Znam ja vas mlade! Najradije biste da se nađemo popodne! – bocnuo me kroz smijeh poznati stripaš Julio Radilović Jules kad sam sramežljivo rekla da mi odgovara i nešto kasniji termin našeg jutarnjeg intervjua. Osim što je velik ranoranilac, Jules je i velik gospodin, pa je odmah predložio susret u 11 prijepodne.
U svojem stanu u centru grada dočekao me kao i uvijek besprijekorno uređen te okružen nepreglednim policama knjiga, stripova i uredno sortiranih VHS kazeta. Usred te bogate biblioteke uramljen je portret mlade plavuše uz koji stoji buket ruža i jedna zapaljena svijeća. To je bila njegova supruga Zdenka, koja ga je napustila prije sedam godina, a Jules joj svakog osmog u mjesecu, na dan njene smrti, nosi buket ruža na grob. O njoj moj sugovornik uvijek rado priča, no danas smo se našli drukčijim poslom – u povodu njegova novoobjavljenog albuma "Priče s Divljeg zapada", u kojem su skupljeni stripovi koje je radio prije ravno pola stoljeća.
Prošle godine predstavili ste reizdanje "Herlocka Sholmesa", a sada i ovu knjigu. Kako je došlo do toga?
Riječ je o stripovima koji su izlazili po različitim publikacijama. Najviše ih je bilo u Plavom vjesniku, ali znalo se dogoditi da u nekim manjim časopisima izađe samo jedan broj stripa, a potom se časopis ugasi. U udruzi Strip forum, koju vodi moj prijatelj Mladen Novaković, zato se javila ideja da se svi ti stripovi okupe i ukoriče na jednom mjestu, na što sam pristao.
Kako vam se ti radovi čine iz današnje perspektive? Biste li rekli da su još uvijek aktualni?
Ne volim se hvaliti, ali moram biti iskren i reći da ništa ne bih mijenjao. Većina ljudi s kojima sam razgovarao slaže se da je "Kroz minula stoljeća" moj najbolji rad, i ja to uvažavam, ali najdraži mi je ipak "Susret u preriji". Ponovno sam ga čitao pripremajući ovu knjigu, i rekao bih da i dalje drži vodu, crtežom sam zadovoljan, a Furtingerov scenarij o moreplovcu Dinku Koliću koji slučajno završi na Divljem zapadu je bezvremenski.
Vestern je u nas uvijek bio popularan. Što je u njemu toliko privlačno?
Vjerujem da u svakome od nas živi neki pustolov. Ali nije svakome dano da uzme komad kruha i jabuku pa krene u avanturu. Strip je jedna iluzija, fatamorgana, koja nam posredno daje okus pustolovine. Kako je europski kontinent prošao drukčiji put duhovnog i ekonomskog razvoja od Amerike, vesterni su nam, čim su se pojavili, bili nešto novo i egzotično, a samim time privlačno onom uspavanom avanturistu u nama. I mene je kao malog začarao taj svijet. Živo se sjećam kako mi se otac vratio iz Amerike, odakle je donio dvije ljubavi: strip i odlaske u kino. Najdraži žanr bio mu je vestern. Često me vodio sa sobom pa sam već s pet godina gledao svoje prve "kaubojce". Iako smo tada živjeli u Sloveniji, bili smo pretplaćeni na hrvatske dnevne novine u kojima sam vidio radove Andrije Maurovića, koji je također pričao o tom svijetu koji me neobjašnjivo privlačio. Postao sam ovisnik o vesternu!
Što mislite o tezi da je riječ o žanru koji je mačo pandan ljubića, u smislu poplave jeftinih kiosk-izdanja pisanih po uvijek istoj špranci?
Kod vesterna, kao i u svakom drugom mediju, ima dobrih stvari i šunda. Ako uzmete prave autore, klasike poput Zanea Greya i Karla Maya ili nešto kasnije Louisa L'Amoura, to je vrhunska literatura! Ponosan sam što sam neke od njih i sam prevodio za ediciju Lasso, gdje sam imao mogućnost sam birati autore čije ću tekstove prevesti. Moja strast za Divljim zapadom danas je jednaka kao kad sam bio mladić. Osim knjiga, svaku subotu u pola osam ujutro, popodne oko pola pet i u nedjelju oko 4.30 na televiziji gledam vesterne. Ne smeta mi što sam većinu već gledao – kad naučim rečenice napamet, zabavljam se gledajući produkciju, kostime, rakurse... A ponekad se zalomi film koji nikad nisam vidio. Prošle jeseni sam četiri subote zaredom naletio na filmove s Audijem Murphyjem za koje nisam ni znao da postoje! Za mene je to bila prava senzacija.
Postoji li neki kaubojac koji je posebno utjecao na vas?
Na prvom je mjestu "Poštanska kočija", tu uopće nema diskusije. Slijede "Shane", pa "Hondo", za koji je i sam John Wayne rekao da mu je najdraži film, pa "Tragači"... Jako volim i "Točno u podne", pogotovo zbog crno-bijele tehnike koja mu daje dodatni sloj dramatičnosti. Mogao bih vam do sutra nabrajati.
