Ma koliko bili nježni prema smrti djeteta, naježit će vas fotografija “Tetar smrti” slavnog pulskog fotografa, galerista i umjetnika Hassana Abdelghanija, snimljena na jednom nadgrobnom spomeniku! Djevojčica snimljena na odru lijepo je odjevena, kosu joj krasi vjenčić ružica i čini se da nije mrtva. Dapače, čini se da nas gleda! Ali to je privid, i dio socijalnog horora siromašnih. – Toj bebi usadili su tuđe ljudske oči da bi izgledala živa, jer siromašni roditelji nisu imali novca da je za života portretiraju – govori Hassan Abdelghani grupici žena koje su ga okružile u dvorani gdje se održava njegova samostalna izložba “Sa distance” u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Tu se, uz još dvije izložbe, upravo predstavlja sukus atraktivnog festivala fotografije Rovinj Photodays 2012. na kojemu je međunarodni žiri Abdelghaniju dodijelio nagradu za najbolji umjetnički koncept.
Hassanove je fotografije kustosica Paola Orlić nazvala pomalo depresivnima. I to zato što se njihov autor bavi smrću, jer nanovo portretira portrete umrlih na nadgrobnim spomenicima, i “jer upoznaje nove gradove živih kroz gradove mrtvih”. A nema, pritom, veselije i življe osobe od autora tih fotografija! – s čuđenjem zaključuje kustosica Orlić. I jako je u pravu!
Mladić koji je oživio Pulu
Neobična je Hassanova biografija! Neobično živa. Dobro ga znaju filmaši, jer je Hassan poznati filmski fotograf (i menadžer) – radio je na filmovima “Sve džaba”, “Kenjac”, “Buick Riviera”, “White Lightining”... Vodi fotografske odjele prestižnih filmskih festivala u Zagrebu, Puli, Motovunu, na Animafestu i Human Rights Film Festivalu. Živi u Puli, a predaje na Osječkoj likovnoj akademiji. Kažu da je kulturno oživio Pulu! Dovoljno je bilo stajati nekoliko minuta uz njega na izložbi u MUO da nam bude jasno zašto...
Taj mladi čovjek kovrčave kose, koju ne može smiriti kao ni svoje živahne kretnje i govor, rodio se 1965. u Osijeku. A odrastao je u Kairu. Školu fotografije završio je u Kopenhagenu 1991. Sedam godina poslije osnovao je svoju privatnu fotoškolu Global Fotoskole. I bio je usto i glumac, i kustos više od 30 izložbi, i autor brojnih izložbi u Hrvatskoj, Danskoj, Italiji i BiH. Zanima li vas bilo što iz njegove biografije, vrlo će vam otvoreno i iskreno ispričati... Našeg fotografa Gorana Stanzla zamolio je da ga snimi tako da se vidi kako na reveru crnog sakoa ima zakvačenu malu, sjajnu crnu zvijezdu. Pitamo ga zašto nosi baš crnu zvijezdu, a on kaže: – Kad sam zatvorio školu u Danskoj, učenici su mi kao odlikovanje dali tu crnu zvijezdu. Znam da ona simbolizira i anarhizam. No rekli su mi da sam to ja, i otada je stalno nosim!
Bez lažnih svjetala
Pitamo ga: – Vidimo ovdje ciklus fotografija snimljenih na pulskom mornaričkom groblju i u Laosu. No kako izgleda cjelina vašeg fotografskog rada? Hassan odgovara: – Poznat sam kao portretist, ali i kao filmski fotograf. Fan sam stare tehnologije, analogne fotografije, studijskog rada. Ljudi se na jednostavan način opuste kad su sa mnom, što je odlično za dobar portret! Snimam isključivo na danjem svjetlu. Bez dodatnih, lažnih svjetala, bez bljeskalica. Čovjeka treba uhvatiti pod normalnom rasvjetom... To je najbolje – kaže Abdelghani.
I okreće se hitro novoj grupi posjetitelja pa kaže: – Znaš koja je najprodavanija moja fotografija? Ova, koju zovu Garbo! Fotografiramo ga uz nju.
A onda se zadubljujemo u portretirana pokojna lica Pule i Judenburga, Laos. To je grad mrtvih preko kojega, prema kustoskim napucima, upoznajemo grad živih. No mi idemo svojim mislima. Kad su pokopani, njihove su slike u keramičkim ovalima bile nove i na neki način još žive. A onda je vrijeme učinilo svoje, solariziralo snimke, razbilo krhke okvire, izblijedjelo portrete. Produžilo smrt. A onda je došao portretist i to zaustavio. I to je Hassanov živi portret (druge) smrti tih lica.
