Jedan dio čitateljstva Ivanu Plechinger pamti po glazbi pa i danas zapjeva njen hit “Mala ptica nebeska”, drugi je vole slušati u eteru Narodnog radija, a tek se stvara mala vojska onih koji će je voljeti kao književnicu. Naime, upravo je predstavila svoj prvijenac, svojevrsnu knjigu samopomoći “Ono što ostaje, uvijek ljubav je” i kazala nam koje su je teške životne situacije ponukale da otvori dušu i prostre je na papir i prvi put u životu uhvati se pera.
Teško shvatljiv šok
– Ljudi na prvu misle da sam napisala autobiografiju, ali to je u biti knjiga radosnog života. Mene u njoj ima upravo onoliko koliko me treba biti da čitatelji shvate da sam i ja osoba od krvi i mesa i da sam u životu doživjela štošta te da, ako s takvom pozadinom živim radosno, onda to mogu svi. Nikada nisam imala namjeru pisati. Do sada sam tek napisala pokoji tekst za pjesme koje smo snimali moj suprug glazbenik Bruno Kovačević i ja, poput recimo pjesme “Kao rijeka”, ili bih pak Bruni, naglašavam ovo ‘po zasluzi’, napisala tu i tamo koje ljubavno pismo. Ali kada je lani u veljači iznenada preminuo moj otac Branko, došla je ta potreba za pisanjem – kaže Ivana pa nastavlja:
– Kad sam počela, to je bila čista terapija, a čak i tada nisam imala namjeru išta s tim napraviti. No kad su to pročitali moj suprug i prijateljice, nagovorili su me da napišem knjigu koja će pomoći i drugima, a ne samo meni.
Nije bilo kod nje, veli, književnog pravila tipa da piše samo noću, već je, kaže, trećina knjige nastala na njenu mobitelu u koji je bilježila svoje misli kad bi je za to nadahnule muze.
Danas je sretna, kaže, što je iz silne tuge na kraju izašlo toliko radosti. Kada spominje tugu, misli na još jedan težak osobni događaj koji knjizi prethodi, a to je moždani udar koji je imala 2012. godine sa samo 39 godina.
– To je bio preokret u mojem životu. U tom trenutku mislila sam da je sve u redu i da sam potpuno zdrava i dogodi ti se nevjerojatna slučajnost da u 39. godini imaš moždani udar, a moja majka je preminula također u 39. godini. Vjerujem da je svatko tko je čuo tako teške dijagnoze i prošao slično kao i ja i reagirao slično meni. Naime, u početku vam dijagnoza zvuči toliko šokantno da ne možete tu informaciju vezati uz sebe. Dugo mi je trebalo da probavim to da sam imala moždani udar. Zvučalo mi je to poput horora Stephena Kinga.
Svi liječnici koji su dolazili u sobu, kako bi me prepoznavali, na licu bi im se vidjelo: ‘Pa zar vi, kako je to moguće, pa vi živite zdravo’. Oni kao da su bili ogledalo u kojem sam vidjela da je situacija vrlo dramatična i da sam imala luđačku sreću da je to prošlo tako da svoj život danas živim najnormalnije. Imala sam sreću da taj ugrušak nije ništa trajno oštetio ili, recimo, udario na centar za govor. Tad ne bih mogla pjevati ni raditi na radiju. Moj ugrušak doputovao je do centra za vid, ali nemam nikakvih posljedica osim male mrlje u vidnom polju. Normalno vozim, kuham, radim i ne postoji ništa što ne mogu. Ipak, kad obiteljski idemo kamperom na odmor, ne pada mi na pamet voziti. Uglavnom, bolest mi je bila poruka, a bitno je znati čitati pismo kojim se neka poruka u vašem životu piše. Mislim da mi se ovo dogodilo da nekome mogu sada poručiti da ne mora ići mojim putem jer postoji mirniji put. Naime, govorim to jer jedina stvar kojoj su se liječnici mogli domisliti kao razlogu udara je stres – kazala je.
Poslije te epizode, kaže, u svojem životu promijenila je sve osim supruga i prijatelja.
Sanjam život na selu
– Zadržala sam zdravu prehranu koju sam prakticirala i ranije, ali svako sekiranje smanjeno je na minimum. Trudim se svaki dan početi i završiti sa zahvalnošću i meditirati kad god to mogu. Svi mi sebe stavljamo na zadnje mjesto. I posao i djeca i čista kuća, sve je prije nas, a u biti ničega toga nema bez vas. Vaš život ne postoji bez vas i kad sam shvatila da ću samu sebe maknuti iz života ako nastavim živjeti u stresu i da sam dobila ukor pred isključenje, shvatila sam da mi moj život poručuje da mi nema druge nego mijenjati neke stvari. I da je dosta toga da prestrašena idem kroz vlastiti život bez ikakva razloga. Nema ničega osim terminalnih bolesti čega se ljudi trebaju bojati. Kada maknete strah, događaju se genijalne stvari. U planu mi je o tome održavati i radionice i pričati po cijeloj Hrvatskoj – kaže Ivana koja, kako godine prolaze, sve više razmišlja i o životu na selu pa o tome kaže:
– U našoj kući i sada imamo vrt u kojem imam blitvu, trešnju i jagode, ali baš sam rekla suprugu da sam nekako sve bliža zemlji i miru i tome da moj život ima svrhu i da radim samo stvari koje me raduju i kojima ja radujem druge ljude. Što se pak daljnjeg pisanja tiče, ono je dobrodošlo, ali ne znam hoće li se dogoditi. Ako je ovo moja zadnja knjiga u životu, jako sam ponosna na nju, a ako je tek prva, onda jedva čekam da vidim što će se dalje događati.
Živi tako draga Ivana jer to je prava vrijednost