A takozvani špageti vesterni?
Ja obožavam špagete, jedem ih bar dvaput tjedno, ali špageti vestern ne mogu smisliti. Prvo mi u njemu smeta fizionomija junaka, koji nisu ljudine sa zapada poput Randolpha Scotta ili Johna Waynea, nego neki ljepuškasti Talijančići obučeni u čudna krzna i kožne krpe. Kosa mi se diže na glavi i od onih grozovitih španjolskih krajobraza, koji mi nikako ne mogu dočarati američki zapad. A najužasniji od svega su konji, koji su poluplemenite arapske krvi pa hodaju andaluzijskim korakom fino kao balerine, a ne oni pravi mustanzi koje kauboji koriste za hvatanje stoke. Ukratko, nikako mi ne mogu dočarati Divlji zapad i sve mi je u njima bez veze!
Često naglasite da vam je autentičnost jako važna. Svoje kauboje stvarali ste davno prije pojave interneta, koji sadrži vrlo obilnu građu o tom povijesnom periodu. Kako ste tada prikupljali informacije?
Kupovao sam stručnu literaturu. Imam mnogo povijesnih knjiga o nastanku današnje Amerike, folkloru pojedinih indijanskih plemena, njihovim međusobnim odnosima... Tu je i hrpa ilustriranih enciklopedija posvećenih svakom aspektu Divljeg zapada: odjeći, oružju, kočijama... Najvrednije su mi ipak monografije pravih, velikih američkih slikara Charlesa Mariona Russella i Frederica Remingtona koji su putovali prerijom i slikali detaljne prikaze tadašnjeg života. Oni su bili Rembrandti tog prostora i vremena.
Vrlo ste pedantan čovjek. Kako izgleda vaš proces rada na stripu?
Nakon što prvi put pročitam scenarij, stavim ga na stranu i nekoliko dana pustim misli da se same roje. Zatim ga opet pročitam pa uzmem papir i olovku i krenem u pripremu. Prvo skiciram sve likove, razradim njihovu karakterizaciju. Zatim slijede oprema, ambijenti, pejzaži... Stara uzrečica kaže da je dobra priprema i ja se toga držim. Nakon nekoliko dana, ponekad i tjedana, procijenim da je sve spremno pa krećem crtati strip, i to uvijek kronološki, bez preskakanja tabli. Vjerujem da je to najbolji način zbog kontinuiteta radnje.
Toliko ste stripova nacrtali po tuđim predlošcima. Jeste li ikad poželjeli sami pisati scenarije?
Moja je maksima: Neka svatko radi ono što najbolje zna. Kako sam ja najjači u crtanju, pisanje sam prepustio drugima, a imao sam sreće da sam radio sa zaista odličnim autorima. Najbolje radove ostvario sam sa Zvonimirom Furtingerom, a odlično sam surađivao i s Marcelom Čuklijem, Nikšom Fulgosijem, Rudijem Aljinovićem... To je bila moja grupa, u to vrijeme najboljih domaćih scenarista uz koje nisam imao brige. Jedina iznimka je serijal "Baća izviđač" koji smo Norbert Neugebauer i ja naizmjence crtali i pisali scenarije.
Iznimno strastveno govorite o stripu kao prozoru u neki drugi svijet. Mislite li da je u današnje doba, u kojem su informacije posvuda, strip izgubio tu svoju funkciju?
Mi stari konzervativci još uvijek volimo strip, čuvamo ga, skupljamo... Dobar dio internetske generacije također uživa u stripu. Ali čitanje je, pogotovo kod onih kod kojih se ne radi o duhovnoj potrebi, navika koja zahtijeva disciplinu. A današnji ljudi nisu jako disciplinirani, pažnja im je rascjepkanija i vjerujem da im se ne da danima čitati knjigu da bi došli do znanja koje im je dostupno nakon dva klika mišem. U novinama čitaju samo naslove, u stripovima gledaju slike. Ali ja se za medij ipak ne bojim, a koliko čujem, i Strip revija Večernjeg lista ima vrlo solidnu nakladu, dakle još uvijek je dovoljno ljudi koji vole papirnate forme pripovijedanja.
Za kraj, možemo li uskoro očekivati vaše nove radove?
Trenutačno mi sve vrijeme uzimaju pripreme ovih reizdanja za Strip Forum: treba ih pronaći, sortirati, retuširati... Iduće na redu su "Izviđačke pustolovine", a planiramo objaviti čitav niz knjiga, od kojih će "Kroz minula stoljeća", "Afričke pustolovine" i "Kapetan Leši" biti objavljene u luksuznom jumbo formatu. Nakon toga, ako mi Bog da još malo zdravlja, ne isključujem mogućnost da se primim i nečeg novoga. Samo trebam jako dobar scenarij koji bi me dovoljno motivirao da prebrodim svoj strah od pada kvalitete, kakav ljudima dođe s godinama. Jer ja ne želim spuštati ljestvicu.
