Prosječan stanovnik New Yorka ima u novčaniku desetak kreditnih kartica. Uz one bankarske, žene posjeduju i brojne kartice koje nude poznate robne kuće i trgovine.
“Trebala bih zaposliti posebnu tajnicu da mi pomogne u snalaženju među računima koje trebam svakog mjeseca platiti na karticama. Ne snalazim se više i ne pamtim kome sam koliko dužna i kad moram dugove vratiti.
Kamate mi vjerojatno svaki mjesec pojedu par dobrih cipela, ali ne mogu se odreći kartica i kupovine. Kad sam tužna ili nezadovoljna a nemam gotovine i sve mi izgleda crno, vjeru u sutra vrati mi i kava u Starbucku koju platim karticom. Život je ljepši s tim plastičnim prijateljicama.“
Tako je govorila moja poznanica, kustosica u muzeju za Modernu umjetnost u New Yorku, dok jednog dana nije doživjela dvostruk šok. Trebala je unajmiti novi stan na prestižnoj Park Aveniji i 70. ulici i uz bankarsko jamstvo o mogućnosti plaćanja najamnine tražili su i potvrdu o njezinu kreditnom rejtingu.
To je u Americi važnije od matičnog broja, putovnice ili bilo koje druge potvrde identiteta, jer brojka koju dobijete kao potvrdu da ste kreditno sposobni govori puno o vama, o prihodima, ponašanju s novcem, kašnjenjima u otplati dugova, plaćanju režija... Dakle, moja poznanica se odnosila umjetnički prema novcu, a to znači kad ga je bilo, trošila je, a kad je zaškripalo, peglala je kreditne kartice.
Nije štedjela ni jednu od deset koje je uredno poput zasluženog ordenja poslagala u skupom kožnom novčaniku, također kupljenom na mjesečne rate. Kad su u uredu za iznajmljivanje stanova na Park aveniji vidjeli kolika je brojka njezine kreditne sposobnosti, pristojno su joj priopćili da takva klijentela nije dobrodošla u njihovu luksuznu zgradu.
“Ali, imam visoka primanja, roditelji jamče za mene, plaćat ću uredno najamninu!” bunila se mlada kustosica, no uzalud. “Javite se kad popravite kreditni rejting”, rekli su joj zatvarajući vrata. A za to će njoj trebati svjetlosne godine jer je strast za trošenjem jača od razuma. Drugi šok istog dana uslijedio je nakon što su je nazvali iz Chase banke i pitali je li ona zatražila uplatu od šest tisuća dolara za marketinško istraživanje kupovne moći Afroamerikanaca u Harlemu.
Umalo se onesvijestila! Netko je iskoristio brojeve njezine kreditne kartice i naplatio izmišljenu uslugu, odnosno sofisticirano je pokrao. Banka je nažalost kasno prepoznala lažnu transakciju i cijeli je iznos otišao na račun kompjutorskih lopova koji svakodnevno u Americi preko kreditnih kartica pokradu nekoliko milijuna građana. Srećom, moja je poznanica redovito uplaćivala dvadesetak dolara mjesečno za osiguranje od takvih slučajeva pa je banka namirila njezin gubitak, no morala je promijeniti sve kreditne kartice.
Kad mi je to prepričavala prije nekoliko mjeseci, s ironijom sam komentirala da se lopovi ne bi kod mene puno osladili jer nemam veliku ušteđevinu te da je sama kriva jer prečesto i na svakom mjestu koristi kartice. Za svaki slučaj, pretplatila sam se na mjesečno osiguranje u mojoj banci i počela češće plaćati gotovinom.
I onda, u utorak, šok kao iz vedra neba. Zovu me iz banke i pitaju jesam li odobrila naplatu preko kreditne kartice Visa za 680 dolara agenciji za studentske poslove. “Ni u ludilu!” povikala sam. “Nažalost, gospođo, pokradeni ste! Uništite karticu, pošaljite nam je i ispunite formular za povratak novca.” “Dobro došla u klub pokradenih Newyorčanki.
Pljačka preko interneta uz tuđe kreditne kartice i tuđe osobne podatke mafija je 21. stoljeća. Al Capone je za njih mala beba. Dođi na kavu, plaćam gotovinom jer popravljam svoj kreditni rejting”, utješila me prijateljica.
