dio ekipe koja je snimala reportažu u Kijevu, a poslije se ispostavilo da u Kijevu nije bio. Zatim se provjeravalo je li u časopisu “Pogledi” bio glavni urednik, kako je sam naveo u natječajnoj biografiji, ili zamjenik glavnog urednika.
Rogošićeva opravdanja i obrazloženja tih otkrića bila su neuvjerljiva, ponekad i komična.
To što sada ogranak Hrvatskog novinarskog društva na HTV-u od Radmana traži da se ta sramota hitno prekine te se ponovi natječaj za šefa 1. programa, posve je logično. Dok se čeka konačni rasplet, a kako se u Rogošićeve riječi očito ne može pouzdati, pokušali smo do istine o njegovoj profesionalnoj biografiji doći razgovarajući s onima koji znaju kada je, gdje i što radio. Pitali smo ih usput kako gledaju na tu aferu te što misle kako bi se ona morala okončati. Pritom smo došli i do još jedne informacije. One da je Rogošić godinama brojne tekstove o brojnim temama, od onih haških do onih o kriminalu i korupciji, pisao pod pseudonimima. Kako ih je pisao i zašto se skrivao iza izmišljenih imena, malo kasnije.
Najprije krenimo s njegovim “glavnourednikovanjem” iz osamdesetih.
– Rogošić je osamdesetih bio urednik priloga Ekološki pressing koji je izlazio u sklopu Nedjeljne Dalmacije, i taj je posao obavljao kao vanjski suradnik. A inače je, također kao vanjski suradnik, vrlo intenzivno i novinarski surađivao s Nedjeljnom i Slobodnom Dalmacijom. Vrlo je dobar novinar. Zato sam s njim godinama i surađivao. Za ovo što se sada događa mogu reći da ne volim javna suđenja i razapinjanja, To je interna stvar televizije. No, Rogošić je morao biti precizniji u pisanju svoje biografije, jer da je bio precizniji ništa ne bi izgubio na vjerodostojnosti. Zbog te nepreciznosti dovoditi sada cijelu njegovu karijeru u pitanje, ne bi bilo u redu. Ipak, neka oni na televiziji sad to rješavaju – pokazujući ipak dozu razumijevanja kazao nam je Krunoslav Kljaković koji je sredinom osamdesetih bio glavni urednik Nedjeljne Dalmacije te glavni urednik Slobodne Dalmacije od 1996. do 1997, pa od 2010. sve do danas. Josip Jović, dugogodišnji novinar, a od 1994. do 1996. i glavni urednik Slobodne Dalmacije, Rogošića se uopće ne sjeća.
– Sredinom osamdesetih bio sam novinar i urednik u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji i mogu reći da sam siguran da Rogošić tada nije bio zaposlen i nije bio urednik. Možda je koji put svratio u redakciju, no ja ga se ne sjećam – kaže Jović. Olga Ramljak bila je puno rječitija i preciznija.
– Osamdesetih sam bila u dopisništvu Slobodne Dalmacije u Zagrebu i da mi je tada Rogošić bio urednik rubrike, ja bih to znala jer sam bila politička novinarka. Dakle, Rogošić to nije bio. Zapravo, nikada Rogošić nije bio urednik u Slobodnoj. Nikada tamo nije imao nikakvu funkciju. Nije imao čak ni stol u redakciji. Ja ga se uopće ne sjećam. Te podatke u biografiji koji se odnose na Slobodnu, lažirao je – odlučno svjedoči Olga Ramljak koja je od 1998. do 2000. bila glavna urednica Slobodne Dalmacije.
Vrlo jasno govori i o tome kako bi se trebala okončati aktualna afera. Za početak smatra da se Rogošić, unatoč kumstvu s Radmanom, imao pravo kandidirati za glavnouredničku poziciju. Ali s lažnom biografijom to nikako nije smio učiniti. To ga, kaže, automatski diskvalificira.
– Ne znam zašto je to učinio. Zapravo, da nije falsificirao biografiju ne bi se ni mogao natjecati jer nema uvjete za kandidaturu. No uvjete, pet godina uredničkog staža, nema ni Domagoj Novokmet, pa nikomu ništa. Znači da je biografija bila vjerodostojna, a upitno je ostalo samo kumstvo. Ali ako je Radman bio uvjeren da je upravo Rogošić bogomdano rješenje za to glavnouredničko mjesto, da je za njega savršen, onda je prije odluke trebao razgovarati s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa. Trebao je sve objasniti i pitati za savjet. Nakon svega, Rogošić ne bi više smio ostati ne samo programski ??ef nego ni zaposlenik HRT-a jer ugrožava njegov dignitet i vjerodostojnost. Naravno, posljedice bi trebao snositi i Radman. On je kriv za sve ovo. Stoga bi onaj tko je Radmana postavio, znači Sabor, trebao Radmana pitati za zdravlje, kako on nakon ovoga kani upravljati kućom – odrješita je Olga Ramljak koja vrlo jasno prstom upire u onoga tko bi tu nimalo ugodnu situaciju za naš javni i novcem pretplatnika financirani medij trebao što prije riješiti, kako bi se ugled kuće barem donekle pokušalo zaštititi.
