Godinama je Massimo Savić u Hrvatskoj znak za besprijekoran muški vokal. Osvojio je brojne Porine i druge nagrade, ali ono je što je njemu puno draže, osvojio je i srca svoje publike. Nema sumnje, bit će tako i 17. kolovoza kada će Massimo održati koncert u pulskoj Areni na kojem će proslaviti i 30 godina od početka bavljenja glazbom. Kao gosti pridružit će mu se na pozornici Neno Belan, Nina Badrić i Vlado Kreslin. U velikom intervju prije koncerta ispričao nam je osjeća li tremu, na koji svoj album je najponosniji, zašto je 90-ih godina imao dugu pauzu, a otkrio je i poneki detalj iz svog privatnog života.
Koncert u pulskoj Areni 17. kolovoza najavljuje se kao vaš koncert života. Osjećate li tremu?
Ljudi vole takve bombastične izjave, ja to nisam rekao. Meni je svaki koncert koncert života. Znam da zvuči klišejizirano, ali tako jest. Što se tiče poslovne i produkcijske strane, to jest najveći koncert koji sam dosad radio. Ovo je nešto slično koncertima koji se rade u beogradskom Sava centru, samo što je možda za još jednu razinu veće. I ako govorimo o toj strani, onda ovo jest moj koncert života. Ima nas šesnaest glazbenika, pedesetak ljudi seli se u Pulu, svi radimo na koncertu. Trenutačno nemam vremena za strahove jer moram voditi, zajedno s mojom diskografskom kućom Aquariusom, sve. Radio sam nacrt pozornice, nacrt svijetla... s tim da imam vrhunske suradnike: Željka Radočaja, za tehnički dio, redatelja rasvjete Renu Raosa, videoumjetnika Ivana Marušića...
Koncertom slavite 30 godina karijere. Jeste li ponosni ili se ipak malo brinete što je već prošlo toliko vremena?
Kada gledamo baš kronološki, prošlo je trideset godina od prvog albuma, ali ja sam imao veliku pauzu dok je trajao rat, tako da se nisam cijelo to vrijeme bavio glazbom. Čak sam neko vrijeme mislio da se više nikad neću prihvatiti mikrofona. Scena se u to ratno doba od 1990. do 1995. stanjila po kvaliteti. Jasno, nije to ništa nenormalno. Tada su vladali neki važni ljudi koji su bili u stanju stati na branik domovine, ali ne i na branik umjetnosti. Ja sam se morao pritajiti i čekati trenutak kada će opet estetika biti važna. Ne mora ona biti važna svima, ali nekim ljudima jest.
Rekli ste da je ovo produkcijski vaš najveći koncert. Što se to sprema u Puli?
Ne mogu otkrivati detalje, ali to će biti sublimacija svih onih stvari koje smo pokušavali napraviti u svjetlima i izgledu pozornice. Ne bi bilo lijepo da sad sve otkrijem. Ali moram reći da je meni najvažnija glazba, ne moram imati sto plesača, ne moram se na konopima iz helikoptera spuštati na pozornicu. Nekoliko prijatelja predlagalo mi je da ne ulazim u prevelike troškove organizacije, da samo malo osvijetlim Arenu jer je sama po sebi impresivna pozornica. Mogao sam i to napraviti, ali to je linija manjeg otpora, a ja volim ići onom težom stranom. Osim toga, moram se na neki način odužiti predivnoj publici koja prati ono što radim. Mislim da je odnos koji imamo nešto posebno. Ljudi na moje koncerte ne dolaze slučajno. Sjećam se kad smo radili koncert u Tvornici te smo trebali održati sastanak u vezi s osiguranjem. Tada sam rekao: \"Ma kakvo osiguranje! Za ljude koji dolaze na moje koncerte ne treba puno redara.\" To su sve pristojni ljudi s kojima nikad nemam problema. Uvijek volim kazati, kad bih imao više vremena, postao bih prijatelj sa svim tim ljudima.
