– Ne možemo inzistirati samo na pitanjima vezanima uz pobačaj, homoseksualne brakove i kontracepcijska sredstava. To nije moguće. Ja nisam mnogo govorio o tim pitanjima i to mi je spočitavano. Kada se o tome govori, onda treba govoriti u kontekstu. Mišljenje Crkve se, uostalom, zna, a ja sam sin Crkve, nije o tome potrebno stalno govoriti.
Poučavanja, kako dogmatska tako i moralna, nisu sva jednako vrijedna. Misijski pastoral nije opsjednut prenašanjem razglabanja brojnih doktrina koje treba uporno nametnuti. Navještenje misijskog tipa usredotočuje se na bitno, na potrebno, a to je i ono što više oduševljava i privlači, ono što može zapaliti srce, kao učenicima u Emausu. Moramo pronaći novu ravnotežu jer se u suprotnome i moralna zgrada Crkve može raspasti kao kula od karata, izgubi svježinu i duh evanđelja. Evanđeoska razmatranja moraju biti jednostavnija, dublja, obasjana, a iz njih zatim dolaze moralne posljedice.
Ujedinjeni u razlikama
To govorim misleći na propovijedi i sadržaj naših propovijedi. Lijepa homilija, prava homilija, mora početi s prvim navještajem, s navještajem spasenja. Ništa nije tako čvrsto, duboko i sigurno kao to navještenje. Poslije se treba učiniti katekeza, a na kraju se može izvući moralna posljedica. Ali navještenje Božje spasilačke ljubavi prethodi moralnoj i vjerskoj obvezi. Čini se da danas prevladava suprotni poredak. Homilija je kamen kušnje za točno mjerenje bliskosti i sposobnosti u susretu pastira s njegovim narodom jer onaj koji propovijeda mora prepoznati srce svoje zajednice kako bi našao gdje je živa i gorljiva želja za Bogom. Evanđeoska poruka ne može dakle svoditi samo na neke svoje aspekte koji sami, premda su važni, ne mogu izraziti srce Isusova podučavanja.
Papa Franjo je prvi papa koji dolazi iz jednog religijskog reda poslije kamaldolijanca Grgura XVI., izabranog 1831., prije 182 godine, pa pitam kakva je danas uloga redovnika i redovnica u Crkvi.
– Redovnici su proroci. To su oni koji su izabrali jedan Isusov red koji imitira njegov život s posluhom Ocu, siromaštvo, život u družbi i neporočnost. U tom smislu zavjeti ne mogu postati karikaturama jer u suprotnome, primjerice, život družbe postaje pakao, a neporočnost način života usidjelica i starih momaka. Zavjet čistoće mora biti zavjet plodnosti. Redovnici u Crkvi posebno su pozvani da budu proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji i trebaju naviještati kakvo će Kraljevstvo Božje biti u svojoj savršenosti. Jedar redovnik nikad ne smije odustati od proročanstva. To ne znači sučeliti se s dijelom crkvene hijerarhije, premda se proročanska funkcija i hijerarhijska struktura ne podudaraju. Govorim o uvijek pozitivnom prijedlogu, koji ne smije biti bojažljiv. Pomislimo na ono što su učinili toliki monasi, redovnici i redovnice, počevši od sv. Antuna Pustinjaka. Biti prorokom koji put može značiti činiti "ruido", ne znam kako reći... Proročanstvo stvara buku, graju, netko kaže zbrku... U stvarnosti, njegova je karizma biti kvasac: proročanstvo najavljuje duh evanđelja.
Uzimajući u obzir pozivanje na hijerarhiju, pitam papu što misli o rimskim dikasterijima.
– Rimski dikasteriji su u službi pape i biskupa: moraju pomagati kako posebnim Crkvama, tako i biskupskim konferencijama. To su mehanizmi za pomoć. U nekim slučajevima kada nisu dobro shvaćeni, međutim, riskiraju postati organi cenzure. Potresne su prijave koje stižu u Rim zbog nedostatka pravovjernosti. Mislim da slučajeve trebaju proučavati lokalne biskupske konferencije, kojima se može pomoći iz Rima. Slučajevi se bolje rješavaju na licu mjesta. Rimski dikasteriji su posrednici, a ne međuposrednici ili upravitelji.
