Nije bitno tko su, odakle su i kako se izjašnjavaju – oni su naši sugrađani, susjedi i prijatelji. Neki od njih u Zagrebu su godinama, neki su stigli nedavno, ali svi su prihvatili kulturu, pronašli najomiljenije mjesto u gradu. U Zagrebu žive i oko 54 tisuće građana drugih nacionalnosti, a u Zagrebačkoj županiji ih je oko 9400. Oni su iz Bugarske, Austrije, Mađarske, Turske, Italije, Slovenije, Njemačke, SAD-a, Kube i brojnih drugih zemalja i u našoj su metropoli pronašli svoje mjesto pod suncem. No kako su ih prihvatili Zagrepčani i kako se odnose prema njima pokušali smo doznati od sugovornika koji su u naš grad pristigli iz svih krajeva svijeta. Prema istraživanju iz 2009. godine, nacionalna pripadnost najprisutniji je oblik diskriminacije. Tada se četvrtina hrvatskih građana izjasnila da bi im bilo neprihvatljivo da im dijete stupi u brak s osobom druge nacionalnosti, boje kože ili vjere. Tri godine nakon spomenutog istraživanja, pučki pravobranitelj u javnost je izišao s novim podacima – građani problematičnim smatraju zapošljavanje azilanata i Roma. Kako su Zagrepčani prihvatili Kubanca, Rumunjku, Albanca, Sirijca ili Belgijca? Jesu li naši sugovornici osjetili diskriminaciju na svojoj koži?
– Jesu – otkrivaju. No to nije problem dok odgovaraju da je Zagreb tolerantan grad! Probleme – izbacivanje iz klubova, kažnjavanje, povike poput “Dokle ćeš trpjeti Arapa” – smatraju izoliranim slučajevima. Iako su im komentari smetali, nisu ih prijavili. Kažu da su to posebni slučajevi!
Sutra o studentima koji su stigli iz drugih krajeva Hrvatske.
KUBA
Luis Duncan Espinosa: Čudno mi je bilo kad su me Zagrepčani gledali kao da sam s Marsa
Ovdje su u odnosu na Kubu, gdje smo svi opušteniji, ljudi drugačiji. Šok mi je bio, kad sam došao, da Hrvati žive u kafiću – navodi Luis Duncan Espinosa, 27-godišnjak koji se u Zagreb doselio nakon što se prošle godine oženio Zagrepčankom s kojom se upoznao na Kubi. Dokaz da je ljubav nakon tri godine djelotvorna osjeti mu se na jeziku, hrvatskim barata zavidno glatko.
– Treba govoriti i razumjeti jezik zemlje u kojoj jesi, a ja se trudim - kaže Luis, kojem se još osjeti mek španjolski izgovor. U Zagrebu je, ističe, rijetko imao neugodnosti zbog boje kože, no bio je svjestan da ga zato promatraju.
– Čudno mi je bilo, kao da sam s Marsa – kaže. Jednom se, pak, zamalo loše proveo s prijateljem Kolumbijcem u nekom rock-klubu u gradu. Okružili su ih gosti i otjerali iz čista mira. Mladić koji se bavi i rukometom žali najviše što nema posao, ali zna da s diplomom kineziologije to ne ide od ruke ni domaćim dečkima.
– Ja sam muškarac čija žena radi... Kad kažem nekom da sam kineziolog s Kube, kao da su u nevjerici. No, mislim da neće više imati straha kad još bolje naučim jezik, to je najvažnije – optimist je Espinosa, koji obožava svoj trešnjevački kvart i ljubaznost susjeda.
AUSTRALIJA
Sacha Vukich: Što više upoznaješ ljude shvatiš da smo svi mi isti, s istim željama
Sacha Vukich, 30-godišnjakinja iz Sydneya, prvi je put u Zagrebu bila sa 12 godina. Iako su joj roditelji Hrvati, ne osjeća se (još) toliko Hrvaticom premda u Zagrebu živi i studira. Kaže da su ovdašnji ljudi topli i željni razgovora.