Dolazak na televiziju
A kako je Rogošić i prije, u vrijeme postojanja Televizije Zagreb, bio šef splitskog TV centra, bilo je zanimljivo popričati i s ondašnjim čelnicima Informativnog programa i od njih štošta čuti. Tako se Ines Šaškor, nekadašnja televizijska novinarka i od 1986. do 1990. odgovorna urednica Informativnog programa Televizije Zagreb, prisjeća:
– Sjećam se da je Rogošić na televiziju došao 1989. kada je bio raspisan natječaj za šefa našeg splitskog dopisništva. Prije nije radio na televiziji, i tada je izabran na natječaju. U to vrijeme ja sam bila urednica Informativnog programa, glavni urednik TV Zagreba bio je Miroslav Lilić, a ravnatelj Goran Radman. Okolnosti pod kojima je Rogošić otišao s televizije ne znam, jer ni ja u to vrijeme više nisam bila tamo - kaže Šaškor.
Naravno, nezaobilazno je bilo o tim vremenima pitati i Lilića. Ali, ne samo to. Dok se Ines Šaškor nije htjela upuštati u komentiranje aktualnog prisavskog problema, uz obrazloženje da ga baš pomno i ne prati, Lilić je pri kraju razgovora, da tako kažemo, ponudio pojas za spašavanje.
– Rogošić je sredinom osamdesetih bio urednik našeg TV centra Split, no s njim sam malo surađivao jer sam ubrzo postao glavni urednik. Za priču o njegovim “širim reportažama” iz okupiranog Kijeva mogu reći da je meni tada bilo najvažnije da se snimka emitira. Što se ostalog tiče, reći ću principijelno - ne zanima me je li netko nekomu kum ili rod, ako je taj netko odličan radnik, ako iza njega stoji briljantan novinarski rad. Ali ako je netko falsificirao svoju biografiju, onda mora otići. Novinar i urednik koji se treba baviti istinom na Prvom programu HTV-a ne može pisati neistine u svojoj biografiji. E sad, što je tu istina, je li on nešto falsificirao ili nije, trebalo bi utvrditi HRT-ovo Etičko povjerenstvo. Utvrdi li se da se radi o falsificiranju, onda Rogošić svakako mora otići s mjesta glavnog urednika 1. programa HTV-a. A o tome treba li otići i s HRT-a, stvar je procjene drugih. Da sam na Rogošićevu mjestu, ja bih se zbog ugleda HRT-a i Radmana sam povukao. Da je istina samo dio onoga o čemu se piše, otišao bih sam kako svi ostali i cijela kuća ne bi ispaštali zbog mene – precizirao je Miroslav Lilić koji je od 1987. do 1992. bio glavni urednik najprije ondašnje Televizije Zagreb, koja je početkom devedesetih preimenovana u Hrvatsku televiziju. Što se Radmana tiče, smatra da on ne bi trebao snositi nikakve posljedice jer je vjerovao da je istina ono što je Rogošić napisao u svojoj biografiji.
Nazvavši pak tadašnjeg direktora HRT-a Antuna Vrdoljaka, uzvraćeno nam je sa samo tri kratke rečenice.
– Rogošića uopće ne pamtim. Primao je plaću, ali očito nije radio ništa značajno. O njemu nemam više ništa za reći – odrezao je Vrdoljak, od 1991. do 1995. prvi čovjek HRT-a.
Prema količini izgovorenoga, na istom je tragu bio i Tomislav Marčinko, od 1991. do 1994. odgovorni urednik Informativno-političkog programa HTV-a. No, dok je Vrdoljak dao do znanja da je rekao sve, Marčinkova kratkoća ipak nagovještava zanimljive nastavke. I sam vrlo kontroverzan, Marčinko je sad odlučio priču započeti jednom činjenicom te lopticu prebaciti na Rogošića, a onda razotkriti ostatak priče.
– U jeku Domovinskog rata, 1991. godine, Rogošića sam suspendirao zbog neprofesionalnog rada. Nisam mu dao otkaz, no više nije mogao raditi kao šef našeg splitskog dopisništva i nije više mogao biti ratni reporter. A njega nazovite i pitajte neka vam kaže zašto sam ga tada suspendirao. Kada vam on to kaže i kada vidim što je rekao, onda ću i ja o svemu biti opširniji – očito siguran da ima jake adute u rukavu kazao nam je Marčinko.
Potpisivao se kao Puntarić
A onda je na red došla informacija o pseudonimima koju je na svojoj koži osjetio nekadašnji predsjednik uprave splitskog Jadroplova, Zvonko Toula, koji je u tim tekstovima potpisanim izmišljenim imenima dugo bio glavni negativac afere “Jadroplov”.
