Već je na prvu jasno da je njegov "mindset" savršeno posložen. On je dečko kojeg ćete već pri prvom kontaktu svrstati u priču o ljepšoj strani Hrvatske. U moru destruktivnih i površnih sustava vrijednosti koje vam u današnje doba centriraju različitim metodama, Pero Vuković (26), mladi hrvatski arhitekt, takvom lakoćom će vam ponuditi koncept za kojim hrvatsko društvo vapi. Kada sretnete tako mladu osobu koja je spremna stvarati, na trenutak pomislite – nije sve tako sivo! A zanimljivo je da arhitektura nije bila Vukovićev prvi izbor, uz tenis koji je igrao od šeste do 18. godine, pa je gotovo otišao drugim putem...
– Dugo sam mislio da ću studirati pravo, no 2004. godine majka, koja je također arhitektica, odvela me na Venecijanski bijenale. Bilo je to dvije godine prije nego što sam upisao fakultet. Tamo sam vidio što sve arhitektura može, makete, sva ta vizualizacija i prikazi... Onda samo odlučio da se želim baviti tim poslom. Obitelj sam obavijestio o tome neposredno prije upisa na fakultet 2007. godine, sjećam se da im je to bio šok – prisjeća se Vuković.
S fakulteta posebno izdvaja jednu osobu.
– Profesor Tonči Žarnić promijenio mi je pogled na svijet i onda sam samo uživao u arhitekturi. Na fakultetu sam imao odlične uspjehe, no bilo je u tome puno više ljubavi nego truda. Jasno, ne možete ništa bez puno rada i ulaganja, no pokušavam stalno istraživati, to mi je nekako osnovni pokretač.
Bijenale u Veneciji
Vrlo brzo postalo je jasno da mu je arhitektura pravi izbor.
– Već na prvoj godini počeo sam sudjelovati na natječajima, a na trećoj godini, 2010. godine, za projekt osnovne škole dobio sam rektorovu nagradu. Na drugoj godini počeo sam dobivati nagrade u konkurenciji već ozbiljnijih arhitekata.
Posebno izdvaja sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu.
– Leo Modrčin bio je izbornik za hrvatski nastup, to je jedini naš arhitekt koji je gradio na Manhattanu. S grupom 12 najboljih arhitekata u Hrvatskoj pozvao me da sudjelujem na projektu plovećeg paviljona koji smo na kraju realizirali. To je bilo moje ostvarenje sna. Jer ljudi na toj izložbi sudjeluju u puno kasnijim godinama, kao već formirani arhitekti.
Vrlo brzo, 2011. godine, uslijedila je suradnja s Remom Koolhaasom, jednim od najcjenjenijih svjetskih arhitekata.
– Radove s fakulteta i natječaja poslao sam u ured Rema Koolhaasa. Kod njega se godišnje prijavi 18 tisuća ljudi za 100 radnih mjesta. Odmah sam dobio priliku za rad u tom najprestižnijem arhitektonskom uredu u svijetu. U njegovu uredu proveo sam godinu dana.
Kako je doživio Koolhaasa?
– Da pitate 100 arhitekata, njih 99 bi vam reklo da je Koolhaas najbolji na svijetu. Njegov ured promijenio je arhitektonsku scenu u svijetu. Kada je on u uredu, potpuno je drukčije ozračje, ljudi trče... Nevjerojatan je i izuzetan autoritet. Nešto fenomenalno, bez premca... To je čovjek koji postavlja prava pitanja. To je osoba koja će iz vas izvući maksimum, ono što niste svjesni da možete. Nevjerojatno je utjecajan i na svakoj njegovoj kući ili zgradi osjetite razliku.
Ispričao je i zanimljivu anegdotu s Koolhaasom.
– Radili smo na projektu s Dašom Žukovom, djevojkom Romana Abramoviča koja je radila galeriju u Moskvi. Mi smo napravili pripremu za projekt i dali je Koolhaasu, koji je materijal pogledao tek u zrakoplovu na putu u Pariz gdje se trebao sastati sa Žukovom. No, nazvao ju je iz zrakoplova i odgodio sastanak jer nije bio zadovoljan. Njegova suradnica hitno je probudila sve ljude koji su radili na projektu i tri dana nisu spavali. Naravno, projekt je nakon intervencije bio puno bolji i upravo je otvoren ovaj tjedan.
A kako je izgledao dan u tom prestižnom društvu?
