Svi imamo bezbroj uloga u života, moramo nekome ili nečemu pripadati. Zdravo je da pripadamo svojim obiteljima, poslu..Nitko ne može bježati od tih uloga, ali problem nastane ako ne znamo koje su nam uloge. Možemo pripadati i nogometnom klubu. Ta uloga definira tko smo i što se od mene očekuje, rekao je na svom, četvrtom po redu u nizu predavanja Škola života Bruno Šimleša. Po već dokazanom obrascu i ovaj utorak dvorana na Kaptolu je bila prepuna, a oni koji su ga došli slušati na temu Kako pomiriti svoje životne uloge, sjedili su i na stepenicama.
Problematično je kada muž traži jedno, dijete drugo, a mi bi napravili nešto treće. To je prava umjetnost života, moramo naučiti birati kojim potrebama ćemo udovoljiti da udovoljimo sebi. Trebamo naučiti reći NE, rekao je Šimleša u raspravi Definira li uloga pojedinca ili pojedinac uloge. Korisno je vidjeti koliko te uloge definiraju nas. Postoji li unaprijed dogovoren set ponašanja za određenu ulogu majke, žene, supruga, sina, oca, brata, prijatelja...Te su uloge danas u 2013. godini slobodnije nego što su to bile npr. 1963. Danas su norme fleksibilnije. Normalno je da nećemo uspjeti zadovoljiti svačije potrebe.
Zašto igramo pogrešne uloge u odnosima?
Često smo roditelji svojim roditeljima, terapeuti svojim partnerima. Igramo pogrešne uloge, kaže Šimleša. Najčešće samo želimo pomoći, a zapravo s takvim ponašanjem pomažemo kratkoročno, a odmažemo dugoročno. Ako stalno pružamo podršku svom partneru, a istovremeno ne dobivamo podršku partnera, nešto ne valja, zaključuje. Dok pokušavamo biti terapeuti i tutori svojim partnerima ravnoteža odnosa trajno je narušena, a zatim se prenosi i na druga područja.
- Kako se ne dovesti u taj položaj, zapitala je gospođa iz publike. Šimleša je kratko odgovorio: Šutite! Šutnja je zlato, nekad doista jest, poručio je.
Poseban naglasak Šimleša je stavio na tvrdnju Trebamo se upitati kakav odnos možemo i trebamo imati, a ne kakav odnos želimo ili osjećamo da moramo imati. Pojasnio je to riječima da osobe oko nas trebamo gledati kao osobe, a ne kakve životne uloge imaju. Što očekujemo od svojih roditelja, a što od svojih partnera? Nije njihov problem što oni nešto ne mogu dati, već naš što tražimo od njih ono što oni ne mogu dati. Ako nas takav odnos, naprimjer između životnih partnera, ne zadovoljava,stalno lovimo svoj rep, poput psa. A to nije baš pametna radnja, zaključuje dodavši da ako se netko s nekim ne slaže ta osoba jednostavno prestane slušati tu drugu.
Podsjetio je da imamo izbor biti bezobzirni prema sebi ili "prema svekrvi", osvrćući se na jedan primjer s prijašnjeg predavanja kada je jedna gospođa iz publike pitala za savjet kako se izvuči iz začaranog kruga problema sa svekrvom, koja je, kako je rekao, često vrijeđa i omalovažava. A kako vi na to reagirate,, pitao ju je tada i dobio odgovor: Šutim i trpim. Na tom primjeru je Šimleša podsjetio da on može dati smjer u kojem netko može ići, ali na samoj toj osobi je da izabere svoj put. Ako ona nastavi i dalje samo šutjeti i trpjeti u svojoj kući nečija vrijeđanja, trpjet će i dalje gorčinu i biti bezobzirna prema sebi. Treba nezdravim stvarima reći NE!
Je li moguće da pripadamo ljubavi?
Pokušajmo osim zemaljskih entiteta (sin, zaručnik, brat, prijatelj) što više razmišljati o onome što volimo. Vrhunac ljubavnog odnosa je da shvatimo da partner ne pripada meni, niti dijete pripada roditeljima. Mi pripadamo ljubavi, zaključuje Bruno Šimleša današnje predavanje.
>>B. Šimleša za Vecernji.hr: Kako pomiriti sve svoje životne uloge?
>>Psovke su ponekad opravdane u izražavanju bijesa!
>>Bruno Šimleša za Vecernji.hr: Kako psiha utječe na zdravlje?
>>Želite li samo preživljavati ili doista živjeti?
>>Zahvalnost na malim stvarima dokaz da ste odustali od stvaranja