– Volim zagrebačke parkove, osobito sad u proljeće kad se drveće zazeleni i sve cvate – pomalo romantično kaže ova plavokosa djevojka. A drag joj je i MSU.
S obzirom na to da se, gdjegod se našla, trudi govoriti hrvatskim, kaže da nije zbog svojih lapsusa imala teškoća niti se osjećala imalo diskriminiranom.
– Zagrepčani mi pomažu da što bolje naučim govoriti vaš jezik – objašnjava Sacha.
Ona tvrdi da su netolerancija i predrasude zapravo urođena ljudska reakcija na strah jer, nastavlja, “svi se ljudi boje onoga što ne znaju ili ne žele razumjeti pa zato neki odbijaju upoznati druge kulture.”
Zato ova Australka ne bježi od upoznavanja novih i različitih ljudi.
– Što više vremena provodiš s ljudima različitoga podrijetla, više shvaćaš koliko su ljudi slični, neovisno o rasi, religiji ili seksualnoj orijentaciji, jer većina želi u životu iste stvari. Nije važno odakle dolazimo – kaže vedra Australka.
BELGIJA
Yves Taquet: Odgovara mi osjećaj zajednice, no ljudi se uvijek na nešto žale
Yves Taquet (28) iz Belgije broji pola godine života u Zagrebu, gdje se, naški rečeno, priženio. Voli centar grada i male trgovine, odgovara mu “osjećaj zajednice”, gdje je lijepo sresti poznate ljude u slučajnoj šetnji. Ovdje je dio HUB Zagreba, koji potiče socijalno poduzetništvo.
– Lijepo je biti strani državljanin koji uči hrvatski. Doduše, govorim kao malo dijete, i valjda se to ljudima sviđa - šali se Yves. S druge strane, drži da mnogi stranci koji posjete Zagreb ovdašnje ljude smatraju hladnima i ne baš prijateljskima.
- I ja sam imao takav osjećaj prvi put prije osam godina, no navikao sam se, imam dobre prijatelje i drugu obitelj - drži Belgijac iz Bruxellesa, grada za koji će reći da je u njemu, zbog imigranata, puno lakše biti strancem.
–Sve u svemu, ne mislim da je to što sam stranac ovdje problem, svi imamo različita iskustva i oni koji to razumiju uvijek se zanimaju za naše mišljenje - tvrdi Taquet. Kao stranac dao nam je uvid u stanje hrvatskog mentaliteta.
– Hrvati bi radije sjeli i žalili se, nego se trudili pokrenuti stvari. To ne vodi poboljšanju. Kad bih mogao promijeniti jednu stvar ovdje, to bi bio sustav razmišljanja ljudi - zaključuje Yves.
RUMUNJSKA
Simona Karakaš: Nikad se ovdje nisam osjećala kao turist, već više kao “lokalka”
U Hrvatsku je stigla za suprugom, s kojim je u vezi 10 godina. Sreli su se na studiju u Budimpešti i Haagu, zbližili, zaljubili i vjenčali.
Simona Karakaš prije sedam mjeseci odlučila je trajno doći u Zagreb i započeti novi život. Po zanimanju pravnica, u Hrvatskoj je stekla dobar dojam o domaćinima.
– Čula sam da bi moglo biti predrasuda prema Rumunjima, zbog romskih emigranata iz Rumunjske, s kojima se često poistovjećuje sve rumunjske državljane. Neki su me na to i ovdje upozoravali, da bi me ljudi mogli drugačije gledati, no nikad nisam imala takva loša iskustva - otkriva S. Karakaš. Uvijek kaže odakle je i može reći da su građani ugodno iznenađeni kad čuju odakle je. Prvi susret sa suprugovom obitelji nije bio kao u filmu Pogodi tko dolazi na večeru, kaže u šali.
