Jedan od najdugovječnijih sajmova rabljenih stvari u Zagrebu već godinama odolijeva krizi. Radna mjesta koja se na sajmu otvaraju ispred plahti s odjećom, obućom, nakitom, kućnim potrepštinama ili pak dijelovima za automobil ni posljednjih se mjeseci ne gase, a ponuda je uvijek jednako šarolika. No, dugogodišnji prodavači na Hreliću ipak su primijetili da je posjetitelja nešto manje nego prije, pa su neki od njih najučestaliju akciju na tom sajmu – tri za deset – dodatno snizili do čak jedne kune za komad odjeće.
Svake nedjelje – već godinama bez redovitih primanja – Anđa Bujido u sitnim noćnim satima stiže pred sajmište. Već u šest sati njezina je ponuda spremna: odjeća za djecu, djevojke i muškarce, cipele i torbice za koje traži od dvije do dvadeset kuna.
– Isplati li se po tako niskim cijenama prodavati? Kada nemate drugog izbora, sve se isplati. U prosjeku od odjeće zaradim do 200 kuna po danu. Nekada je bilo više kupaca i zarada je znala biti do 400 kuna nedjeljom – kaže Bujido.
Iz njezine se ponude, kao i iz ponude mnogih drugih prodavača koja govore o modi minulih vremena, ističu jednostavni očuvani modeli muških i ženskih hlača i košulja, koji nakon pranja i peglanja mogu biti spremni za nošenje, a promatrač ni na koji način ne može pogoditi gdje je kupljena. Isto kao i za odrasle, prodaje se i odjeća i obuća za djecu, a za majice dugih rukava za mališane ili traperice elastičnog pojasa potrebno je izdvojiti tek tri kune. Stvari koje su njihovi sinovi prerasli mladi bračni par iz Novog Zagreba Kristina i Muharem Bešić također jednom tjedno donose na prodaju. Njihova je odjeća čista i sortirana po kutijama, a za komad traže do pet kuna.
– Imamo dvoje male djece i svaka je kuna dobrodošla, tako da dolazimo prodavati gotovo svake nedjelje. Obično zaradimo do 250 kuna, a ono što ne prodamo, spremamo i ponovno donosimo u kutijama – objasnila je mlada majka Kristina. Najskuplja je obuća, koja se po paru može kupiti za 10 do 100 kuna, a nešto više od prosjeka potrebno je izdvojiti za zimsku jaknu za odrasle, koju se teško može naći po cijeni manjoj od 30 kuna.
Zašto Večernji umjesto riječi Šoping ne koristi savršenu hrvatsku riječ Kupovina? Večernji ima čak naziv rubrike Biznis, iako za to postoje savršene bar tri zamjenske hrvatske riječi Gospodarstvo, Novac, Ekonomija itd... U doba najveće germanizacije Gospodarstvo nismo zvali Virtšaft (Wirtschaft). Nevjerojatna je hrvatska servilnost koja je proizvod nevjerojatnog neobrazovanja, kompleksa manje vrijednosti i nečuvene nepismenosti. Najgore od svega je što te besmislice preslikavaju potpuno nepismeni tzv. promidžbeni stručnjaci, fachidoti beskrajno uskih vidika i vrlo skromnoga znanja, koji onda milijun puta ponove takve besmislice u svojim beskrajno plitkim promidžbenim porukama. Malo ljudi zna da kad su srpske trupe ušle u Zagreb po svjedočenju Dimitrija Ljotića na ulazu u Gradsku kavanu je stajao natpis „Govori hrvatski!“ jer su i onda odnarođeni snobovi (od kojih su većina bili zapravo stranci vlasnici hrvatskih medija kao i danas) govorili njemački smatrajući da je hrvatski bezvrijedan jezik.