– Željko Rogošić je u Slobodnoj Dalmaciji četiri godine, u razdoblju od kolovoza 2001. pa do rujna 2005., u desetak velikih tekstova protiv mene pisao je pod čak dva pseudonima: Marijan Puntarić i Neven Katunarić. I ja sam ga zbog toga kazneno tužio. Naime, radi se o najvećem slučaju gospodarskog kriminala u Hrvatskoj i najvećem pravosudnom skandalu, a Rogošić je u svojim tekstovima sve lagao. Lagao je da sam lažirao bilancu i sklopio štetne ugovore i tako oštetio Jadroplov za 100 milijuna dolara. Bio je svjestan da piše laži i zato je pisao pod pseudonimom. Iza njega je stajala bivša uprava Jadroplova koju sam raskrinkao otkrivajući 58 krivotvorenih računa. Rogošiću je motiv bio da me se oblati kao krunskog svjedoka. To što je on tada napisao protiv mene bile su monstruozne laži i optužbe zbog kojih sam trebao dobiti 20 godina zatvora. Jednostavno, mene je kao krunskog svjedoka trebalo najprije smijeniti, a onda i diskreditirati. No, nakon 11 godina koliko je trajala istraga, DORH je dokazao da sam ja u slučaju Jadroplova nevin. Što se tiče moje tužbe protiv njega, ona je otišla u zastaru jer se on nije pojavljivao na ročištima. A Slobodna Dalmacija je sudu potvrdila da je upravo Rogošić pisao pod pseudonimom te tekstove o meni. I sama ga je Slobodna, zbog njegovih pseudonima, kasnije ismijavala u rubrici Pomet. Eto, kako on sada laže o sebi, tako je prije lagao i o drugima. A isključivo zbog njegova pisanja 103 čovjeka su svojedobno na najbjedniji način otpuštena iz Jadroplova i on je svojim pisanjem apsolutno naštetio poslovanju tvrtke – kazao nam je o svom slučaju Toula, nimalo iznenađen što se Rogošić sada našao usred afere o falsificiranju. Posebno je istaknuo da ga Rogošić, pišući te tekstove o njemu, nikada nije nazvao za izjavu ili provjeru činjenica koje mu stavlja na teret.
Budući da je u vrijeme pisanja i objavljivanja navedenih tekstova potpisanih pseudonimima, glavni urednik Slobodne Dalmacije bio Dražen Gudić (od 2001. do 2005.), upitali smo ga je li točno da je Rogošić koristio pseudonime i zašto mu je to odobreno.
– Pa zna se zašto se u medijima piše pod pseudonimom. Rogošić je, usto, tada bio u nedefiniranom radnom odnosu u Nacionalu. Za nas je radio kao vanjski suradnik. Dopustio sam mu da koristi pseudonim, ali uz neke uvjete. Da sve o čemu piše mora potkrijepiti dokazima. Ipak, neki su njegovi tako napisani tekstovi kasnije bili osporavani. Izričiti je dogovor bio da se uvijek mora pitati i druga strana. U slučaju Jadroplova on je tvrdio da Toulinih izjava u tekstu nema jer Toula ne želi s njim razgovarati. A kako je tekstove pisao na temelju pribavljenih dokumenata, imao sam povjerenja. Uostalom, tada sam i ja zvao Toulu i o njemu su objavljivani tekstovi u kojima je on bio sugovornik. Toula je izazivao tada poprilične kontroverze i bilo je tu svačega. Kako je Jadroplov u to vrijeme bio značajna splitska tvrtka, a mi nismo imali novinara specijalista koji bi se time mogao baviti, o tome je pisao Rogošić koji je imao dobre izvore, mogao je nabaviti dokumente, koji se, istina, nisu uvijek pokazali vjerodostojnima. On je uvijek pokazivao volju da se uhvati velikih, jakih tema. Mi smo ga uvijek štitili, no kada je došlo do spora otkrili smo da je upravo on autor tih tekstova – detaljan je bio Gudić.
Upitan što bi Rogošić, prema njegovu mišljenju, sad trebao napraviti, vezano uz aferu na HTV-u, Gudić najprije govori da Rogošićevo kumstvo s Radmanom ne bi trebalo biti nikakav problem.
– No, falsificiranje biografije jest problem. I Rogošić bi sada trebao napraviti ono za što se zalagao u svojim tekstovima. Naime, ako se u tekstovima zalagao za to da netko tko je u bilo čemu zgriješio zbog toga iz principijelnih razloga odstupi s određene funkcije, onda bi i on trebao odstupiti s ove nove funkcije na koju je imenovan. Naravno, utvrdi li se najprije da je svoju biografiju zaista falsificirao. Ako je nekada pišući o drugima inzistirao na moralnom, poštenom i principijelnom, toga bi se sada i sam trebao pridržavati – zaključio je Dražen Gudić.
>>\'Zgroženi smo količinom neistina u Rogošićevu životopisu\'
