Naši su preci bili vrlo vješti umjetnici. Slikali su već prije 35.600 godina, a prve prave umjetnine vjerojatno datiraju iz nešto kasnijeg razdoblja, najmanje 18.500 godina. Ove najranije slike nastale ljudskom rukom pronađene su u pećini Altamira u španjolskoj pokrajini Santander. Romantična je to priča s kraja 19. stoljeća opisana u nedavno snimljenom filmu o tom događaju nazvanom jednostavno Altamira, u kojem Antonio Banderas tumači ulogu Marcelina Sanza de Sautuole, arheologa amatera kojemu nitko nije vjerovao da slikarije doista mogu potjecati od naših prapredaka.
Slučajno kćerino otkriće
Pećinu je sasvim slučajno otkrila njegova osmogodišnja kći Maria, a Sautoula je shvatio da je riječ o iznimnom otkriću. No priznanje nije dočekao, ismijan je od kritičara koji su se zbog toga 20-ak godina zatim pokajali. Umro je Sautuola prije negoli su njegovi kritičari drugdje, npr. u Lascauxu u Francuskoj, mogli razgledati nove pronađene pećine sa sličnim slikama. Nije više mogla biti riječ o slučajnosti.
To bi za falsifikat, što su španjolskom rekreativnom arheologu predbacivali, bilo ipak malo previše. A slike su bile nevjerojatno uvjerljive. Prikazivale su ljudske ruke, apstraktne crteže, životinje, stepske bizone i turove, divlja goveda. No bilo je tu i još crteža na kojima nisu bili stepski bizoni. Više su sličili modernim američkim i europskim bizonima. Povijest evolucije današnjih europskih bizona ostala je misterija. Sve do sada. Međunarodna znanstvena momčad na čelu sa stručnjacima s Australskog centra za prapovijesni DNK na Sveučilištu Adelaide prepoznala je da bi crteži doista mogli biti grafički prikaz evolucijskog puta današnjeg bizona. Analizom DNK to su i potvrdili te objavili u časopisu Nature Communications. Slike su doista pokazivale kako je europski bizon nastao od stepskih bizona i turova. No, kako će DNK pokazati, ta se hibridizacija dogodila znatno prije nego što su nastale paleolitske slikarije, čak prije 120.000 godina. Širom Europe prikupljeni genetski materijal pokazao je bitne različitosti u odnosu na genetiku tadašnjeg europskog bizona. Sve upućuje na novu vrstu miješanjem stepskog bizona i tura kojoj su znanstvenici odmah dali i ime – Higgsov bizon. Pogotovo je ovo čudno, navodi se u međunarodnoj studiji, jer u sisavaca je tako nešto rijetko slučaj.
– Kada se formirala, ova nova hibridna vrsta se, čini se uspješno, prilagodila na hladnije periode te je ostala najveća europska vrsta koja je preživjela zadnje veliko izumiranje – kaže jedan od autora studije dr. Alan Cooper.
Gotovo izumro pa oživljen
I slikarije i pronađeni ostaci pokazuju kako je Higgsov bizon bio moćna životinja, na vrhu se smjenjivao sa stepskim bizonom, a to je, tumače znanstvenici, bilo prouzročeno klimatskim promjenama.
– Slike u špiljama francuskog Lascauxa doista pokazuju dvije različite vrste bizona, a pokazalo se kako njihova starost koincidira sa starošću pojedine vrste. Nikada nismo slutili koliko su nam ovi stari crtači pomogli crtajući prizore obiju vrsta – rekao je jedan od autora te znanstvene studije dr. Julien Soubrier. U toj se pećinskoj umjetnosti jasno raspoznaje vrsta koja ima duge rogove i snažne prednje udove te vrsta s kraćim rogovima i većom grbom. Lako je, dakle, moguće u tim crtežima prepoznati američkog i europskog bizona, danas zaštićene vrste.
No sam je čovjek zamalo izazvao istrebljenje europskog bizona početkom 20. stoljeća. Posljednji je divlji europski nizinski bizon ustrijeljen u poljskoj Beloveškoj šumi 1921. godine nakon čega su ostala samo 54 europska bizona u zatočeništvu zooloških vrtova. Ubrzo zatim dva su puštena u rezervat Beloveške šume. Danas ih ima oko pet tisuća, a potječu od svega pet grla koja su bila podobna za parenje nakon što je ubijen posljednji divlji nizinski europski bizon.
>> 10 otkrića koja bacaju novo svjetlo na drevni Egipat!
Neka mi netko od onih koji vjeruju u majmunologiju (evoluciju) objasni kako dvije vrste bizona mogu dokazivati evoluciju?