Jeste li ikad imali problema s obožavateljima?
Ne. Bilo je trenutaka u kojima je obožavanje prešlo u opasnu situaciju, ali tu je bila riječ o psihički bolesnim osobama. Međutim, to se sve riješilo bez grubosti. Ali ja doista nemam neugodnosti i koliko god da sam ispražnjen nakon koncerta kažem publici da mi daju 15 minuta da dođem k sebi i onda im potpisujem albume i dijelim autograme. A to traje satima...
U tri desetljeća bavljenja glazbom sigurno ste se promijenili, sazreli ste. Što je ipak ostalo isto?
Ostala je ista moja ljubav prema izvrsnosti. Neću reći prema perfekcionizmu jer je to ipak malo teža riječ. Ali kao što je rekao moj maestro Silvio Glojnarić kad je vodio Big Bend: \"Ništa me drugo osim izvrsnosti ne zanima.\" Treba nastojati biti što bolji, štogod da radiš. Bio vodoinstalater, krovopokrivač... ljudi će znati to prepoznati i cijeniti. Bilo je neko doba kad je publika dolazila pred jabuke i birala one trule, a sočne je ostavljala sa strane. Sada ipak prepoznaju neke stvari. Znam da su mi se često ljudi smijali jer mi je bilo stalo, ali publika želi kod izvođača osjetiti da se on potrudio za nju. Zato nemam u zadnje vrijeme problema ni s prodajom CD-a ni s posjećenošću koncerta, mada nisam komercijalan kao neki drugi moji kolege.
Često se kaže da na estradi nema pravih prijateljstava.
Ma to su mistificiranja. Ljudi koji imaju komplekse, koji imaju prejak egotrip, ljudi koji stoje pred ogledalom i kažu: \"Kako sam ja dobar, kakva sam ja faca!\" teško će ikad imati kvalitetan odnos s drugim glazbenicima. Ja nemam problema s glazbenicima koji su tu iz pravih razloga, koji žele učiti. To su ljudi koji znaju koliko ne znaju i svjesni su koliko znaju. Tu je Arsen Dedić, Gabi, njihov Matija. Gobac i ja smo bili veliki prijatelji, sada se nažalost nemamo puno vremena družiti, ali jako mi je drag. Nina Badrić, Nikša Bratoš.... sve su to ljudi s kojima se rado čujem. A kada god Tony Cetinski ili ja napravimo nešto veliko, uvijek si čestitamo na uspjehu.
Žalite li zbog nekih poslovnih poteza?
Ne žalim. Primjerice, nisam osobito ponosan na pjesmu \"Benzina\", ali ljudi je vole i žele je čuti. Jedino mi je možda malo žao što nisam napravio album s Goranom Bregovićem kad sam imao priliku. Uvijek sam radio s ljudima od kojih sam mogao puno učiti. Od Zrinka Tutića naučio sam stvari koje mi i danas pomažu. Mato Došen snimio je 115 albuma kad je počeo raditi sa mnom, ali imao je volje pokazati mi kako u grafičkom smislu mora izgledati tonska snimka. To su znanja koja ljudi teško daju, ali imao sam sreću da sam susreo ljude koji su me htjeli učiti. Nisam jedan od onih glazbenika koji dođe u studio, otpjeva i nema pojma čemu služi koje dugme. Imate dva puta u studiju: ljude koji znaju što neće i ljudi koji znaju točno što hoće. Ja pripadam toj drugoj skupini.
Na koji ste od 18 albuma najponosniji?
Donedavno sam i ja mislio da sam snimio 16 albuma, ali onda sam na Wikipediji vidio da ih ipak imam 18. Najponosniji sam na prvi i zadnji. \"Sjaj u tami\" i dan-danas zvuči svježe. Osjeti se da smo bili klinci od 20 godina i vidi se da nas ništa osim kvalitete nije zanimalo. Užasno sam ponosan na album \"Dodirni me slučajno\" jer sam ga studiozno stvarao. Studiozno sam birao autore i pjesme i točno sam znao što imam u ruci. Jedino je bilo pitanje kada će publika to shvatiti. Srećom, nije im trebalo dugo.
