Nema nikakve sumnje kako je uvođenje ćiriličnih natpisa u Vukovaru velikom broju građana tog grada – kako je rekao vukovarski župan Božo Galić – dosipavanje soli na otvorenu ranu. Pa ipak, koliko god te rane bile bolne, ratne traume svježe, a revolt prema ćiriličnim pločama jak, to nije i ne može biti opravdavanje za scene jučer viđene u Vukovaru. Tisuće hrvatskih građana, među kojima i mnogi Vukovarci, izgubili su život u Domovinskom ratu braneći Hrvatsku od srpske agresije, ali i svoje pravo da nasuprot totalitarističkom jugoslavenskom režimu žive u demokratskom društvu. Temelj bilo kojeg demokratskog društva vladavina je prava pa su jučerašnji udarci čekićem po službenim pločama hrvatskih državnih institucija u Vukovaru u metaforičkom smislu udarci po toj istoj demokraciji za koju su Hrvati ginuli. Pojednostavljeno rečeno, nasilje ne može biti prihvatljiv način ostvarenja ciljeva – ma koliko oni ispravni bili. Mnogi će, s pravom, nasilje prepoznati i u ponašanju hrvatske Vlade – njezinom beskompromisnom inzistiranju na postavljanju dvojezičnih ploča u etnički duboko podijeljenom gradu, bez obzira na posljedice. Ipak, za rušenje Vladinih odluka, pa i same Vlade, u svakom demokratskom društvu postoji jasno utvrđena procedura, bilo sudska, bilo zakonodavna. Proizvoljno odstupanje od te procedure uvod je u slom demokracije – sustav u kojem će umjesto institucija vladati rulja, a umjesto službenih zakona primjenjivati tek zakon jačega. Je li to država kakvu želimo?