Podsjećam papu da je 29. lipnja tijekom svečanosti blagoslivljanja i predaje palija 34 nadbiskupa metropolita ustvrdio da je "sinodalni put" kao cesta koja vodi ujedinjenu Crkve da "raste u skladu sa službom primasa". Kako uskladiti Petrov primas i sinodalnost? Kojim se putevima može ići i u ekumenskoj perspektivi?
– Treba hodati zajedno: ljudi, biskupi i papa. Sinodalnost treba živjeti na više razina. Možda je došlo vrijeme sazrijevanja metodologije Sinode jer ona sadašnja izgleda mi statična. To će možda imati i ekumensku vrijednost, posebno prema našoj braći pravoslavcima. Od njih možemo više naučiti kad je riječ o biskupskoj kolegijalnosti i o tradiciji sinodalnosti. Napor zajedničkog promišljanja, gledajući na to kako se upravljalo Crkvom u prvim stoljećima, prije rascjepa Istoka i Zapada, dat će plodove u svoje vrijeme. To je važno u ekumenskim odnosima: ne samo bolje međusobno upoznavanje nego i priznanje onoga što je Duh posijao u drugima kao dar i za nas. Želim nastaviti promišljanje o tome kako treba obnašati dužnost Petrova nasljednika, što je mješovita komisija započela 2007. godine, a što je dovelo do potpisa dokumenta iz Ravenne. Potrebno je nastaviti u tome smjeru.
Pokušavam shvatiti kako papa vidi budućnost ujedinjene Crkve.
– Moramo hodati ujedinjeni u razlikama: nema drugog puta za ujedinjenje. To je Isusov put.
A, uloga žene u Crkvi? Papa se više puta u različitim prilikama dotaknuo te teme. U jednom razgovoru ustvrdio je kako ženska prisutnost u Crkvi nije dovoljno izražena jer maskilistička napast nije ostavila prostora da bi vidljivom bila uloga koju ima žena u zajednici. Ponovno je o tom pitanju govorio na povratku iz Rio de Janeira ustvrdivši kako još nije izrađena duboka teologija žene. Koja treba biti uloga žene u Crkvi? Što treba učiniti da bi bila vidljivija?
– Potrebno je proširiti prostore prodornije ženske prisutnosti u Crkvi. Pribojavam se rješenja "mačizma u suknji" jer u stvarnosti žena ima različitu strukturu od muškarca. Međutim, rasprave koje čujem o ulozi žene često su nadahnute upravo mačističkom ideologijom. Žene postavljaju duboka pitanja koja treba suočiti. Crkva ne može biti to što jest bez žene i njezine uloge. Žena je nužna za Crkvu. Marija, jedna žena, važnija je od biskupa. Kažem to jer ne treba brkati služenje s dostojanstvom. Dakle, potrebno je bolje produbiti lik žene u Crkvi. Potrebno je više raditi kako bi se stvorila duboka teologija žene. Jedino dovršenjem tog prelaska moći će se bolje promisliti o službi žene unutar Crkve. Ženski genij potreban je na mjestima na kojima se donose važne odluke. Upravo to je izazov današnjice: promišljati o posebnom mjestu žene i upravo na mjestima na kojima se provodi vlast u raznim crkvenim područjima.
Što je ostvario Drugi vatikanski koncil? Što je on bio, pitam papu s obzirom na njegove prethodne tvrdnje, pretpostavljajući da ću dobiti dug, jasan odgovor. Međutim stječem dojam da papa jednostavno smatra Koncil činom koji je toliko nediskutabilan da nije potrebno govoriti predugo i previše o njemu, kojem se ne treba potvrđivati važnost.
Život nije operski libreto
– Drugi vatikanski koncil bio je ponovno čitanje evanđelja u svjetlu suvremene kulture. Iz njega proizišao je pokret obnove koji dolazi iz samo evanđelja. Plodovi su golemi. Dovoljno je podsjetiti na liturgiju. Rad na liturgijskoj obnovi bio je služba narodu kao ponovno čitanje evanđelja polazeći od konkretne povijesne situacije. Da, postoje smjerovi hermeneutike (vještine čitanja op.s.t.) o kontinuitetu i diskontinuitetu, ipak jedna je stvar jasna: dinamika čitanja evanđelja aktualizirana na današnjicu, koja je provedena upravo na Koncilu, potpuno je nepovratna. Zatim postoje posebna pitanja kao što je liturgija prema Vetus Ordo (Tridenska misa op.s.t.). Mislim da je izbor pape Benedikta bio oprezan, vezan za pomoć nekim osobama koje imaju tu posebnu osjetljivost. Smatram međutim zabrinjavajućim opasnost od ideologiziranja mise Vetus Ordo, njezina instrumentaliziranja.