– To je danonoćan rad i posvećenost milijun posto. Na posao se dolazi najkasnije do deset sati. Oko 13 sati je pauza za ručak, odnosno sendvič. Malo je ljudi odlazilo prije pola noći. Ja sam redovito radio do 4-5 ujutro, otišao doma, odspavao dva sata i potom već u devet ujutro bio opet u uredu. Nerijetko smo kod bitnih projekata ostajali i po dvije-tri noći zaredom, čak i duže. Sada ja u uredu pokušavam selektirati ljude na takav način. Važan je taj odnos prema klijentu koji vam zapravo nije klijent nego partner.
Imali ste ponudu da ostanete u Koolhaasovu uredu, za plaću koja je daleko iznad hrvatskog prosjeka. No, to ste odbili i odlučili se okušati u Hrvatskoj. Što je bio motiv?
– Prvi motiv mi je bio da završim fakultet do kraja. Prava je istina da su roditelji došli po mene automobilom. Nisam zažalio, jer da sam ostao tamo, nakon nekog vremena ne bih imao motiva vratiti se i završiti fakultet. Paralelno s time, 2014. godine osnovao sam svoj današnji ured ARHIV. No, moj je stav da društvo možemo promijeniti djelovanjem, radom i naporom. Vjerujem da je to, uz iskustvo koje sam stekao i u Koolhaasovu uredu, dovoljno da nešto postignemo.
Koji su značajniji projekti na kojima je radio Koolhaasov ured?
– Ima puno projekata jer ured postoji od 1975. godine. Sada su izveli zgradu De Rotterdam, to je zgrada najveće površine u Nizozemskoj, s četiri tornja različite namjene. Ja sam tek rođen kada je izveo umjetničku galeriju Kunsthal, koja je i danas nevjerojatna građevina. U SAD-u je gradio Dallas Wyly Theater, kazalište koje se može rasklopiti i pretvoriti, primjerice, u prostor za izložbu zrakoplova. Vrijedi spomenuti i Casa de Musica u Portu, vjerojatno jednu od najljepših koncertnih dvorana s kraja 20 stoljeća... Imao je jako puno projekata u Dubaiju i na Bliskom istoku... Ja sam, primjerice, radio na izvedbi projekta Rothschild banke u Londonu.
Lanac hostela
Vuković je, sa svojom suradnicom Ivom Pauzar, također projektirao Hostel 63 u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Investitor je Tomislav Zubčić, otac hrvatskog skijaša Filipa Zubčića.
– Riječ je o hostelu suvremenog dizajna koji je projektiran s posebnom pažnjom na funkcionalnost. Pokazalo se to kao izvrsna prilika revitalizacije donjogradskog dvorišta. I s obzirom na povratnu informaciju, hostel je pun pogodak – ističe Vuković.
I investitoru projekta Tomislavu Zubčiću dovoljan je bio jedan razgovor da s Vukovićem krene u posao.
– Nije mi bilo važno koliko ima godina, svidio mi se njegov nastup. Iste sekunde kada smo završili prvi razgovor bio sam spreman dati mu posao. Htjeli smo napraviti nešto posebno i inovativno. Htjeli smo ukomponirati nove ideje i to nam je i uspjelo. Najbolji pokazatelj je to što su ljudi zadovoljni – kaže Tomislav Zubčić.
Vukovića uskoro čeka ozbiljan posao jer već radi na ideji širenja lanca hostela u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj.
– Pogrešna je konstatacija da u Zagrebu ima previše hostela. Hostel 63 dokaz je da to nije točno jer odlično radi, čak i uz višu cijenu. Ideja nam je napraviti superfunkcionalni lanac hostela. To nije urnebesno skupa stvar nego najbolji omjer uloženog i dobivenog – kaže Vuković.
Zubčić dodaje:
– Mnogi ljudi koji dolaze k nama stalno pitaju postoji li takvo što još negdje na moru ili bilo gdje u Hrvatskoj. Mislimo da je taj koncept sigurno budućnost turizma u Hrvatskoj. Kvalitetnog smještaja u Zagrebu ima premalo. Mi imamo rezervacije već za cijelu sljedeću godinu. To su nam odlični pokazatelji. Ako imate kvalitetnu ideju, možete napraviti puno toga, čak i u Hrvatskoj.
Ne znam niti jednu vlast u svijetu,koja toliko laze o dobroti zivljenja u domovini kao kod nas.Svaki dan novi ekspert svijetskog glasa se iz bijede razvijenog zapada vraca u Hrvatsku i svijedoci o izvrsnim zivotnim uvjetima kod nas.