Znate li tekstove svih svojih pjesama napamet?
Ne znam, nema šanse da ih znam. Ima nekih pjesama koje čujem na radiju i pitam se kada sam to snimio. Čujem sebe, ali nemam pojma s kojeg je to albuma, kad je to nastalo. Ali na koncertu znam tekstove svih pjesama, mada ponekad stavim podsjetnik čisto da mi podsvijest bude na miru jer mi se zna dogoditi da mi misli odlutaju tijekom koncerta. Vidim nečije oči pa se zadubim ili promatram dvoje ljudi kako pričaju i onda razmišljam o čemu to oni razgovaraju... Odlutaju misli i možeš se malo zeznuti, zaboraviš u kojem si dijelu pjesme.
Postoji li neka pjesma vašeg kolege za koju biste voljeli da je vaša?
Apsolutno. Ima divnih Gibonnijevih radova, \"Dnevnik jedne ljubavi\" Josipe Lisac, Arsenove pjesme. Divne pjesme ima Hladno pivo, Parni valjak, Prljavo kazalište... Mi imamo odličnu scenu i jako me živcira kada ljudi kažu da se osjeti deficit autorstava. O čemu ti ljudi pričaju? Prošlogodišnji Porin je bio krcat odličnim albumima. Imamo velike bendove, imamo Valjak, imamo Tonya, Gibonnija, Severinu... To su sve izvođači na čiji koncert dođete i vidite da je mala razlika između njihova nastupa i nastupa velikih svjetskih zvijezda. S tim da te svjetske zvijezde kreću sa startne pozicije od nekoliko milijuna dolara. Mi krećemo od čiste ljubavi i ovisimo o kartama koje će ljudi kupiti.
Je li teško biti Massimo?
Meni zna biti teško. Zna me dotući stres jer nisam netko tko se samo pojavi na koncertu. Ja sam uvijek sa svojim dečkima i bez obzira što imam Aquarius iza sebe koji mi puno pomaže, opet moji dečki najviše vole nazvati mene i pitati me svaku sitnicu. I to mi diže stres prije vremena, ali u principu ja vam toliko volim život da nemam vremena biti nezadovoljan Massimom. Nesretan sam samo zbog prolaznosti, zbog toga što imamo rok trajanja. Imamo život koji smo dobili na dar, imamo predivnu prirodu, živimo u čistom raju, samo ga treba vidjeti.
Imate gitaru koja nosi vaše ime. Kako to?
Preko stranice njuškalo.hr naletio sam na gitaru telecaster koja je izgledala sasvim posebno i saznao sam da ih radi mladić iz Bjelovara koji se zove Antonio Želimorski. Počeli smo razgovarati. Trebalo je napraviti gitaru koja će biti sve ono što Antonio može napraviti uz neke moje sugestije. I Antonio ju je nazvao Massimo, serijski broj joj je 001. Svi koji žele naručiti takvu gitaru, mogu naručiti Massimo 002.
Jeste li tašti? Volite li se vidjeti u novinama?
Ma kakvi. Prije nekoliko godina bacio sam jednu kutiju od prostornog metra u kojoj su bili moji intervjui, naslovnice. Počelo je zauzimati previše prostora i bacio sam sve. Ne režem članke iz novina, dobivam pozivnice za razna događanja, ali idem samo tamo gdje moram. Ja sam čovjek koji ne vjeruje u medijsku sliku. Na jednom predavanju studentima o utjecaju medija najprije sam im rekao da se medije treba gledati kao jednu plohu koja nije to što predstavlja. Ekran nije ono što ja jesam. To su titraji nekih iona na staklu i vidite me na televiziji. Ali to nisam ja. Ljudi podlegnu pod utjecaj. Jednom sam se kupao na moru i prijatelj se otišao istuširati. Kad se vraćao, čuo je dva klinca koja su raspravljala je li to dolje na plaži Massimo ili nije. Dok je jedan tvrdio da je, drugi je rekao da ne može biti Massimo jer nema mikrofon u ruci. Ljudi misle da ja otvorim oči, ustajem u odjelu i odmah uzimam mikrofon u ruke. Ne prihvaćaju da sam kao i oni, da i ja idem u toalet.
