Dan joj počinje točno u šest. Priprema li svoje sireve za odlazak na tržnicu Kvatrić, budilicu navije već u 4.15. Nije joj to teško, objašnjava, svoj posao voli. Ne smatra ga, zapravo, ni poslom. To je, govori, ljubav.
Ovdje je opća suradnja
Brižno i pedantno pristupa svemu. Djeci, kući, svojoj sirani, ali i kravama. Svaku zna po imenu. Nije to ništa čudno, objašnjava, pogotovo sad kad ih je osam, nešto teže imena je pamtila kad ih je imala trostruko više.
– Posla je mnogo više otkad je preminula svekrva, s kojom sam sve radila. Dečki mi pomažu mnogo, ali ja sam kod kuće, pa većina posla pripadne meni – sa smiješkom govori Štefica Lončar o svojim sinovima, suprugu i svekru, svojoj "najvećoj potpori". OPG koji vodi u Bedenici vlasnik je zlatne medalje za kuhani polutvrdi te srebrne za dimljeni kuhani polutvrdi sir, a Zagrepčani koji nagrađivane proizvode još nisu primijetili na tržnici Kvatrić, moći će ih kušati sutra na Trgu bana Jelačića, na Prvom hrvatskom festivalu tradicijskih sireva. Prvaci nisu, međutim, jedino što vrijedne Štefičine ruke proizvode svakodnevno. Već pri prvoj mužnji ujutro skuplja se mlijeko, koje se zatim pretvara u svježi, kuhani ili dimljeni sir ili pak vrhnje.
– Dnevno se dobije i do 150 litara mlijeka, ali ovisno o dobu godine. Trenutačno ne daju sve krave mlijeko, pa imamo 60 litara dnevno – govori Štefica, koja je malo prije našeg dolaska u staji dobila i prinovu. Mali telić, govori vlasnica OPG-a, veselje je čitavoj kući, pa čak i psu Bundašu, koji je čitavu noć dežurao i javljao što se događa u staji.
– Ovdje vam je opća suradnja. On laje drukčije kad primijeti da su se krave udaljile, drukčije kad dolazi susjed, a opet drukčije kad u dvorište ulaze nepoznati – kaže Štefica, čiji je sir poseban i zbog načina na koji se krave hrane.
Tajna je u livadama
Livade u Bedenici glavne su na njihovu jelovniku, a u zimsko se vrijeme točno pazi što im se daje.
– Pomažem i ja, iako bih volio više, ali ne da mi mama – priznaje osnovnoškolac Valerio, dok mu majka odgovara kako će raditi više kad odraste. A ljubav prema životinjama i siru, objašnjava Štefica, rađa se od malih nogu.
– Kao dijete, kad god bih došla nekome u goste, pitala bih imaju li kravu. Ako su rekli "ne", ja bih odmah rekla svom tati: "Ništa, onda idemo dalje" – prisjeća se nagrađivana sirarka.