Papa Franjo jako je usmjeren na izazove današnjice. Prije nekoliko godina napisao je da bi se vidjela stvarnost, potrebno pogledati vjeru jer se u suprotnome vidi stvarnost u dijelovima, raskomadana. To je i jedna od tema enciklike Lumen fidei. Na umu imam i neke dijelove govora pape Franje tijekom svjetskog dana mladeži u Rio de Janeiru. Citiram: "Bog je stvaran ako se manifestira u današnjici", "Bog je na svim stranama". To su izrazi koji razliježu ignacijsko izražavanje "tražiti i nalaziti Boga u svim stvarima". Pitam, dakle, papu kako je moguće tražiti i nalaziti Boga u svim stvarima.
– Ono što sam kazao u Riju ima vremensku vrijednost. Postoji, međutim, tendencija da se traži Bog u prošlosti ili u futurizmu. Bog je sigurno u prošlosti, u tragovima koje je ostavio. I također je u budućnosti kao obećanje. Ali "konkretni" je Bog, kažimo tako, danas. Zbog toga nam jadanja nikada, doista nikada neće pomoći da nađemo Boga. Jadanja današnjice o tome kamo ide "barbarski" svijet završavaju pokoji puta tako da se unutar Crkve rađaju želje za redom shvaćenim kao čisto konzerviranje, obrana. Ne: Bog ide ususret današnjici.
Bog se manifestira u povijesnoj objavi, u vremenu. Vrijeme započinje procese, prostor ih kristalizira. Bog se nalazi u vremenu, u procesima koji su u tijeku. Nije potrebno favorizirati prostore moći u odnosu na vrijeme pa i dugotrajnog procesa. Mi moramo pokrenuti procese, a zatim se baviti prostorima. Bog se manifestira u vremenu i prisutan je u povijesnim procesima. To favorizira akcije koje generiraju nove dinamike. I potrebno je strpljenje, čekanje.
Susresti Boga u svim stvarima nije empirijska eureka. Na koncu, kada želimo susresti Boga, htjeli bismo to konstatirati odmah s empirijskom metodom. Tako se ne može susresti Boga. Susreće ga se u laganom povjetarcu koji je osjetio Elia (Ilija prorok op.s.t.). Osjećaji koji utvrđuju Boga su oni koje sv. Ignacije naziva "duhovni osjećaji". Ignacije traži otvaranje duhovne osjećajnosti za susresti Boga izvan čistog empirijskog pristupa. Potrebno je kontemplativno držanje: to je osjećaj da se ide dobrim putem razumijevanja i ljubavi prema stvarima i situacijama. Znak da se je na tom dobrom putu jest onaj duboki mir, duhovna utjeha, Božja ljubav, i vidjeti sve stvari u Bogu.
Ako susret s Bogom u svim stvarima nije "empirijska eureka", kažem papi, i ako se, dakle, radi o hodu koji čita povijest, mogu se počiniti i pogreške...
Da, u tom traganju i nalaženju Boga u svim stvarima ostaje uvijek jedna zona neizvjesnosti. Mora postojati. Ako jedna osoba kaže da je susrela Boga s potpunom sigurnošću i nije ni okrznuta marginom neizvjesnosti, onda to nije dobro. Za mene je to ključno. Ako netko ima odgovore na sva pitanja, to je dokaz da Bog nije s njime. To znači da je lažni prorok, da upotrebljava religiju za sebe samoga. Veliki vođe Božjeg naroda, kao što je Mojsije, uvijek su ostavljale prostora dvojbi. Mora se ostaviti prostora Gospodinu, a ne našim izvjesnostima, treba biti skroman. Neizvjesnost postoji pri svakom pravom rasuđivanju koje je otvoreno potvrdi duhovne utjehe.