Kako usklađujete posao i obitelj?
Svi znaju da imam vremena za svoje najmilije. Uvijek žurim doma da budem što više sa kćeri i suprugom. Ne izlazim po kafićima s ekipom. Moj posao je izlazak pa nemam potrebe raditi svoj posao kada sam slobodan. Neizmjerno uživam u glazbi, ali jednako tako neizmjerno uživam leći, uzeti daljinski u ruke i gledati televiziju.
Jeste li zbog posla propustili neke važne privatne trenutke?
Ništa nisam propustio. Najranije godine moje kćeri, a rođena je 1992. godine, proveo sam uz nju jer sam tada imao veliku pauzu, sve sam doživio i vidio.
Na koncertima ne skačete, ali nastup zahtjeva kondiciju. Kako je održavate?
Meni je fitness sam nastup. Izgubim dva do tri kilograma po koncertu. Krećem se po pozornici onako kako osjećam glazbu, ali zapravo se stidim biti na pozornici. Uronim u glazbu i tako se štitim od pogleda ljudi. Tu i tamo znam trčati, puno šetam sa psom, pogotovo kasno navečer. Prije mi je bilo nezamislivo u ponoć šetati kvartom, ali to mi je sada veliki gušt. Nemam problema s kondicijom.
Rekli ste jednom da je za vaš glas pogubno kada se svađate i vičete, ali da to svejedno radite.
U biti su najpogubniji intervju jer pričam u afektu. To je dosta naporno za glasnice pa prije koncerta nikad ne dajem velike intervjue jer me to znalo koštati. Inače, dosta dobro me služi glas. Mnogi moji kolege s godinama počne spuštati intonaciju jer je normalno da ne zvučite danas isto kao i prije dvadeset godina, ali ja to još ne radim. Sretan sam što \"Sjaj u tami\" izvodim danas jednako kao i na početku karijere. Kad krenete spuštati intonaciju, to vam je kao da imate luk i strijelu, ali konop na luku nije baš nategnut i onda strelica padne negdje blizu vas i ne napravi ništa.
Mnoge pjesme vam piše supruga Eni. Dajete li joj sugestije o čemu biste rado pjevali?
Apsolutno. Kažem joj oko čega bih volio da se tekst vrti, ali ne znači da će moja sugestija nju inspirirati na način na koji sam ja htio. Ali nikad mi se nije dogodilo da je napisala tekst koji se meni nije svidio. Preinteligentna je ona za to i uvijek dobro ispeče prije nego što reče.
Supruga kaže da je vaša kći Mirna vaša vjerna kopija. Je li vam to drago ili biste voljeli da je ipak više na suprugu?
Moja supruga zna reći: \"Da si ostao u Australiji, imao bi svjetsku karijeru.\" Onda joj ja na to kažem da ne bih imao nju i Mirnu, ali ona kaže da bi Mirnu uvijek imao jer koja god da ju je rađala, rodila bi istu kao što sam ja. Međutim naša Mirna ima karakterno puno toga od Eni, ali fizički je zbilja moj klon. Čak je i naslijedila neke traume od mene, izvan genetike. Slomio sam jednom rebro kada sam pao s velike visine i to isto rebro i nju malo muči. Nevjerojatno.
>>Massimo snimio spot za \'Suze nam stale na put\'
>>Massimo otkrio: Obožavam Vrapče!