– Hrvati i Rumunji su kulturalno slični, pa sam se i lakše integrirala u obitelj i zajednicu - navodi i dodaje da joj je puno pomogao suprug, pa se nikad ovdje nije sjećala kao turist, već više kao “lokalka”.
– Ne razumijem one koji u svojoj blizini ne podnose građane druge boje kože ili porijekla. Rješenje za uklanjanje predrasuda je upoznati različitosti od malih nogu, kroz obrazovanje, i onda s tim spoznajama upoznati roditelje - kaže ova novopečena Zagrepčanka.
SIRIJA
Mahmoud Kassabji: Ženina obitelj protivila se vezi jer je iz Sirije. A onda su ga upoznali
– Dokad ti misliš trpjeti tog Arapa muslimana – vikao je po ulici susjed supruzi Sirijca Mahmouda Kassabjija, inače Hrvatici. “Musliman” je od toga događaja godinama živio i radio u Zagrebu. Dapače, iz svoje je države pobjegao još 1980. godine, upisao studij i počeo učiti hrvatski jezik. Kaže, kroz godine Zagreb je, kad je riječ o toleranciji polako postajao sve bolji i bolji, ljudi su se, primijetio je, učili prihvaćati strance i drukčije, ali spomenuti susjed Kassabjija nikad nije prihvatio.
– Smetalo mu je moje podrijetlo. Vjerujem da je to što sam musliman veliki problem – rekao je Mahmoud i dodao da se susjed upisao na njegovu zemlju računajući na to on ne zna propise ni jezik. Kassabji tako desetljećima dokazuje tko je u pravu.
– Uvijek je bilo komentara na račun podrijetla i vjere, ali to su izolirani slučajevi. Zagreb je tolerantan grad, a ljudi su jako gostoljubivi – kaže Sirijac. Priznao je kako se obitelj njegove supruge prije upoznavanja protivila vezi jer je “on iz Sirije i osim toga je sigurno crnac”, ali čim su ga upoznali, prihvatili su ga bez ikakve predrasude.
– Jednostavno volim Zagreb – rekao je za kraj.
ALBANIJA
Azgan Qenaj: “Zagreb je moj grad. Nikad nisam osjetio da sam ovdje stranac”
Njega obožavaju. Osobito najsiromašniji građani koji su godinama dolazili u njegovu pekarnicu u Ogrizovićevoj ulici. Bez obzira na to što nisu imali ni lipe, uz pekara nisu ostali gladni. – Zagrepčani su divni ljudi. Kad sam primijetio da neki od njih gladuju, nisam razmišljao, podijelio sam s njima ono što sam u njihovu, a i svom gradu proizvodio. Kruh! – kaže pekar Azgan Qenaj, koji se u Zagreb doselio 1989. godine. Baš zato što je kruh dijelio bio je kažnjen – samo jedna ispisana kazna iznosila je 30 tisuća kuna.
– Nisu me vrijeđali zato što sam Albanac niti sam osjetio da u Zagrebu nisam bio dobrodošao. Zato sam dobro vraćao dobrim – kaže Qenaj. Ipak kažnjavanje, jedno za drugim, ostavilo je gorak okus u ustima. – Na kraju te drame nije bilo ponosnijeg Albanca od mene kada sam zato što sam radije dijelio kruh dobio nagradu: “Ponos Hrvatske”. To je dokaz da sam ovdje ipak dobrodošao – kaže. Danas radi u Veleposlanstvu Republike Kosovo.
– U svojoj državi radim za svoju državu – šali se. Ipak, pekarnica koju je napustio prije dvije godine nedostaje mu.
– Srce me boli jer sam morao odustati –. kaže
Zagreb je, bez ikakve dvojbe, njegov grad – tu mu je rođeno četvero djece, ima obitelj, prijatelje te poručuje: – Da, mi smo tolerantni.
>>Je li Zagreb tolerantan grad doznajte u našem serijalu