Opasnost u traganju i nalaženju Boga u svim stvarima je dakle volja da se previše naglašava, da se kaže s ljudskom izvjesnošću i arogancijom: "Bog je tu". Tada ćemo nalaziti samo boga po našoj mjeri. Korektno držanje je ono augustinsko: tražiti Boga za pronaći ga, i pronaći ga za tražiti uvijek. Često se traži pipajući, kako piše u Bibliji. To je iskustvo velikih Otaca vjere, koji su naš uzor. Potrebno je ponovno pročitati 11. poglavlje poslanice Židovima. Abraham je krenuo a da nije znao kamo ide, vjerom. Svi naši preci umirali su vidjevši obećana dobra, ali iz daljine... Naš život nam nije dan kao operski libreto u kojem je sve napisano, nego je ići, hodati, činiti, tražiti, vidjeti... Mora se ući u avanturu traganja za susretom i pustiti se traganju, pustiti da nas Bog susretne.
Jer Bog je prvi, Bog je uvijek prvi, Bog je primerea. Bog je pomalo kao cvijet badema na tvojoj Siciliji, Antonio, koji uvijek procvjeta prvi. To čitamo kod proroka. Dakle, Boga se susreće hodajući, u hodanju. I sada bi netko mogao kazati da je to relativizam. Je li relativizam? Da, ako je loše shvaćen, kao neka vrsta nejasnog panteizma. No, ako je shvaćen u biblijskom smislu, prema kojem je Bog uvijek iznenađenje, i prema tome ne zna se nikada gdje i kako ćeš ga naći, nisi ti taj koji određuješ vrijeme i mjesta susreta s njime. Potrebno je dakle razaznati susret. Prosuđivanje je temeljno za to.
Ako je kršćanin restaurator, legalist, ako želi sve jasno i sigurno, onda ne nalazi ništa. Tradicija i spomen prošlosti moraju nam pomoći da budemo hrabri za otvaranje novih prostora Bogu. Tko danas traži uvijek disciplinarna rješenja, tko na pretjerani način teži doktrinalnoj "sigurnosti", tko tvrdoglavo traži da povrati izgubljenu prošlost, ima statičku i involucijsku viziju. I tako vjera postaje tek jedna od tolikih ideologija.
Ja imam jedno dogmatsko uvjerenje: Bog je u životu svake osobe, Bog je u životu svakoga. Premda je život neke osobe bio katastrofa, ako je uništen porocima, od droge do bilo koje druge stvari, Bog je u njegovu životu. Može ga se i treba ga se tražiti u svakom ljudskom životu. Iako je život neke osobe postao teren pun trnja i korova postoji uvijek prostor u kojem dobro sjeme može niknuti. Treba se uzdati u Boga.
Nada bolja od optimizma
Te papine riječi podsjećaju na neka njegova razmišljanja iz prošlosti, u kojima je kao kardinal Bergoglio napisao kako Bog već živi u gradu, životno pomiješan usred svih i ujedinjen sa svima. To je drugi način kazivanja, po mom mišljenju, onoga što je sv. Ignacije napisao u Duhovnim vježbama, odnosno da Bog "radi i djeluje" u našem svijetu. Pitam papu trebamo li biti optimisti. Koji su znaci nade u današnjem svijetu? Kako se može biti optimist u svijetu u krize?
Ne sviđa mi se riječ optimizam jer govori o psihološkom stavu. Sviđa mi se, međutim, upotrebljavati riječ nada prema onome što se čita u poslanici Židovima u 11. poglavlju, koje sam prije citirao. Oci su nastavili hodati, prolazeći kroz velike poteškoće. Nada ne razočarava, kao što možemo pročitati u poslanici Rimljanima. Pomisli, međutim, na prvu zagonetku iz Puccinijeve opere "Turandot".
Prisjećam se stihova te zagonetke princeze kojoj je odgovor nada:
U mračnoj noći leti prelijevajuća sablast. / Uzdiže se i zatvara krila / nad crnim beskrajnim čovječanstvom. / Cijeli svijet priziva / i cijeli svijet zaklinje. / Ali sablast nestaje sa zorom / da bi se ponovno rodila u srcu. / I svaku noć se rađa / i svaki dan umire!
Stihovi koji otkrivaju želju za nadom koja je tu prelijevajuća sablast i nestaje sa zorom.
– Kršćanska nada nije sablast i ne vara. To je teološka krepost i prema tome, u konačnici, Božji dar koji se ne može svesti na optimizam, koji je samo čovjekov. Bog ne potkrada nadu, ne može se odreći samoga sebe. Bog je cijelo obećanje.
>> 'Bi li Bog osudio gayeve? Ja nisam taj koji bi im sudio'
